Kir Veliki (rođen 600. ili 576. pr. Kr., umro u kolovozu 530. ili 529. pr. Kr.), perzijski je veliki kralj iz iranske dinastije Ahemenida, vojskovođa, zakonodavac i osnivač Perzijskoga Carstva. Za vrijeme vladavine proširio je carstvo na veći dio jugozapadne i centralne Azije, od Egipta i Bospora na zapadu do rijeke Ind na istoku, i stvorio prvo i najveće carstvo starog vijeka. Tijekom tri desetljeća vladavine, Kir je pobijedio i pokorio neka najveća kraljevstva tog doba, uključujući Mediju, Lidiju i Babilon, a vodio je vojne ekspedicije i u centralnu Aziju gdje je pokorio sve narode. Ipak, nije išao u pohode na afrički Egipat ili europsku Grčku kao kasnije Kambiz II. i Darije I. Veliki. Prema Herodotu, poginuo je u bitci protiv Skita u ljeto 530. ili 529. pr. Kr. Naslijedio ga je sin Kambiz II. koji je osvojio Egipat tijekom kratke vladavine. Kir je bio sljedbenik zoroastrijske religije. Osim jakog utjecaja na iransku povijest, Kir je snažno utjecao i na židovsku religiju, ljudska prava, politiku, vojnu strategiju te općenito na istočnu i zapadnu civilizaciju.
Uvod
Etimologija
Riječ Kir je latinska odnosno grčka izvedenica staroperzijskog imena Kuruš. Antički povjesničari Ktezije i Plutarh navode kako je Kir dobio ime od riječi Kuros što znači Sunce odnosno „poput Sunca“, spominjući poveznicu s perzijskom imenicom za Sunce (Khor) uz koji stoji sufiks -vaš što znači „sličnost“. Ipak, neki moderni povjesničari poput Karla Hoffmanna i Rüdigera Schmitta iz Encyclopædia Iranice navode kako ime znači „verbalni pobjednik“.
U modernoj Perziji, Kir se uvijek podrazumijevao kao Kurošé Kabir ili Kurošé Bozorg što je perzijska izvedenica od imena Kir Veliki. U Bibliji, poznat je pod jednostavnim imenom Koresh, dok je moguće da se i u Kuranu spominje kao „Dhul-Qarnayn“ koji je pokorio istočne i zapadne zemlje.
Hrvatski egzonim U gdjekojim starijim književnim djelima (M. Marulić, F. Vrinjanin, D. Zlatarić, F. Lastrić-Oćevac) možemo naći potvrdâ za ime Cir kao ime ovoga kralja. Ti primjeri dolaze od latinskoga Cyrus (A. G. Matoš navodi 'Cyrus u Babilonu'). Prevladavajuće ime Kir dolazi od grčkoga Kyros (grč. Κύρος) odnosno Kýrios. Jedan oblik staroperzijskoga imena ovoga kralja je Kuruš. Ostala su imena izvedenice dva osnovna imena, kao Kir II., Kir Stariji, Kiro, Cir Perzijski, Ciro, Ćir, Ćiro (A. Radić). Iako je ime Cir ukorijenjeno u hrvatskome jeziku, a rabe ga i suvremeni pisci, Kira povjesničari ne nazivaju njegovim perzijskim imenom Kuruš, nego preuzimaju grčko ime Kyros, jer su grčki izvori i posebno Herodot za njih temeljna vrela za razumijevanje staroga prednjoazijskog svijeta.
Povijest dinastije
mini|250px|desno|Djetinstvo Kira Velikog, Sebastiano Ricci (1706. – 1708.)
Sukladno s herojima drugih kultura i osnivačima velikih carstava, tradicionalna predaja o Kirovoj obitelji je vrlo bogata. Prema Herodotu, Kir je bio unuk medijskog kralja Astijaga odgojen u skromnoj pastirskoj obitelji. U drugoj verziji priče, bio je sin siromašnih roditelja i radio je na medijskom dvoru. Te priče su kontradiktorne Kirovnim osobnim svjedočenjima prema kojima je naslijedio tron od svoga oca, djeda i pradjeda.
Od 10-15 perzijskih plemena, Kir potječe iz okolice grada Pasargada, iz porodice Ahemenida. Prije nego što je ujedinio Perzijance i Medijce unutar jednoga carstva, bio je kralj Perzije te je prema kraljevskog lozi polagao pravo na tron Anšana, koje je bio vazalno kraljevstvo unutar Medijskog Carstva, a prostiralo se u današnjoj provinciji Fars u jugozapadnom Iranu. Na tom području Kir će kasnije osnovati Pasargad, budući glavni grad Perzijskog Carstva.
Dinastiju je najvjerojatnije osnovao Ahemen oko 700. pr. Kr., kojeg je naslijedio sin Teisp.Achemenet.com Prema natpisima, poslije Ahemenove smrti na tron su došla dva njegova sina, Kir I. od Anšana i Arijaramna od Perzije. Njih su pak naslijedili njihovi sinovi Kambiz I. od Anšana odnosno Arsam od Perzije. Ipak, autentičnost tih starovjekovnih natpisa se dovodi u pitanje s obzirom na kompleksnost i nepouzdanost izvora o Kirovim precima.
Kambiz I. se prema Herodotu smatra plemićem a ne kraljem, a izvori govore kako se oženio princezom Mandanom, kćeri lidijske princeze Arijene i Astijaga, vladara Medijskog Carstva. Iz navedenog braka rođen je samo jedan sin, Kir II., poznat kao Kir Veliki, koji je dobio ime po djedu.
Prema Kteziju, Kir Veliki oženio je Astijagovu kćer Amitis, što se čini nelogičnim jer bi tada ona bila i njegova žena i ujna. Vjerojatno objašnjenje jest da se Astijag prethodno oženio još jednom ženom koja mu je rodila Mandanu, dok je Amitis bila kćer Kijaksara, odnosno Astijagova sestra. Kirova prva žena Kasandana, je jednako zagonetna. Prema Herodotu i Behistunskim natpisima, rodila je Kiru najmanje dva sina, Kambiza II. i Smerdisa. Oba sina kasnije su zasebno vladala Perzijom na kratko vrijeme. Kir je imao i kćeri ArtistonuAtosa, Livius.org i Atosu koja će se kasnije udati za Darija Velikog. Ovo će poslije biti značajno jer će Atosa roditi Kserksa I, Darijevog nasljednika.
Rani život Najpoznatiji datumi Kirova rođenja su 600. – 599. pr. Kr. prema Tori ili 575. – 576. pr. Kr. prema modernim procjenama. Malo je toga poznato o njegovom djetinjstvu i ranom životu s obzirom na nedostatak izvora odnosno na njihovo oštećenje ili gubitak.
Herodotova priča o Kirovom ranom životu pripada žanru legendi o napuštenoj djeci poput Edipa, Mojsija ili Romula i Rema koja se kasnije bore za kraljevski tron. Kirov nadređeni bio je njegov djed Astijag, vladar moćnog Medijskog Carstva.
Poslije Kirovog rođenja, Astijag je sanjao san koji je njegov svećenik protumačio kao znak da će ga njegov unuk zbaciti s prijestolja. Svojim naredniku Harpagu naredio je da ubije dijete. Harpag, kojem moral nije dopustio da ubije novorođenče, pozvao je kraljevskog pastira Mitradata iz planinske regije pokraj granice sa Saspirom, i naredio mu da ostavi dijete da umre u planinama. Srećom, pastir i njegova žena Cina su se sažalili nad njime pa su ga prisvojili i odgojili kao svoje dijete, dok su svoje mrtvorođenče pokazali Harpagu kao Kira.The birth and bringing up of Cyrus
Kad je Kir imao deset godina, Herodot tvrdi da je bilo očito da Kir nije bio pastirev sin jer se ponašao previše gospodski. Nakon što je Kir u dječjoj igri dao bičevati sina medijskog plemića Artembara,Herodot, I. 114. kralj Astijag ispitao je dječakaHerodot, I. 115. i otkrio kako vrlo sliče jedan drugom.Herodot, I. 116. Astijag je tada zatražio od Harpaga da objasni što je učinio s djetetom, i nakon što mu je ovaj priznao kako nije ubio novorođenče, kralj ga je prevario pozivom na banket gdje mu je poslužio vlastita sina. Astijag je bio popustljiv prema Kiru, pa je dozvolio da se vrati svojim biološkim roditeljima, Kambizu i Mandani. Iako se smatra kako je Herodotova priča samo legenda, ona ipak daje uvid u likove iz Kirovog ranog života.
Uspon i vojni pohodi
Medijsko kraljevstvo
mini|350px|desno|Medijsko, lidijsko i babilonsko kraljevstvo uoči Kirovih osvajanja.
Nakon što mu je umro otac 552. pr. Kr. Kir je naslijedio oca na mjestu kralja Anšana. Ipak, Kir time nije još postao nezavisni vladar. Kao i njegovi prethodnici, Kir je morao priznati vrhovnu vlast Medije. U doba Astijagove vladavine, Medijsko Carstvo uključivalo je veći dio Starog Istoka, od maloazijske Lidije na zapadu do plemena Parta i Perzijanaca na istoku.
U Herodotovoj verziji, ponukan osvetom Harpag je uvjerio Kira da pobuni Perzijance protiv njihovih nadređenih, Medijaca. Doduše, vrlo je vjerojatno da su se Harpag i Kir zajedno pobunili zbog neslaganja s Astijagovom politikom. Od početka perzijskog ustanka u ljeto 553. ili 552. pr. Kr. i prvih bitaka u 552. pr. Kr. Kir je uz Harpagovu pomoć vodio svoju vojsku protiv Medijaca sve dok nije pao glavni grad Ekbatana u 549. pr. Kr., čime je i samo Medijsko Carstvo konačno bilo osvojeno.
Iako se čini kako je Kir prihvatio medijsku krunu, godine 546. pr. Kr. službeno je zamijenio titulu proglasivši se kraljem Perzije. Arsam, koji je bio vladar Perzije pod Medijcima, zbog Kirovog je čina morao odstupiti. Njegov sin Histasp, inače Kirov drugi rođak, proglašen je satrapom Partije i Frigije. Arsam će poživjeti još dovoljno dugo da na prijestolju vidi svog unuka Darija I. Velikog, koji je postao šah (car) nakon smrti obaju Kirovih sinova.
Kirovo pokoravanje Medije pokrenulo je niz njegovih ratova. Astijag je bio saveznik sa šurjakom Krezom od Lidije, Nabonidom od Babilona i Amazisom II. od Egipta, koji su namjeravali udružiti snage protiv Kira.
Lidijsko kraljevstvo i Mala Azija mini|300px|desno|Lidijsko kraljevstvo na zapadu Male Azije
Precizni datumi osvajanja Lidije su nepoznati, no pretpostavlja se da su se dogodili između Kirovog pokoravanja Medijskog kraljevstva (550. pr. Kr.) i osvajanja Babilona (539. pr. Kr.). U prošlosti je bilo uobičajeno uzimanje 547. pr. Kr. kao godine pada Lidije prema citatima iz Nabonidovih kronika, no nije pouzdano.The Median "Empire", the End of Urartu and Cyrus' Campaign in 547 B.C. (Nabonidus Chronicle II 16) by Robert Rollinger (Innsbruck) Lidijci su prvi napali perzijski grad Pteriju u Kapadociji. Krez je postavio opsadu oko grada, i potom odveo stanovnike u roblje. U međuvremenu, Perzijanci su pozvali stanovništvo Jonije koji su pripadali Lidijskom kraljevstvu da se pobune protiv njihovog vladara. Ponuda je odbačena, zbog čega je Kir okupio vojsku i krenuo u vojni pohod u Lidiju prilikom kojeg su mu se putem pridruživali mnogi narodi. Bitka kod Pterije završila je nerješenim ishodom pri čemu su obje strane prije sutona doživjele velike gubitke. Lidijski kralj Krez povukao se u Sard sljedećeg jutra.
mini|lijevo|Lidijski kralj Krez na slici Krezov danak od Claude Vignona iz 1629.
Za vrijeme boravka u Sardu, Krez je poslao apel svojim saveznicima da pošalju pomoć Lidiji. Ipak, pred kraj zime prije nego što su se Krezovi saveznici mogli okupiti, Kir je ušao duboko u Lidiju i opkolio Kreza u glavnom gradu Sardu. Nedugo prije konačne bitke kod Timbre između Kira i Kreza, Harpag je savjetovao Kira da postavi svoje deve ispred vojnika, što je trebalo uplaštiti lidijske konje koji nisu navikli na miris deva. Strategija je uspjela i lidijsko konjaništvo se razbježalo, a Kir je porazio i zarobio Kreza nakon opsade Sarda. Glavni lidijski grad bio je u Kirovim rukama, što je podrazumijavalo konačan pad Lidijskog kraljevstva. Prema Herodotu, Kir je poštedio Krezov život i uzeo ga kao savjetnika, što proturječi nekim prijevodima Nabonidovih kronika u kojima se navodi kako je lidijski kralj bio pogubljen.
Prije nego što se vratio u glavni grad, Kir je Lidijcu po imenu Paktije povjerio da prenese Krezovo blago u Perziju. No, ubrzo nakon Kirovog odlaska Paktije je unajmio plaćenike i izazvao pobunu u Sardu protiv perzijskog satrapa (lidijskog namjesnika) Tabala. Kir je tada poslao Mazara, jednog od svojih vojskovođa, da uguši pobunu ali da dovode Paktija živog. Prilikom dolaska Mazara u Lidiju, Paktije je pobjegao u Joniju gdje je unajmio plaćenike s kojima je napao grčke gradove Magneziju i Prijenu, gdje je uhvaćen i poslan natrag u Perziju da ga se kazni.
Mazar je nastavio s osvajanjem Male Azije, no umro je zbog nepoznatih razloga prilikom ekspedicije u Joniji. Kir je tada poslao Harpaga da dovrši Mazarevo osvajanje Male Azije, a on je osvojio Liciju, Ciliciju i Feniciju, koristeći posebne opsadne tehnike za probijanje gradskih zidova koje su bile nepoznate Grcima. S osvajanjima je završio oko 542. pr. Kr. i vratio se u Perziju.
Novobabilonsko kraljevstvo mini|desno|300px|Novobabilonsko Carstvo oko 540. pr. Kr., uoči Kirovog osvajanja
Godine 539. pr. Kr. Kir je osvojio Elam i glavni grad kraljevstva Suzu.Some Thoughts on Neo-Elamite Chronology, Jan Tavernier Pred kraj rujna iste godine, Kirova vojska pod zapovjedništvom Gubarua, guvernera Guteje, napala je Opis na rijeci Tigris i porazila babilonske snage.