Međunarodna komisija za viteške redove (engl. International Commission for Orders of Chivalry; tali. Commissione internazionale permanente per lo studio degli ordini cavallereschi) je neprofitna organizacija sastavljena od znanstvenika koji se bave viteškim pitanjima i sustavima dodjele odlikovanja. Glavni cilj je utvrditi legitimnost viteških redova objavljivanjem Registra viteških redova. Predsjednik od 1999. godine je Pier Felice degli Uberti.

Komisija je osnovana kao odgovor na rastući broj samoproglašenih ili lažnih viteških redova. Razvila je niz načela za procjenu valjanosti viteških redova, utemeljenih na heraldici, pravnim i povijesnim izvorima. Komisija radi na razlikovanju legitimnih dinastičkih redova, onih koje su odobrile vladajuće ili bivše suverene obitelji, od redova ili organizacija koje ne ispunjavaju povijesne i pravne standarde.

Komisija također služi za educiranje javnosti i pravnih vlasti o autentičnosti redova, pomažući u sprječavanju dodjele ili prodaje lažnih časti. Njegove aktivnosti uključuju objavljivanje istraživanja i izvješća, organiziranje kolokvija te održavanje odnosa s međunarodnim akademskim i vladinim organizacijama. Komisija se vodi znanstvenicima i stručnjacima u području, a njezini članovi su podvrgnuti strogim standardima kako bi se očuvala nepristranost i akademska rigoroznost.

Povijest Međunarodni kongres genealogijskih i heraldičkih znanosti (International Congress of Genealogical and Heraldic Sciences) okuplja znanstvenike i stručnjake iz svih europskih zemalja te brojnih država svijeta. Prvi kongres održan je u Barceloni 1929. godine, a od Drugoga kongresa, 1953., odlučeno je da se skupovi održavaju svake dvije godine (uz dvije iznimke). Teme kongresa mijenjale su se tijekom vremena, a pojedine discipline s vremenom su napuštene, poput pečatoslovlja, ikonografije i veksilologije. Genetika je, primjerice, bila tema u Stockholmu 1960., no ponovno se pojavila tek 1996. u Ottawi. Viteški redovi, premda predmet posebne komisije tijekom ranijih kongresa (1953., 1955., 1960., 1962.), također su izostavljeni iz kasnijih programa. Upravo je iz te komisije proizašla Međunarodna komisija za viteške redove, osnovana na Petom kongresu u Stockholmu 1960. godine, pod visokim pokroviteljstvom princa Bertila od Švedske.

Na Šestom kongresu u Edinburghu 1962., pod počasnim predsjedanjem vojvode od Edinburgha, tema "viteški redovi" ponovno je zauzela središnje mjesto. Komisija, kojom je predsjedao princ od Schwarzenberga, usvojila je načela za procjenu valjanosti viteških redova. Na prijedlog Paula Adama iz Pariza odlučeno je da Komisija postane trajno i autonomno tijelo zaduženo za proučavanje i klasifikaciju viteških i dinastičkih redova.

Prvi Registar viteških redova objavljen je 1964. godine uz suglasnost svih povjerenika Komisije. Međutim, već druga verzija, koju je samovoljno izdao Robert Gayre, izazvala je duboku krizu. U nju je uvrstio Red svetog Lazara (osnovan 1910.), što je potaknulo niz članova upravnog odbora na ostavku u znak prosvjeda. Gayre je njihova mjesta popunio članovima Reda svetog Lazara i osobama sklonima priznanju tog reda kao legitimnog, čime je dodatno narušena vjerodostojnost same Komisije.

U razdoblju od 1964. do 1998. održano je nekoliko službenih sastanaka (Hag 1964., Pariz 1966., Bruxelles 1967., Beč i München 1970., Washington 1984.), dok su se kasnije sastanci, sve do 1996., svodili na privatna okupljanja u Gayreovoj kući. Posebno kontroverznu odluku Komisija je donijela 1970. godine kada je uvrstila tzv. "Kraljevski jugoslavenski red svetog Ivana Jeruzalemskog" među priznate redove, što je izazvalo dodatne sumnje u njezinu znanstvenu ozbiljnost.

Do kraja Gayreova predsjedanja 1996., potpredsjednik Komisije postao je Terence Francis MacCarthy. Njega je 1992. Irski genealogijski ured priznao kao MacCarthy Mòr, poglavara klana MacCarthy, što mu je dalo privremenu vjerodostojnost u plemićkim krugovima. Na temelju toga osnovao je samozvani irski viteški red Niadh Nask te se lažno predstavljao kao "princ od Desmonda". Gayre je u toj organizaciji djelovao kao njegov "konstabl", a i sam je koristio izmišljenu titulu "baruna od Lochoreshirea" i tvrdio da je poglavar izmišljenog klana Gayre. Upravni odbor Komisije 1996. godine bio je u velikoj mjeri sastavljen od pripadnika Niadh Naska, među kojima i Patrick O'Kelly s titulom "barun O'Kelly de Conejera". U tom razdoblju Komisija je uvela novu kategoriju "dinastičkih plemićkih bratovština", kojom su legitimirali Niadh Nask. Prevarom su pridobili stotine članova i donacije od približno milijun američkih dolara, a među onima koji su povjerovali bili su i bivši irski premijeri Charles Haughey i Albert Reynolds te ugledni heraldičar John Brooke-Little. Nakon Gayreove smrti 1996., MacCarthy je preuzeo predsjedništvo Komisije i nastavio koristiti njezin autoritet za vlastite lažne plemićke pretenzije. Međutim, u srpnju 1999. mediji su razotkrili neistinitost njegovih tvrdnji, nakon čega je bio prisiljen podnijeti ostavku.

Tijekom ovoga razdoblja izdani su registri 1964. (drugo izdanje, koje je izazvalo ostavku predsjednika Alessandra Montija della Corte), 1970., 1978. (pod predsjedništvom princa Ernsta Augusta od Lippea), 1996. (pod Gayreom) i 1998. (pod MacCarthyjem). Konačno, 1999. Komisija je odlučila ukloniti Red svetog Lazara iz popisa legitimnih viteških redova.

U 21. stoljeću Komisija je proširila svoje djelovanje, obuhvaćajući i suvremene državne redove i sustave odlikovanja širom svijeta. Time je, uz tradicionalni registar zasnovan na načelima Kongresa u Edinburghu (1962.), stvoren i drugi dio Registra, namijenjen klasifikaciji i dokumentiranju državnih počasti i sustava nagrađivanja na globalnoj razini.

Načela Načela procjene valjanosti viteških redova su: Svaka suverena država ima pravo uspostaviti vlastite redove ili odlikovanja za zasluge te prema vlastitom nahođenju odrediti njihova pravila. Međutim, tek se više klase takvih suvremenih državnih redova mogu smatrati viteškima, pod uvjetom da ih dodjeljuje kruna ili trenutačni poglavar tradicionalne države. Dinastički redovi (poznati i kao obiteljski ili kućni redovi), koji jure sanguinis pripadaju suverenim dinastijama – tj. vladarskim ili bivšim vladarskim kućama čiji je suvereni status međunarodno priznat u vrijeme Bečkog kongresa 1814. godine ili kasnije – zadržavaju punu povijesnu vitešku, plemićku i društvenu valjanost, neovisno o političkim promjenama. Smatra se stoga da je protivno pravu da bilo koja republika svojim zakonodavstvom ili upravnom praksom intervenira u djelovanje dinastičkih redova. Činjenica da ih nova vlast ne priznaje službeno ne umanjuje njihovu tradicionalnu valjanost niti prihvaćeni položaj u međunarodnim heraldičkim, viteškim i plemićkim krugovima. Opće je pravno shvaćanje da svrgnuti vladari koji se nisu odrekli prijestolja imaju drukčiji status od pretendenta te da za života zadržavaju puno pravo izvora časti, uključujući i ona koja se odnose na redove u kojima su ostali veliki meštri, a koji bi inače bili svrstani u državne redove ili redove za zasluge. Iako su u prošlosti – prije više stoljeća – pojedinci visokog društvenog položaja mogli stvarati samostalne viteške redove, od kojih su neki s vremenom stekli ugled te dobili formalnu potvrdu Crkve ili Krune, to je pravo stvaranja redova odavno izišlo iz upotrebe. U suvremenom smislu, viteški redovi moraju uvijek proizići iz suverenog autoriteta ili se, temeljem dugotrajne i neprekinute tradicije, nalaziti pod zaštitom poglavara ili kuća priznatoga vladarskog ranga. Priznavanje redova od strane država ili nadnacionalnih organizacija koje same nemaju viteške redove niti u svojim ustavima predviđaju priznanje viteških i plemićkih institucija, ne može se smatrati valjanom potvrdom. Takve vlasti odrekle su se vršenja heraldske jurisdikcije, dok međunarodni status viteškoga reda proizlazi isključivo iz prava izvora časti, koje po tradiciji pripada vlasti koja taj red dodjeljuje, štiti ili priznaje. Jedini red koji danas ima priznati naslov "suvereni" jest Red svetog Ivana Jeruzalemskog, poznat kao rodoski i malteški, čije je međunarodno sjedište 1834. premješteno u Rim. Njegov međunarodni diplomatski status, kao neovisne neteritorijalne vlasti, službeno je priznat od Svete Stolice i mnogih drugih država.

Registar viteških redova

Ustroj Tijelo je imalo sjedište u Milanu, a od 2001. izdaje časopis Il Mondo del Cavaliere (u prijevodu Svijet vitezova), specijaliziran za viteške redove. Članstvo je ograničeno (do 75 članova), pri čemu se biraju vodeći stručnjaci iz područja genealogije, heraldike i povijesti viteških redova. Izvršni odbor čine predsjednik, potpredsjednik, zamjenik predsjednika i glavni tajnik, dok su pokrovitelji često bili poglavari država, crkveni dostojanstvenici ili pripadnici vladajućih i bivših vladajućih dinastija.

Izvršni odbor Komisijom upravlja četveročlani Izvršni odbor (engl. Executive Committee) kojeg čine: Pier Felice degli Uberti, predsjednik i predsjedavajući Odborom Manuel Pardo de Vera y Díaz, potpredsjednik Marco Horak, zamjenik predsjedavajućeg Maria Loredana Pinotti, glavna tajnica

Dosadašnji predsjednici Komisije Dosadašnji predsjednici Komisije bili su:

barun Alessandro Monti della Corte (1962. – 1970) princ Ernst August od Lippea (1970. – 1990.) Robert Gayre (1990. – 1996.) Terence MacCarthy (1996. – 1999.) Pier Felice degli Uberti (od 1999.)

Pokrovitelji Međunarodna komisija za viteške redove ima svoje pokrovitelje iz kraljevskih obitelji i eklezijastičkih redova.

+ Kraljevski pokrovitelji Eklezijastički pokrovitelji Sadašnji Andreas Salvator Habsburški, nadvojvoda austrijski , nadvojvotkinja austrijska

, nadvojvotkinja ruska Sergej Karađorđević, princ jugoslavenski , princ albanski József Carl Habsburški, nadvojvoda austrijski Karlo Habsburški, nadvojvoda austrijski Ignacije Josip III. Younan, primas Sirske katoličke Crkva, patrijarh Antiohije i svega Istoka Sirijskog Fouad Twal, umirovljeni patrijarh Latinskog patrijarhata Jeruzalema , 65. veliki meštar Teutonskog reda Nekadašnji Otto Habsburški, nadvojvoda austrijski , nadvojvoda austrijski Giuseppe Caprio, kardinal, bivši veliki meštar Reda Svetoga Groba u Jeruzalemu , kardinal, bivši arhivist Vatikanskih tajnih arhiva , kardinal, bivši kardinal-patron Suverenog viteškog malteškog reda , kardinal, bivši vanjski vikar Bazilike sv. Pavla izvan zidina

Članovi Članova je preko 40, uključujući četvoro članova Izvršnog odbora. Pored njih, među članovima se nalaze i: Sandro Baričević – zadužen za časopise i periodička izdanja posvećena proučavanju viteških redova i sustava nagrađivanja Ádám Berniczei-Roykó – zadužen za redove, odlikovanja, medalje i nagrade Kraljevine Ugarske Alessio Butti – zadužen za redove, odlikovanja, medalje i nagrade Balkanskog područja Thomas Frashëri – zadužen za redove, odlikovanja, medalje i nagrade albanske kraljevske kuće Zogu Marco Horak, zamjenik predsjedavatelja – zadužen za redove, odlikovanja, medalje i nagrade Austro-Ugarske Jovan Jonovski – zadužen za redove, odlikovanja, medalje i nagrade Republike Sjeverne Makedonije Davor Zovko – zadužen za redove, odlikovanja, medalje i nagrade Kraljevine Švedske

Bilješke

Izvori

Vanjske poveznice

Kategorija:Viteški redovi Kategorija:Organizacije u Italiji