Fonologija hrvatskoga jezika odnosi se na sustav glasova i njihovih međusobnih odnosa koji postoji u hrvatskome jeziku. Ovdje će specifično biti riječi o hrvatskome standardnom jeziku. Tradicionalno se drži da hrvatski ima 30 fonema, to jest glasova koje govornici razlikuju. Broj se može popeti i do 32 zbog upitnih statusa slogotvornoga /r/ i refleksa jata. Hrvatski jezik po slobodi prolaska zračne struje kroz govorne organe razlikuje otvornike (vokale) i zatvornike (konsonante).
Otvornici u hrvatskome po visini mogu biti visoki (zatvoreni), srednji ili niski (otvoreni). Mogu biti prednji, središnji ili stražnji po položaju jezika te dugi i kratki po trajanju. Zatvornici se dalje s obzirom na protok zračne struje dijele na šumnike (prave konsonante, opstruente) i zvonačnike (sonante). Šumnici u hrvatskome mogu biti zapornici (okluzivi), tjesnačnici (frikativi), slivenici (afrikate), a zvonačnici nosnici (nazali) i približnici (aproksimanti) koji su opet kliznici (poluvokali) ili protočnici (likvide) koji mogu biti bočnici (laterali) ili treptajnici (vibranti). Po mjestu tvorbe mogu biti dvousneni (bilabijalni), zubnousnenici (labiodentali), zubnici (dentali), desnici (alveolari), prednepčanici (postalveolari), nepčanici (palatali), jedrenici (velari), ždrjelnici (faringali) i grkljanici (laringali).
Valja razlikovati samoglasnike i suglasnike od otvornika i zatvornika (vokala i konsonanata): samoglasnik je bilo koji glas koji može činiti jezgru sloga, a otvornik (vokal) onaj glas u kojem je otvoren prolaz zračnoj struji.
U tablicama će se upotrebljavati tri sustava: hrvatski pravopis (u zagradama), tradicionalni slavistički zapis (OLA) i međunarodna fonetska abeceda (IPA).
Samoglasnici mini|308x308px|Hrvatski samoglasnici u trapezu kardinalnih samoglasnika Hrvatski ima jednostavan sustav vokala prikazan tablično IPA-om i hrvatskom grafijom: Vokali hrvatskoga jezikaPrednjiSredišnjiStražnjiVisokii 〈i〉u〈u〉Srednjie 〈e〉o〈o〉Niskia 〈a〉 Glasovi /i/ i /e/ jesu tvrdonepčani (palatalni).
Gramatičari se ne slažu o točnoj realizaciji glasa /a/: po nekima je stražnji glas /ɑ/, a po drugima središnji. Glasovi /o/ i /u/ po nekima su tvrdonepčani (velarni), a po drugima je /o/ prednjomekonepčani, a /u/ stražnjomekonepčani.
Svi vokali mogu biti dugi i kratki.
Svi su ovi vokali ujedno i samoglasnici (mogu činiti jezgru sloga), hrvatski još poznaje slogotvorno /r/ koje se također ponaša kao samoglasnik i dvoglas refleksa jata, /ie/ koji je također vokal; njihovi su statusi fonema upitni.
Dužina Hrvatski samoglasnici (uključujući i slogotvorno /r/) mogu biti dugi ili kratki. Duljina se samo realizira na naglašenim i zanaglasnim slogovima, nikada na prednaglasnim (onima koji dolaze ispred naglašenog sloga).Wayles Browne: Serbo-Croat, u: Greville Corbett, Bernard Comrie: The Slavonic Languages, London: Routledge, DOI https://doi.org/10.4324/9781136861376, 1993., 311. U naglašenim se slogovima njihova duljina smatra dijelom naglaska (dugosilazni, kratkosilazni, dugouzlazni, kratkouzlazni), a u sljedećim slogovima naziva se zanaglasnom dužinom.
Točan izgovor dugih i kratkih vokala podložan je alofoniji za koju različita istraživanja imaju različite rezultate. Važno je znati da se dužina mijenja s obzirom na uvjete i da nije uvijek ista, nego je važnije kakva je u usporedbi s dužinom drugih vokala.
Kratkouzlazni naglašeni vokali traju ponešto duže od kratkosilaznih, ali i bez dužine naglašenog vokala, razlika postoji u dužini sljedećega. Slično tomu, zanaglasna dužina znantno se razlikuje po svojoj dužini s obzirom na kontekst.
Zanaglasna dužina U govornom jeziku zanaglasne dužine često se reduciraju ili u potpunosti nestaju (posebno kada dolazi do nagomilavanja više dužina zaredom).
Škarić određuje tri tipa općega hrvatskog jezika: klasični, prihvatljivi i prihvaćeni. U klasičnom modelu zanaglasni dugi vokali jednake su dužine kao oni s dugosilaznim naglaskom i duplo duži od kratkih zanaglasnih vokala. U prihvatljivome su dugi vokali kraći od dugih naglašenih (iznose tri četvrtine dugoga naglašenog), još su uvijek duži od kratkih naglašenih i duplo duži od kratkih nenaglašenih. U prihvaćenome se zanaglasni dugi i kratki vokali ne razlikuju u dužini te su uvijek kraći od naglašenih.
Klasični je tip arhaičan i regionalan, a prihvaćeni je povezan s govornicima s udarnim naglasnim sustavom. Od prihvatljivog do prihvaćnog postoji tip u kojemu su dužine reducirane, a vrijedi za govornike visinskoga naglasnog sustava (vidjeti naslov Naglasni sustav).
Prema istraživanju Pletikosa (2003.) zanaglasna dužina ili kratkoća ovisi o dužini naglašenog sloga: kratki zanaglasni vokali traju oko 70 % prethodnih kratkih naglašenih slogova (80 % kratkosilaznog, 63 % kratkouzlaznog), a 40 % dugih (46 % dugosilaznog, 36 % dugouzlaznog). Nakon silaznih naglasaka duži su od 10 do 20 % u usporedbi s uzlaznim. Dugi zanaglasni vokali daju sljedeće rezultate: 180 % dužine prethodnog kratkosilaznog, 142 % dužine prethodnog kratkouzlaznog, 83 % dužine dugosilaznog i 77 % dugouzlaznog.
Iz svega ovoga da se zaključiti da se najbolje percipiraju one zanaglasne dužine koje slijede za kratkim naglašenim samoglasnicima. Drugo Pletikosovo istraživanje (2008.) pokazuje da dugi zanaglasni vokali zbirno traju 62,5 % prethodnoga naglašenoga vokala, a kratki zanaglasni vokali 57,6 %, što je nedovoljno za percepciju dužine. Istraživanje također pokazuje da se razlika dugih i kratkih zanaglasnih dužina najbolje vidi u onima koji slijede vokale naglašene uzlaznim naglaskom jer se taj naglasak skraćuje pred zanaglasnom dužinom. Ovdje se vidi da pitanje dužine samoglasnika ovisi ne samo o naglašenosti samoglasnika, nego i o kontekstu u kojem se nalazi.
Za zanaglasnu dužinu u standardu stoga vrijedi: nizanje dužina u govoru nije uobičajeno i tu se one reduciraju, najnestabilnije su nakon dugih naglasaka, a najstabilnije su nakon kratkih. Otvorenost sloga (završava li ili ne završava slog suglasnikom) i položaj unutar riječi također utječu na stabilnost zanaglasne dužine. Dužina se zasigurno bolje percipira kada je na unutarnjem slogu, u osnovi riječi, kada je iza kratkog naglaska i kada je nastala kompenzacijskim duljenjem.
Slogotvorni konsonanti U hrvatskome kao jezgra sloga mogu poslužiti svi vokali /a, e, i, o, u, ie/, ali i neki konsonanti /r, n, l, ʎ/ (r, n, l, lj). Oni se zajedno zovu samoglasnicima, slogotvornim glasovima, koji mogu sami tvoriti slog, to jest biti mu jezgra.
U nekim onomatopejama i drugi glasovi mogu biti slogotvorni (slogotvornost se bilježi okomitom crticom ispod suglasnika u IPA-i): pssst! [ps̩ːt], bzzz [bz̩ː], ali ovdje je riječ o paralingvističkim zvukovima.
Slogotvorno /r/ Od konsonantalnih jezgri sloga, samo se slogotvorno /r/ (u IPA-i [r̩]) pojavljuje u izvorno hrvatskim riječima. Može se pojaviti na početku riječi (rzati, rt) i na kraju, rijetko u domaćim riječima (aorist glagola satrti: satr), uglavnom u stranim (masakr, žanr). Najčešće se javlja između dvaju suglasnika (prst, Hrvat, grkljan, krckati...). Ima neka ograničenja koja drugi samoglasnici nemaju: ne može se pojaviti uz glasove /r, j, l, n, ʎ, ɲ/ (r, j, l, n, lj, nj) ili afrikate /t͡ɕ, d͡ʑ, d͡ʒ/ (ć, đ, dž) (s tim da je nepojavnost uz afrikate moguće rezultat slučajnosti).
Postoje dvije ideje o statusu slogotvornoga /r/: neki ga smatraju posebnim fonemom, a drugi samo alofonom (pozicijskom inačicom) glasa /r/.
Da je alofon glasa /r/ može se zaključiti zato što se nikada ne pojavljuje u istom kontekstu kao suglasničko /r/. Slogotvornost ovoga glasa ograničena je na situacije kada je okružen dvama konsonantima ili se nalazi između konsonanta i granice riječi. Tako deklinacijom riječ žanr gubi slogotvorno /r/ kada se ono više ne nalazi između konsonanta i granice riječi (žanr /ʒanr̩/ > žanra /ʒanra/).
Ipak, postoje neke, iako rijetke, situacije kada se slogotvornost glasa /r/ nalazi u situacijama koje su prethodnim pravilom zabranjene: dodavanjem prefiksa za- na rzati nastaje oblik zarzati gdje se nalazi slogotvorno /r/. Sličan je primjer zelenortski (Zelenortska republika). Ponekad se navode i primjeri gdje je /l/ prešlo u /o/ poput istro (glagolski pridjev radni glagola istrti) koji kontrastira s Istro (vokativ imenice Istra), ali upitno je koliko govornika zaista u ovom slučaju rabi slogotvorno /r/.Ana Meštrović, Sanda Martinčić‐Ipšić, Mihaela Matešić: Postupak automatskoga slogovanja temeljem načela najvećega pristupa i statistika slogova za hrvatski jezik, u: GOVOR / SPEECH, godina 32, broj 1, 2015., str. 12.Bernardina Petrović, Eva Pavlinušić: IMENICE SA SLOGOTVORNIM R U HRVATSKOME SKLONIDBENOM SUSTAVU, izvorni znanstveni rad Na temelju tih primjera može se reći da se slogotvorno /r/ pojavljuje između dvaju suglasnika ili između suglasnika i granice morfema.Veno Volenec: FONEMIKA HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA , diplomski rad, 2013.
Razlika između [r] i [r̩] po Muljačiću jest u napetosti, to jest slogotvorna inačica izgovara se napetije i s više energije.
Slogotvorno /r/ izgovara se s umetnutim glasom šva [ə], primjerice kada je naglašen i dug, ali kod mnogih i kada je naglašen i kratak. Ostvariti naglasak na samome glasu [r] bilo bi neuobičajeno. Osim toga, slogotvorni oblik najčešće se ostvaruje s pomoću od jednog do triju udara jezikom o prednji dio nepca, a neslogotvorni od jednog ili dvaju, ali najčešće jednog (po čemu je hrvatsko /r/ češće udarnik nego treptajnik).
Ostali slogotvorni konsonanti Slogotvorni u hrvatskome još mogu biti i glasovi /n, l, ʎ/ (n, l, lj). Primjeri su isključivo posuđenice gdje se glasovi često pojavljuju na kraju riječi, ali to nije nužno slučaj:
slogotvorno [n̩] primjeri su rijetki: njutn i neke dijalektalne riječi kao što su rehnšiber, kragn slogotvorno [ʎ̩] u nekim imenima: Ljviv, Kremlj slogotvorno [l̩] najčešće među njima: na kraju riječi (šnicl, bicikl, fascikl), unutar riječi (Vltava, džentlmen).
Dvoglas ije/je Refleks jata naziv je za mnoge glasove koji su nastali od općeslavenskoga *ě. Standardni jezik utemeljen je na jekavskome govoru gdje se reflektirao u dvoglas /ie/. Ipak, točna realizacija toga dvoglasa upitna je.
Refleks jata doživljava razne promjene ovisno o položaju: duljenje (je > ije; dospjeti > dospijevati), kraćenje (ije > je; bijel > bjelji), promjena iza suglasničke skupine koja završava glasom /r/ (je > e; grijeh > grehota), promjena u /i/ (ije/je > i; živjeti > živio). Ipak, njegova točna realizacija predmet je rasprave.
Po nekima, jat ima dvije moguće realizacije: dvoglas [i͜e] kada je dug (pravopisno ije) i slijed dvaju glasova [je] kada je kratak (pravopisno je).
Tako se razlikuje dugi jat nastao duljenjem [je] koji se još zapisuje kao je (zato postoji iznimka mjera – zamjerati u usporedbi s općim pravilom zapovjediti – zapovijedati: u prvome primjeru dolazi do promjene [je] u [jeː], a u drugom [je] u [i͜e]) i dugi jat koji nije nastao naknadnim duljenjem, a zapisuje se ije.
Problem je ovakve interpretacije što bi se dvoglas [i͜e] onda mogao naći samo u dugom slogu, unutar riječi, isključivo u leksičkim (nikada gramatičkim) morfemima. Tako da je položajem vrlo ograničen. Nadalje, uvijek je u alternaciji s drugim refleksima (je/e/i), što znači da kraćenje jednog fonema [i͜e] uzrokuje nastanak dvaju [je] što nema previše smisla. Primjerice, ako su vijek i vuk minimalni par, onda bi isto trebalo vrijediti za vjekovi i vukovi, ali vjekovi ima jedan fonem više od vukovi.Ivo Pranjković: JE LI DUGI REFLEKS JATA FONEM ILI MORFONEM
Po drugima je jat uvijek [je] kada je kratak, a [jeː] kada je dug.