Zabranjeno pušenje bosanskohercegovačka je rock skupina osnovana u Sarajevu 1980. godine. Glazbeni stil skupine uglavnom se sastoji od osebujnog garažnog rock zvuka s utjecajima narodne glazbe, često s inovativnom produkcijom i složenim pripovijedanjem. Sastav trenutačno ima sedam članova, i to su suosnivač, pjevač i gitarist Davor Sučić, bubnjar Branko Trajkov, gitarist Toni Lović, bas-gitarist Dejan Orešković, violinist i klavijaturist Robert Boldižar, prateći vokal Anđela Zebec te svirač usne harmonike Tomislav Goluban.
Band je nastao suprotno tada prevladavajućem jugoslavenskom punk rocku i novom valu, usko povezana s kulturnim pokretom novi primitivizam i radio i televizijskom satiričnom i humorističnom emisijom Top lista nadrealista. Tijekom osamdesetih godina Zabranjeno pušenje je bila jedna od najznačajnijih glazbenih pojava na prostoru nekadašnje Jugoslavije, imali su izuzetno posjećene koncerte i prodali su na stotine tisuća ploča. Mnogo puta su došli u nevolje s komunističkim vlastima zbog svoje, obično blage i suosjećajne kritike socijalističkog sustava i navike otvaranja pitanja koja su u to vrijeme bila osjetljiva. Prvi sastav skupine, u početku poznat kao Pseudobluz Band Zabranjeno Pušenje, činili su gitarist Davor Sučić (Sejo Sexon) i pjevač Nenad Janković (Nele Karajlić), bubnjari Zenit Đozić (Fu-Do) i Predrag Rakić (Šeki Gayton), bas-gitarist Mladen Mitić, klavijaturisti Dražen Janković (Seid Mali Karajlić) i Zoran Degan, saksofonist i flautist Ognjen Gajić i gitarist Mustafa Čengić (Mujo Snažni). Njihov debitantski studijski album Das ist Walter (1984.) u početku je objavljen u malom tisku, a u konačnici prodan u 100.000 primjeraka, postavio je rekord za prekoračenje početnog izdanja za 30 puta. Njihov sljedeći album Dok čekaš sabah sa šejtanom (1985.), također u izdanju zagrebačkog Jugotona, bojkotirali su glavni mediji zbog problema s komunističkim vlastima. Godine 1986. Rakić, Mitić i Čengić odlučili su napustiti skupinu, a pridružili su se bubnjar Faris Arapović, bas-gitarist Darko Ostojić (Minka), gitarist Predrag Kovačević (Kowalski) i klavijaturist Jadranko Džihan. Tijekom druge polovice osamdesetih godina s novom postavom skupina je objavila dva albuma Pozdrav iz zemlje Safari (1987.) i Male priče o velikoj ljubavi (1989.) u izdanju sarajevskog Diskotona.
Tijekom 1992. godine, nakon početka rata u Bosni i Hercegovini, Nenad Janković se seli u Beograd gdje nastavlja karijeru sa sastavom pod imenom Nele Karajlić & Zabranjeno pušenje (kasnije Emir Kusturica i The No Smoking Orchestra), a Sučić i drugi članovi se ponovno okupljaju u Sarajevu, koristeći izvorno ime, nastavljaju rad skupine objavljujući peti studijski album Fildžan viška (1997.) s izmijenjenom postavom. Sastav 1990-ih pored Sučića čine i vođa Novog primitivizma Mirko Srdić (Elvis J. Kurtović), pjevač Marin Gradac, gost s albuma iz 1987. Predrag Bobić (Bleka), gitarist Sejo Kovo i violinist Bruno Urlić. Nakon jednog privremenog bubnjara, Branko Trajkov dolazi u skupinu 1996. godine. Isti sastav je snimio i šesti album Agent tajne sile (1999.). Godine 2000. Srdić, Kovo i Gradac su napustili sastav, a gitarist i producent Dragomir Herendić se pridružio i nastupio na njihovom narednom albumu Bog vozi Mercedes (2001.). Pet godina kasnije izlazi novi album Hodi da ti čiko nešto da! (2006.). Sredinom 2000-ih, Herendić, Bobić i Urlić odlučili su napustiti skupinu, a gitarist Toni Lović, basist Dejan Orešković i violinist Robert Boldižar došli su na njihova mjesta. Deveti studijski album skupine Muzej Revolucije (2009.) objavljen je istog dana u gotovo svim bivšim jugoslavenskim republikama na obljetnicu Oktobarske revolucije. Skupina je objavila svoj jubilarni deseti studijski album, Radovi na cesti, 2013. godine. Jedanaesti studijski album Šok i nevjerica je objavljen 2018. godine. Dvanaesti, ujedno i dvostruki album Karamba! objavljen je 2022. godine.
Povijest sastava Prve godine (1980. – 1983.) Ono što će naposljetku postati Zabranjeno pušenje započeli su 1979. godine 16-godišnji Nenad Janković (kasnije postao poznat kao dr. Nele Karajlić) i 18-godišnji Davor Sučić (kasnije mr. Sejo Sexon), dva tinejdžera prijatelja i susjedi koji su skupa pohađali II. gimnaziju u Sarajevu, a živjeli u istoj stambenoj zgradi u ulici Fuada Midžića u sarajevskom kvartu Koševo. Uvelike zaljubljeni i duboko uronjeni u rock and roll, dvojac je apsorbirao različite glazbene utjecaje iz Jugoslavije i inozemstva dok su očajnički pokušavali dostići osnovnu razinu tehničke osposobljenosti na svojim instrumentima. U toj fazi Janković je svirao klavir a Sučić gitaru. Sučić i Janković uskoro šire postavu skupine dovođenjem Ognjena Gajića, još jednog prijatelja iz susjedstva, koji je već imao osnovna znanja koja je stekao pohađajući glazbenu školu. Budući da su sva trojica članova skupine, neformalno poznate kao Pseudobluz Bend, živjela sa svojim roditeljima tako su se i probe održavale u stanovima njihovih roditelja. Poslije nekog vremena, Sučić dovodi Zenita Đozića (u početku poznat kao Zena, kasnije kao Fu-Do), novog kolegu iz Druge gimnazije koji se preselio iz Bugojna u Sarajevo, za bubnjara skupine.
U jesen 1980. godine skupina je dobila novog člana, gitaristu Mustafu Čengića (Muče ili Mujo Snažni), koji opet dovodi Mladena Mitića (Munja ili Mitke) koji je svirao bas-gitaru. Tih godina bend su povremeno pratili i Mirko Srdić (kasnije postao poznat kao Elvis J. Kurtović), Zoran Degan, Boris Šiber, Samir Ćeramida itd. Krajem 1980. godine sastav je uspio ući u program Želimira Altaraca "Čička" koji je organizirao predstavljanje novih glazbenih nada u Domu mladih u Sarajevu. Ovaj događaj održan pod nazivom "Nove nade, nove snage" bio je privi javni nastup benda koji tu nastupa pod nazivom "Pseudobluz Bend Zabranjeno Pušenje". Nakon nekog vremena, brišu prvi dio naziva i nastavljaju koristiti samo naziv "Zabranjeno pušenje". Njihova prva snimka, pjesma "Penzioneri na more idu zimi", napravljena je za Radio Sarajevo početkom osamdesetih godina. Od svibnja 1981. godine Janković i nekoliko članova benda dodatno su se uključili u Top listu nadrealista, radijsku emisiju koja se tjedno emitirala kao dio Primus programa na drugom kanalu Radija Sarajevo.
Proboj i sve veća popularnost u Jugoslaviji (1984. – 1989.) Bend je nastupao po sarajevskim klubovima dvije godine prije nego što su u jesen 1983. godine počeli sa snimanjem prvih pjesama za svoj debitantski album. Proces snimanja pjesama, u skromnom studiju producenta Paše Ferovića, trajao je sedam mjeseci prije nego što je u travnju 1984. godine objavljen album Das ist Walter. Zagrebački Jugoton album prvo izdaje u samo 3.000 primjeraka, što je jasno ukazivalo na izrazito niska tržišna očekivanja. U tom trenutku postava skupine je nešto promijenjena, klavijaturist je Nenadov mlađi brat Dražen Janković (Seid Mali Karajlić) dok je bubnjar Predrag Rakić (Šeki Gayton). Iako je album bio objavljen u malom tiražu, konačni broj prodanih primjeraka od 100.000 postavlja rekord za prekoračenje početnog tiraža; za 30 puta je premašen prvi tiraž. Skupina 1984. godine kreće na koncertnu turneju s 60 koncerata po najvećim dvoranama u bivšoj državi i postaje najveća rock atrakcija nakon samo jednog objavljenog albuma.
Tijekom spomenute turneje, na koncertu održanom 27. studenoga 1984. godine u Rijeci Nele Karajlić je rekao, govoreći o pojačalu koje se u tom trenutku pokvarilo, "Crk'o Marshal... mislim na pojačalo," što je prepoznato kao dosjetka na račun smrti Maršala Tita. Ovaj događaj je doveo bend u nevolje. Mediji su ih kritizirali, a kampanja protiv njih rezultirala je otkazivanjem koncerata i uklanjanjem Top liste nadrealista iz programa televizije. Skandal je čak privuklo pozornost i UDBA-e. Spasili su ih neki od vodećih liberalnih intelektualca, kao i časopisi poput Poleta, Mladine i Slobodne Dalmacije koji podižu svoj glas u obranu članova skupine tako da se ta afera završava bez zatvorskih kazni.
U takvoj atmosferi, bend je snimio svoj drugi, dvostruku ploču Dok čekaš sabah sa šejtanom u zagrebačkom SIM studiju, koji je objavljen u srpnju 1985. godine. Album je dobio priznanje javnosti i kritičara, no bojkotirali su ga mediji. Promotivna turneja imala je velikih poteškoća zbog straha organizatora i enormnog prisustva policije, kao odjeka Marshalove afere. Unatoč nekoliko vrhunskih koncerata kao što oni u Hali Pionir u Beogradu, Poljudu u Splitu ili Domu sportova u Zagrebu, desetine tisuća prodanih ulaznica, turneja je imala prilično razočaravajući završetak jer su bend napustili Predrag Rakić i Mustafa Čengić u potrazi za sigurnijom egzistencijom. Krajem 1986. godine bend je napustio i basist Mladen Mitić dok su radili na trećem studijskom albumu.
Ostatak benda radio je na novom albumu i polako je sastavio novu postavu benda s bubnjarom Farisom Arapovićem i gitaristom Predragom Kovačevićem (Kova ili Kowalski) te basistom Emirom Kusturicom. U to vrijeme Kusturica je bio poznati redatelj koji je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu 1985. godine za film Otac na službenom putu, a bio je i nominiran za Oscara za najbolji strani film. Ova osvježena postava u suradnji s nekim studijskim glazbenicima, kao što su basist Predrag Bobić, klavijaturist Dado Džihan i basist Darko Ostojić, 1987. godine objavljuje novi album Pozdrav iz zemlje Safari u izdanju sarajevskog Diskotona. Diskotonovi urednici su imali neke primjedbe, tako da je pjesma "Naš prijedlog za Euroviziju" morala biti preimenovana jer je sadržavala komentare o depresivnom stanju gospodarstva i nedostatku slobode izražavanja. Album je ponovno uključivao brojne hit pjesme, kao što su "Pišonja i Žuga", "Hadžija ili bos", "Fikreta", "Dan Republike", i tako vratio bend u sam vrh domaće rock scene. Sam album je snimljen u Sarajevu, a miksan u Londonu dok je producent bio Sven Rustempašić, sarajlija koji živi u Seattle-u. Prateća turneja, koja je uključivala 87 koncerata, bila je najveća turneja benda do tada. Skupina nastupa u gradovima koji do tada nisu nikad imali priliku vidjeti koncert Zabranjenog pušenja uživo. Ona je bila presudna za sticanje najšireg kruga publike i lansirala je skupinu u krug najvećih domaćih rock imena, rame uz rame s Azrom, Bijelim dugmetom i Parnim Valjkom. U siječnju 1988. godine bend dobiva Zlatnu ploču za prodanih 100.000 primjeraka. Skupinu napušta Kusturica zbog snimanja svog novog filma Dom za vešanje.
U listopadu 1988. skupina je objavila svoj četvrti album pod nazivom Male priče o velikoj ljubavi. Pjesme su uglavnom napisao i producirao Sučić. Na albumu su gostovali i operna pjevačica Sonja Milenković, violinist Dejan Sparavalo, kao i Goran Bregović kao prateći vokal i gitarist. Album je ostvario prosječan uspjeh. Skupina kreće na turneju s Top listom Nadrealista i skupinom Bombaj štampa, također jednim od pionira Novog primitivizma. Program je kombinacija teatra i rock and rolla, realiziran po ideji Sučića. Na 60-ak koncerata program je gledalo preko 200.000 posjetitelja, a turneja je proglašena najuspješnijom turnejom na estradi 1989. godine, ostavivši iza sebe čak i takva imena kao što su Bijelo Dugme i Lepa Brena.
Politička neslaganja, raspad benda i prijelazno razdoblje (1990. – 1995.)