Hrvati Bosne i Hercegovine ili Bosanskohercegovački Hrvati su pripadnici hrvatskog naroda koji žive u Bosni i Hercegovini i broje više od pola milijuna pripadnika, čineći oko 15 % ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Hrvati su jedan od triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, a njihov materinski jezik je hrvatski, koji je jedan od triju službenih jezika u toj državi. Pretežno su katolici. Naseljavaju zapadnu Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu, gdje su apsolutna većina, dijelove istočne Hercegovine, također i središnju Bosnu i Bosansku Posavinu, gdje su nakon rata u Bosni i Hercegovini postali manjina, ali su u istim krajevima povijesno ukorijenjeni.
Ime Hrvate Bosne i Hercegovine se često naziva „bosanskim Hrvatima” (pr. engl. Bosnian Croats), što nije točan naziv jer Hrvati žive i u hercegovačkom dijelu te države. S druge strane, neki ih poistovjećuju s Hercegovcima jer su većina Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Hercegovci. Hercegovina je teritorijalno najveći i najhomogeniji hrvatski etnički prostor u BiH. To opet nije ispravno jer velik dio ih potječe i iz Bosne. Nimalo nije zanemariv udio Hrvata iz dijelova BiH čije ime nije obuhvaćeno u imenu države, a nisu ni Bosna ni Hercegovina. Stoga je jedini ispravan naziv Hrvati Bosne i Hercegovine, jer oni po svojoj regionalnoj pripadnosti mogu biti Bosanci, Hercegovci i dr. Hrvati u Bosni u odnosu prema tradicijskoj kulturi ne odriču zavičajnog bosanstva da bi bili više etnički Hrvati. U Hercegovini je drugačiji slučaj. Pod pojmom Hercegovac već se podrazumijeva pripadnost hrvatskom narodu.
Povijest
Srednjovjekovna Bosna
mini|lijevo|220 px|Hrvojev misal, XV. stoljeće Tijekom sedmog i sljedećih stoljeća Slaveni asimiliraju zatekle Ilire i Rimljane, primaju kršćanstvo te, uz razvitak vlastite kulture i umjetnosti, oblikuju političke institucije i, konačno, vlastitu državu. Stanovništvo srednjovjekovne bosanske države je bilo slavensko, po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadajući istom etničkom supstratu kao i Hrvati. Osim samoga spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su jezik (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. bosančica ili hrvatska ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom katoličkom kršćanstvu, te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije (Romanika).
Politički, većina je sadašnje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog župana Časlava Klonimirovića ), pripadala hrvatskoj državi, bilo za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (IX. – XII. stoljeće), bilo kao dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, a koja je isključivo hrvatska politička titula. Svi bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija. Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više isticala te značajke, tako da najznačajnija djela bosanske umjetnosti i pismenosti čine u Splitu nastali umjetnički rukopisi Hrvojev misal i Hvalov zbornik, iluminirani vjerski tekstovi stvoreni po narudžbi splitskog hercega i bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te romanički zvonik i portal u Jajcu.HercegBosna.org Rano srednjovjekovlje: Slaveni i "zemljica Bosna"
Osmansko Carstvo
mini|lijevo|220 px|Stradanje i raseljavanje Hrvata katolika od strane Osmanlija Tijekom osmanskog razdoblja i intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina, Hrvatska je izgubila preko polovice stanovništva (raseljavanje, ratni gubitci, odvođenje u tursko sužanjstvo, epidemije, islamizacija), no, uspjela je zadržati svoju vezu sa zapadnom Europom (hrvatska renesansna i barokna književnost najbogatija je literatura toga razdoblja kod bilo kojega slavenskog naroda), a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je od većinskog postao progonjena manjina (smatra se da je, osim muslimana, broj pravoslavnih nadišao broj katolika nakon invazije princa Eugena Savojskog, tijekom koje je 1697. spaljeno Sarajevo). Domaće islamizirano stanovništvo, kao i doseljeno pravoslavno, tijekom tog razdoblja imalo je svoju odvojenu kulturnu, povijesnu i nacionalnu sudbinu.
Godine 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim i sličnim okolnostima nekoliko stotina tisuća Hrvata katolika prešlo na islam. Godine 1528. Turci su osvojili Jajce i Banju Luku i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na Vrbasu. Tada je Hrvatska spala na 37.000 četvornih kilometara površine. Od sredine XVIII. stoljeća turska vlast u Bosni i Hercegovini stagnira, a u post-napoleonskom razdoblju rapidno opada, jer je Osmansko Carstvo iscrpilo demografske, civilizacijske i druge rezervoare za vojno-teritorijalnu ekspanziju, a Habsburška monarhija je, kao i većina Zapada, demografski, tehnološki i civilizacijski doživjela uspon i rast, čime su stvoreni preduvjeti za okupaciju Bosne i Hercegovine, koja se i dogodila 1878. godine.HercegBosna.org Osmanska vlast: Tamni vilajet i beskrajni rat
Od 1813. do 1818. Bosnu i Hercegovinu zahvatila je epidemija kuge. Zbog nepostojanja popisa stanovništva, U Bosni i Hercegovini tada nisu postojali popisi stanovništva izuzev popisa katolika čiji je broj sa 114.391 (1813.) pao na 50.928 (1818.), tj. za 56 %.
Etnolozi su zanemarili gradsko stanovništvo u proučavanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvati su živjeli u većini gradova u BiH i u otomansko doba. Bilo ih je svih socijalnih staleža koji su nemuslimani mogli biti. Prestankom turske vladavine i dolaskom Austrije krajem 19. stoljeća su veoma brojni u gradovima. U Sarajevu su imali svoju četvrt koju i danas u kolokvijalnom govoru nazivaju Latinluk. Zanemarivanje te činjenice objašnjava polaskom od teorijske paradigme daje autentična hrvatska kultura ona koju stvara nepismen seoski sloj, te činjenicom da su komunisti dobar dio Hrvata protjerali iz gradova oduzevši im imovinu.Verbum Vidoslav Vido Bagur, Zvonko Martić: Vila bana zvala priko Vrana. Tradicijska odjeća, pjesme i plesovi Hrvata u Bosni i Hercegovini u 21. stoljeću (pristupljeno 1. ožujka 2018.)
Austro-Ugarska
mini|lijevo|220 px|Osmansko razdoblje ostavilo je brojne posljedice na Bosnu i Hercegovinu, stanovnici Mostara nakon odlaska Osmanlija. mini|desno|220 px|Sarajevska katedrala, izgrađena u austrougarskom razdoblju Od 1878. do 1918. godine traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali društvo bili su: definitivno ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe i konačna kristalizacija bosanskohercegovačkih Hrvata od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus zajedno sa svojim sunarodnjacima izvan BiH. U Bosni i Hercegovini je 1881. godine uspostavljena redovna crkvena organizacija. Za nadbiskupa vrhbosanskog postavljen je Josip Stadler. Ukinuta su oba apostolska vikarijata: bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja, umjesto kojih su uspostavljene tri biskupije: Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, te Banjalučka i Mostarska biskupija. Potkraj devedestih godina XIX. stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini osnivaju narodne čitaonice i kulturna i pjevačka društva, dok se početkom XX. stoljeća javlja sloj hrvatske inteligencije koji će odigrati značajnu ulogu u političkome i kulturnom životu Hrvata.
Od 1902. godine s radom započinje Hrvatsko kulturno društvo Napredak koje će odigrati značajnu ulogu u buđenju hrvatske nacionalne svijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini. U danima pred aneksiju Bosne i Hercegovine 1908. godine Hrvatska narodna zajednica preuzima političku ulogu. Politički program Hrvatske narodne zajednice uvelike se podudarao s politikom Hrvatsko-srpske koalicije u Banskoj Hrvatskoj. Nadbiskup Stadler i njegovi istomišljenici s takvom se politikom nisu slagali, pa su 1908. godine osnovali Hrvatsku katoličku udrugu, kojoj je pristupio i dio članstva Hrvatske narodne zajednice. Nova je stranka, za razliku od Hrvatske narodne zajednice, smatrala da sva politička udruženja u BiH trebaju održavati vjersku i nacionalnu podjelu stanovništva. Odnosi između dvije stranke bili su vrlo zaoštreni. Godine 1911. poseban papinski izaslanik posredovao je u sporu između dvije stranke i uspio ih izmiriti.HercegBosna.org Austro-Ugarska vlast: Protektorat i nacionalne ideologije
Kraljevina Jugoslavija
desno|mini|220 px|Okupljeni hrvatski narod na dočeku Stjepana Radića u Mostaru 1925. godine Od 1918. do 1941. godine Bosna i Hercegovina se nalazi u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije prozvane Kraljevina Jugoslavija. Osnovno obilježje toga razdoblja je nastojanje Srba da se, koristeći se dominacijom u vojsci i politici, te relativnom brojnošću (oko 38-40 % ukupnog stanovništva BiH), nametnu kao dominantan čimbenik u zemlji s ciljem "srbizacije" nesrpskih naroda. U režimu ograničenog parlamentarizma i drastičnih izbornih manipulacija, kasnije i monarhofašističke diktature, državne pljačke provedene putem novčane unifikacije preko obezvrijeđenog novca iz zemalja izvan Srbije, te političkih ubojstava (Milan Šufflay, Ivo Pilar) i korupcije (sve energije u zemlji su se trošile na zaoštrene političke borbe, te su, zbog unutrašnje rastočenosti zemlje, dovele do brzog kolapsa Kraljevine Jugoslavije u ratu s nacističkom Njemačkom).
No, poslije godina diktature, ubojstva, korupcionaških skandala i nasilja, 1939. godine, suočeni s neuspjehom centralizatorske politike, srpski vladajući krugovi pristaju na kompromis. Dolazi do sporazuma između vođe Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka i predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića. Tim je sporazumom osnovana Banovina Hrvatska, koja je osim Savske i Primorske banovine obuhvaćala i kotare Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventu, Travnik i Fojnicu. Time u Banovinu Hrvatsku ulazi oko 30 % područja današnje Bosne i Hercegovine (U Banovininu Hrvatsku je ušla većina područja u Bosni i Hercegovini, na kojem su Hrvati bili većina).HercegBosna.org Kraljevina Jugoslavija: Prokleta avlija
Drugi svjetski rat
mini|desno|220 px|Povlačenje hrvatskih vojnika i civila kroz Austriju u svibnju 1945. godine U Drugom svjetskom ratu, koji se vodio i na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su bile podijeljene u njemačke i talijanske interesene sfere, glavne suprotstavljene sile su bile: okupacijske fašističke postrojbe, ojačane domobranskim i ustaškim snagama na području Nezavisne Države Hrvatske, koja je obuhvaćala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu; srpske četničke postrojbe, s uporištem u Srbiji, te dijelovima NDH s većinskim srpskim stanovništvom, s nominalnim ciljem ponovne uspostave Kraljevine Jugoslavije, kao i praksom i programom pogroma i genocida nad Hrvatima i bosanskohercegovačkim Muslimanima; snage Komunističke partije Jugoslavije, s programom uspostave Jugoslavije kao federalne države sastavljene od nacionalnih republika (osim BiH, koja je zamišljena kao tronacionalna država), te društvenom revolucijom zasnovanom na sovjetskom staljinističkom modelu. Partizani (kako su komunisti uskoro postali poznati) su postali najdjelotvornijim borcima protiv njemačkih i talijanskih postrojbi, te njihovih saveznika.