mini|lijevo|300px|Otok Šiaškotan Šiaškotan (; ; Shasukotan-tō) je nenaseljeni vulkanski otok blizu središta lanca Kurilskih otoka u Ohotskom moru na sjeverozapadu Tihog oceana, odvojen od susjednog otoka tjesnacem Ekarma. Ime mu potječe iz ainuskog jezika, od "sela Konbu".
Geologija Šiaškotan je otprilike u obliku bučice, a formiran je od dva vulkanska otoka spojena uskom kopnenom prevlakom. Otok je ukupne duljine 25 km sa širinom od 9 km u najširem dijelu do 900 metara u najužem dijelu i površinom od . Oba kraja otoka su složeni stratovulkani, a iskrcavanje je praktično samo na pješčanoj prevlaci.
Pik Sinarka (; ; Kurodake), visine 934 m/nm zauzima sjeverni kraj otoka i najviša je točka otoka. Povijesne erupcije na Sinarki dogodile su se tijekom 1725., 1846., 1855., a posljednja i najveća od 1872. do 1878. Istočno od ovog vulkana nalazi se zanimljivo geotermalno polje - sjeverozapadno polje solfatara s više od 100 fumarola i nekoliko vrućih izvora nalik gejzirima koji izbacuju vodu do 1,5 m visine. Pik Kuntomintar -(; ; Kitaiō-dake), zauzima južni kraj otoka. Središnji konus ispunjava kalderu promjera 4-4,5 kilometara, a na zapadnoj strani nalazi se druga kaldera koja je probijena prema zapadu. Jedina poznata postglacijalna aktivnost Kuntomintara je kontinuirana aktivnost fulmarola u blizini istočnog zida unutarnje kaldere i obližnjeg vrućeg sumpornog izvora.
Povijest U vrijeme kontakta s Europljanima, Shiashkotan su naseljavali Ainui, koji su se bavili lovom i ribolovom. Otok se pojavljuje na službenoj karti koja prikazuje teritorije klana Matsumae, feudalne domene u Japanu iz razdoblja Edo iz 1644. godine, a te je posjede službeno potvrdio šogunat Tokugawa 1715. godine. Uprava nad otocima bila je pod regionalnim uredom klana Matsumae na Kunaširu od 1756. godine. Godine 1801. japanska vlada službeno je preuzela kontrolu nad otocima, uključivši ih u pokrajinu Ezo (danas Hokkaido), ali suverenitet je prešao na Rusko Carstvo prema uvjetima Ugovora iz Šimode 1855. godine. Tijekom vulkanske erupcije 1872. ruske vlasti zabilježile su smrt 13 stanovnika.
Prema Ugovoru iz Sankt Peterburga (1875.), suverenitet je prešao na Japansko Carstvo zajedno s ostatkom Kurilskih otoka, a na Šiaškotanu nije ostao nijedan stanovnik, jer su se preselili na sjever, u rusku Kamčatku.
Japanci su upravljali otokom kao dijelom okruga Shimushu u podprefekturi Nemuro na otoku Hokkaido. Godine 1893. devet članova Zaštitnog društva Chishima, predvođenih Gunjijem Shigetadom, pokušalo je uspostaviti naselje; međutim, kada je brod godinu dana kasnije pristao na otok, petero kolonista već je umrlo, a preostala četvorica bila su kritično bolesna od beri-berija.
Nakon Drugog svjetskog rata, otok je došao pod kontrolu Sovjetskog Saveza. Godine 1952., nakon potpisivanja Ugovora iz San Francisca, Japan se odrekao svojih prava na otoke.History of the Kuril Islands Otoci su nenaseljeni i njima se upravlja kao dijelom Sahalinske oblasti Rusije.
Povezani članci Dodatak:Popis vulkana u Rusiji Dodatak:Popis otoka u Rusiji
Izvori
Reference
Daljnje čitanje Gorškov, G. S. Vulkanizam i istraživanja gornjeg plašta u Kurilskom otočnom luku . Monografije iz geoznanosti. New York: Plenum Press, 1970. ISBN 0-306-30407-4 Krašeninnikov, Stepan Petrovič i James Greive. Povijest Kamčatke i Kurilskih otoka sa susjednim zemljama. Chicago: Quadrangle Books, 1963. Rees, David. Sovjetsko zauzimanje Kurila . New York: Praeger, 1985. ISBN 0-03-002552-4 Takahashi, Hideki i Masahiro Ōhara. Bioraznolikost i biogeografija Kurilskih otoka i Sahalina . Bilten Muzeja Sveučilišta Hokkaido, br. 2-. Sapporo, Japan: Muzej Sveučilišta Hokkaido, 2004.
Vanjske poveznice
Kategorija:Otoci Kurilskih otoka Kategorija:Vulkanski otoci Kategorija:Vulkani Kurilskih otoka Kategorija:Kaldere Kategorija:Stratovulkani Kategorija:Aktivni vulkani