Jezik u predosmanskome razdoblju Prema ostatcima malog broja srednjovjekovnih očuvanih spomenika u Bosni i Hercegovini potvrđeno je postojanje četiriju pisama na bosansko-humskome području, i to: grčkoga, latinskoga, ćirilice i glagoljice. Prvi jezični spomenici na slavenskom jeziku na području Bosne i Hercegovine potječu iz 11. ili 12. stoljeća. Radi se uglavnom i epigrafici, natpisima uklesanima u kamenu, od kojih je najstarija i najpoznatija Humačka ploča, u Humcu kod Ljubuškog. 200px|mini|desno|Humačka ploča 10. - 11. st.

mini|desno|300px|Povijesno rasprostiranje predmigracijskih narječja na području sadašnjih RH i BiH

mini|desno|300px|Današnji raspored poddijalekata u BiH

Prvotno pismo u staroj, predosmanskoj bosanskoj političkoj jedinici bijaše glagoljica, na kojoj su napisani (najvjerojatnije na području sadašnje Hercegovine) i poznati Mihanovićev i Grškovićev fragment apostola, no koju je ubrzo zamijenila domaća varijanta ćirilice, bosančica, na kojoj je napisan veći dio tekstova sve do 16. stoljeća.

okvir|desno|Mihanovićev fragment, 12. st.

Područje sadašnje Bosne i Hercegovine, od početka dijalekatske diferencijacije u 11. i 12. stoljeću, uglavnom pripada štokavskom narječju, uz prevlast čakavskoga narječja na krajnjem zapadu, sadašnjem Bihaćkom kraju i Pounju. Do 15. stoljeća su u velikoj mjeri dovršene jezičnodijalekatske promjene, koje su dale miješani idiom štokavsko-čakavski u kojem prevladava štokavština. Sličan tomu je i izraz pisaca hrvatske književnosti u Dubrovniku u 15. i dijelu 16. stoljeća (Džore Držić, Šiško Menčetić, Dominko Zlatarić): štokavsko-čakavska mješavina u kojoj preteže štokavština, uz tu razliku što je u Dubrovniku ijekavski refleks jata prevagnuo nad ikavskim (s kojim supostoji), dok na području današnje BiH (što uključuje i zapad, tursku Hrvatsku) dominira ikavski govor (iako je prisutna i jekavica na istoku). Još jedna razlika je u tome što se pisani dokumenti u Bosni i Humu nisu oslobodili prevlasti ili snažnoga utjecaja crkvenoslavizama sve do turskoga osvojenja, osim u tekstovima na mramorovima. U promjenama koje su zahvatile područje od Sutle do Morave, od 12. do 15. stoljeća formirano je pet velikih narječnih zona: kajkavska, čakavska, zapadnoštokavska, istočnoštokavska i torlačka. Zapadnoštokavska obuhvaća Slavoniju i veći dio današnje BiH preko granica crte koja povezuje slijevove rijeka Bosne i Neretve (u sjevernijem dijelu skoro do Drine). Istočna štokavština je nazočna na najistočnijem dijelu BiH, u Podrinju, te dijelovima povijesne Travunje i istočnog Zahumlja. Upitna zamjenica je jedan od refleksa praslavenskog čto (što, šta....), s time da sjever zadržava šćakavsku izoglosu (očuvanje glasovnih skupova "šća" i "žđa", poput u rječima ognjišće, izvješće...) dok se na krajnjem jugu (desetak posto ukupnog dijalekta, Hercegovina, Zagora i jug Dalmacije) ta isoglosa gubi (ognjište, izvještaj.). Refleks jata je "i" na zapadu ("svidoci", "Stipan") i "je" ili "ie" na istoku ("sieče", "vjere"), s time da granica vjerojatno varira oko rijeka Bosne i Neretve, a mogući su i miješani ikavsko-jekavski dijalekti/govori poput neretvanskog (od Neretve do granice s istočnoštokavicom). Ikavski refleks jata je prvi puta upisan u baš u Bosni, 1331. Zapadna se štokavština od istočne razlikovala po tronaglasnom sustavu (poput čakavštine), dok je istočno štokavsko narječje imalo dva naglaska. Također, zapadna štokavština je kasnije izgubila jat (zatvoreno e), te duže sačuvala njegov parnjak (zatvoreno o), što je poglavito odlika hrvatskih govora (srpski "gube" jat dosta rano, vjerojatno pod zapadnobugarskim utjecajem/preplitanjem)

Korpus bosansko-humske pismenosti u predturskom (cca. 1100. – 1463.) možemo podijeliti u tri velike skupine:

prvu kategoriju čine tekstovi krstjana, ili pripadnika Crkve bosanske, nastali uglavnom u 14. i 15. stoljeću. Radi se o prijepisima Evanđelja, dijelova Staroga zavjeta (Psaltir), i nekim drugim biblijskim tekstovima (Apokalipsa, Poslanice)-sve u svemu, deset do petnaest tekstova, od kojih su najreprezentativniji "Hvalov zbornik", "Mletački zbornik" i "Radosavljev zbornik". Jezik je u tim spisima veoma arhaičan crkvenoslavenski s elementima narodnoga govora (n.pr., karakterističan ikavizam u većini djela). Pisani su bosančicom, najčešće s glagoljskih predložaka i s glagoljičnim dodatcima u kolofonu. Uzmu li se u obzir i malobrojni drugi vjerski i umjetnički spisi za koje se smatra da su nastali na tlu BiH ("Berlinska Aleksandrida") ili su navedeni kao izgubljeni izvori- ovaj dio starobosanske pismenosti i književnosti nije, osim nekih značajki, presudan za utvrđivanje oblika jezika u predturskoj Bosni i Hercegovini. Naravno, druge je prirode njegova umjetnička i jezičnopovijesna važnost kao dijela kulturne baštine. Jezičnopaleografska istraživanja krstjanskih tekstova vršili su mnogi znanstvenici (katkad pod utjecajem vladajućih ideoloških matrica), među kojima se ističu Franjo Rački, Đuro Daničić, Vatroslav Jagić, Josip Hamm, Vera Jerković, Irena Grickat- Radulović, Jaroslav Šidak i Herta Kuna.

u drugu kategoriju spadaju diplomatsko-pravni tekstovi (ugovori o trgovini, ugovori između bosanskih banova i kraljeva s Dubrovnikom i drugim gradovima, međusobna prepiska vlastele), s početkom u 12. stoljeću (povelja Kulina bana 1189.), no najbrojnijim korpusom tekstova nastalim u 14. i 15. stoljeću. Dokumenti su heterogene naravi, i odražavaju povijesni razvoj jezika kao i kulturnopolitički utjecaj susjednih zemalja. Uglavnom, za većinu tekstova se može reći da su pisani na narodnoj štokavštini ikavskoga refleksa jata (npr., Stjepan Ostoja 8. kolovoza 1400. vojvodi Hrvoju: "...Mi Stipan Ostoja...dajemo viditi vsakomu človiku ...virnim' slugam' za virna posluženia.". Ili, Grgur Vukosalić Hrvatinić, gospodar južnoga Zahumlja, 6. srpnja 1418.: "..Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i također i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju.", uz primjetan udio crkvenoslavenskoga jezika i čakavštine (crksl.: počteni, čto; čakavski: greb, pojde, dojde, meju,... kao i oblici istovjetni u oba jezika: govoril, pisal, ..). Dakle, pravno-administrativni tekstovi su dobra slika jezika u Bosni i Humu u to doba: radi se o zapadnoj, tronaglasnoj štokavštini pretežito ikavskoj, protkanoj čakavizmima (izrazitije) i crkvenoslavizmima. Uz ovo valja napomenuti nekoliko stvari: dio je povelja obilježen srpskim jezičnim značajkama, poglavito zato što su neki Kotromanići (kao i dio vlastele) uzimali na dvor srpske pisare, što je utjecalo na oblik jezika u manjem broju pravno-trgovinskih dokumenata. Tako čitamo u prijepisu srpskoga pisara u povelji Stjepana II. Kotromanića, dana 15. kolovoza 1332.: "...ban Stepan....veke...veru...verovana". U kupoprodajnom ugovoru istoga bana s Dubrovčanima, 15. veljače 1333., te povelje isti pisar zove "sr'pscie". Nasumično nabrajanje sadašnjih nacionalnih imena ne može daleko odvesti, prije svega u tom srednjovjekovnom razdoblju, jer se stanje nacionalne atribuiranosti kaotično. Referencija na jezik je najčešće slavenska (sclauonice), u djelima srpskih pisara katkad srpska, nekad i u bizarnom obliku (sr'scie, srp'scie), a u latinskim spisima ponekad hrvatska (croatice u pismu Stjepana II. Kotromanića papi). Bosansko se ime prvi put javlja u jednom notarskom spisu grada Kotora od 3. srpnja 1436. godine u kojem je zabilježeno da je gradski knez kupio jednu petnaestogodišnju djevojku "...od bosanskog roda i rođenu u heretičkoj zabludi, nazvana bosanskim jezikom Djevena...". Suvremena etnička imena nisu jednoznačno povezana s nazivkom jezika, koji je rijedak u odnosu na invokacije Bošnjana, Hrvata, Srba, Dubrovčana, Vlaha i ostalih. Stoga se za oblik jezika dio dokumenata koji je prošao kroz ruke srpskih pisara koje je katkad zapošljavala bilo bosansko-humska, bilo dubrovačka kancelarija za prepisku sa Srbijom, a i među sobom, može reći da ne predstavlja vjerno oblik jezika kakav bijaše u porabi u Bosni i Humu u to doba- prije svega jer u svojim jezičnim karakteristikama (fonološkim, morfološkim, pravopisnim) odstupa od jezika kakvoga nalazimo u golemoj većini dokumenata, pisari kojih su bili domaći ljudi. Još valja napomenuti da je zbog pojednostavljenih predodžbi slavistike 19. st. (Franca Miklošiča i Vatroslava Jagića) sav korpus ćirilske pisane riječi na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore proglašen "srpskim", pa su se tako krstjanski, katolički i muslimanski tekstovi, koji ni po nacionalnoj obilježenosti, a kamoli po obliku jezika ne pripadaju srpskomu uljudbenom krugu, našli u antologijama srpske pismenosti (najpoznatije su Stojanovićeva iz 1927. i Solovjeva iz 1926.). To je ispravljeno izdavanjem reprezentativnijih i znanstveno bolje obrađenih zbirki u izdanju Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, koje je uredio Gregor Čremošnik, 1948-1952. Politička dimenzija o "nacionalnoj" atribuciji tih bosančicom pisanih tekstova ostaje i dalje prijeporištem među hrvatskim, bošnjačkim i srpskim paleografima. Zaključno bi se moglo reći da je doba nastanka diplomatsko-komercijalnih tekstova u 12. i 13., a ponajviše u 14. i početku 15. stoljeća bilo još prerano za izraženije etničko obilježavanje većega dijela tih tekstova (zbog više razloga, od kojih je najvažniji civilizacijska i gospodarstvena marginalnost), pa se nacionalna atribucija najčešće traži preko značajki karakterističnih za hrvatski i srpski jezičnodijalekatski izričaj- uz sve više rastuću svijest o rubnosti starobosanske diplomatike koja nema dovoljno samostalnih obilježja e da bi bila svrstana u zaseban, bosanski korpus, a zbog niza posebnosti nije ni u matici hrvatske ni srpske pismenosti toga doba.

najznačajniji su dokumenti narodnoga jezika na području koje pokriva sadašnja Bosna i Hercegovina natpisi na mramorovima ili stećcima. Po raznim brojanjima, stećaka ima oko 60.000, no onih s natpisima je daleko manji broj: Marko Vego je u svojoj reprezentativnoj zbirci epigrafike naveo oko 400 zapisa. Manji je broj iz 12. i 13. stoljeća, dok je većina iz 14. i 15. stoljeća. Osim najstarijih, najveći je dio pisan bosančicom, a gnomskim iskazima o životu i ljudskoj sudbini neki dosižu i umjetničku vrijednost (koja je inspirirala Maka Dizdara, hrvatskog i bošnjačkog pjesnika i sastavljača antologije starih bosanskih tekstova). Jezik je narodni, većinom štokavsko ikavski (rjeđe jekavski), uz dosta čakavizama (stoga katkad karakteriziran kao šćakavski, ili štokavsko-čakavski idiom), te zanemariv broj crkvenoslavizama. Najveće su nekropole mramorova ili biliga u Hercegovini (šire područje mjesta: Stolac, Široki Brijeg, Mostar, Konjic,..) i Bosni (Vareš, Kraljeva Sutjeska, Kakanj, Zenica,..). Jezik mramorova je najpotpunije obrađen u opsežnoj zbirci natpisa koju je objelodanio Marko Vego.

Za usporedbu, prikazat ćemo jezični izričaj s nekoliko mramorova i supostaviti ga prema tekstovima nastalima u razdoblju nakon turskoga osvojenja, u istom području ili u blizini:

okvir|desno|Stećak kod Kočerina

V ime Oca i Sina i Svetago duha amin. Se leži Viganj Milošević. Služi banu Stipanu i kralju Tvrtku i kralju Dabiši i kraljici Grubi i kralju Ostoji. I u to vrime dojde i svadi se Ostoja kralj se hercegom i z Bosnom i na Ugre poje Ostoja. To vrime mene Vignja dojde končina na svom plemenitom pod Kočerinom i molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja.

(Stećak kod Kočerina kraj Širokoga Brijega, 1411.)

Se leži Stipko Radosalić Bože davno ti sam' legao i vele mi ti e ležat

(Premilovo polje, Ljubinje, početak 15. st.)