mini|desno|V-2 raketa, prvo moderno balističko raketno oružje, izložena u Tehničkom muzeju u Njemačkom gradu Peenemünde.

Raketno oružje obuhvaća svaki oružani sustav koji za pogon koristi raketni motor kako bi na cilj dostavio korisni ubojiti teret, najčešće u obliku eksplozivne bojne glave. Ovaj pojam pokriva iznimno širok spektar oružja, od malih ručnih raketnih bacača i nevođenih topničkih raketa pa sve do velikih strateških balističkih i krstarećih raketa. U vojnoj terminologiji za raketno oružje koristi se i naziv projektil. Međutim, važno je napomenuti da je u svom najširem značenju, projektil svaki objekt izbačen u prostor s ciljem pogađanja mete, što uključuje i topničko zrno, strelicu ili kamen izbačen katapultom. Također, u vojnoj terminologiji, termin projektil se češće koristi za navođeno raketno oružje, a raketa za nenavođeno, ali to nije uvijek pravilo.

Temeljna podjela raketnog oružja temelji se na postojanju sustava za navođenje, prema čemu se ono dijeli na dvije glavne kategorije:

Nenavođene rakete - nakon lansiranja lete po unaprijed određenoj, balističkoj putanji bez mogućnosti korekcije. Navođene rakete - posjeduju interni sustav za navođenje (npr. infracrveni, radarski, laserski ili GPS) koji im omogućuje aktivno praćenje i presretanje cilja tijekom leta.

Povijest razvoja

Rani početci Prvi oblici raketnog oružja pojavili su se u Kini još u 13. stoljeću u obliku "vatrenih strijela" – strijela pogonjenih barutom. Tehnologija se preko Mongolskog Carstva proširila prema Europi, gdje se stoljećima koristila s ograničenim uspjehom zbog niske preciznosti. Značajniji razvoj dogodio se krajem 18. i početkom 19. stoljeća, kada su britanske snage razvile tzv. "Congreveove rakete", koje su masovno korištene u Napoleonskim ratovima.

Dva svjetska rata i hladni rat mini|Raketni lanser Kaćuša - Topnički muzej - St. Petersburg - Rusija Moderno doba raketnog oružja započinje u Drugom svjetskom ratu. Njemačka je razvila prvu balističku raketu, V-2, koja se smatra pretečom modernih balističkih projektila i svemirskih raketa-nosača. Istovremeno, razvijeni su i prvi masovno proizvedeni višecijevni bacači raketa, poput sovjetske "Kaćuše" i njemačkog "Nebelwerfera".

Razdoblje Hladnog rata bilo je zlatno doba razvoja raketnog oružja. Utrka u naoružanju između SAD-a i SSSR-a dovela je do stvaranja interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) s nuklearnim bojnim glavama, što je postalo temelj strategije uzajamnog uništenja. Ovaj razvoj izravno se naslanjao na njemački raketni program i znanje njemačkih inženjera koji su nakon rata prešli na stranu Saveznika. Istovremeno, razvijen je čitav niz taktičkih navođenih projektila: Protuzračni projektili za obranu od zrakoplova i drugih projektila. Protubrodski projektili koji su promijenili doktrinu pomorskog ratovanja. Protuoklopni vođeni projektili koji su pješaštvu dali mogućnost uništavanja tenkova na velikim udaljenostima.

Suvremeno doba Nakon Hladnog rata, razvoj se usmjerio na povećanje preciznosti, smanjenje kolateralne štete i razvoj manjih, pametnijih sustava. Pojava GPS navođenja omogućila je iznimnu preciznost udara. Danas su u razvoju hipersonični projektili koji lete brzinama većim od 5 Macha, što ih čini izuzetno teškim za presretanje.

Podjela raketnog oružja Raketno oružje može se klasificirati prema nekoliko ključnih kriterija.

Prema načinu vođenja Ovo je temeljna podjela koja definira sposobnosti i namjenu oružja. Nenavođene rakete: Koriste se za gađanje ciljeva na određenom području (saturacija cilja), a ne pojedinačnih točaka. Tipičan primjer su rakete ispaljene iz višecijevnih bacača raketa (VBR). Navođene rakete: Koriste različite sustave za navođenje kako bi precizno pogodile cilj. Neki od sustava su: Infracrveno (toplinsko) navođenje: Projektil prati toplinski odraz cilja (npr. motor zrakoplova). Radarsko navođenje: Može biti aktivno (projektil ima vlastiti radar), poluaktivno (oslanja se na radar s platforme koja ga je lansirala) ili pasivno (prati radarske emisije cilja). Lasersko navođenje: Projektil prati lasersku zraku kojom operater osvjetljava cilj. GPS/Inercijalno navođenje: Koristi se za pogađanje statičnih ciljeva na velikim udaljenostima (npr. krstareći projektili).

Prema platformi za lansiranje i cilju Zemlja-zemlja: Lansiraju se s tla i gađaju ciljeve na tlu (npr. balističke rakete, VBR). Zemlja-zrak: Lansiraju se s tla za obranu od zračnih ciljeva (PZO sustavi). Zrak-zemlja: Lansiraju se iz zrakoplova i gađaju ciljeve na tlu. Zrak-zrak: Lansiraju se iz zrakoplova i gađaju druge zrakoplove. More-more, More-zemlja, Zemlja-more: Različite kombinacije koje uključuju brodove i podmornice kao platforme ili ciljeve.

Prema dometu Kratkog dometa (do 50 km) Srednjeg dometa (50 - 1000 km) Intermedijarnog dometa (1000 - 5500 km) Interkontinentalnog dometa (preko 5500 km)

Ključne komponente Svako raketno oružje sastoji se od nekoliko osnovnih dijelova: Raketni motor: Osigurava potisak. Najčešće koristi kruto ili tekuće gorivo. Bojna glava: Korisni teret koji nanosi štetu cilju. Može biti visokoeksplozivna, fragmentacijska, probojna, termobarička, kemijska, biološka ili nuklearna. Sustav navođenja i upravljanja: "Mozak" navođene rakete koji obrađuje podatke i upravlja kormilima za korekciju putanje. Tijelo rakete: Aerodinamička struktura koja povezuje sve komponente i osigurava stabilnost u letu.

Povezani članci Raketa Navođeni projektil Nenavođena raketa Balistički projektil Krstareći projektil Raketni motor

Izvori

Literatura