Simfonija br. 13, Op. 113 u b-molu, za bas-solista, bas-zbor i veliki orkestar, djelo je rusko-sovjetskog skladatelja Dmitrija Šostakoviča iz 1962. Sastavljena je od pet stavaka, od kojih svaki uglazbljuje različite pjesme Jevgenija Jevtušenka koje opisuju aspekte sovjetske povijesti i života. Iako se simfonija često naziva nadimkom „Babij Jar“, takav podnaslov ne postoji u Šostakovičevom partiturnom zapisu.
Simfonija je dovršena 20. srpnja 1962., a praizvedena u Moskvi 18. prosinca iste godine. Praizvedbu je dirigirao Kiril Kondrašin, nakon što je Jevgenij Mravinski odbio. Solističku basovsku dionicu pjevao je Vitalij Gromadski, uz basove Republičkog ruskog zbora i Moskovsku filharmoniju.
Povijest Jevgenij Jevtušenko napisao je poemu "Babij Jar", koja je objavljena u ruskim kulturnim i političkim novinama Literaturnaja Gazeta, u rujnu 1961. To razdoblje bilježi porast antistaljinističke književnosti pod premijerstvom Nikite Hruščova. Poema oštro osuđuje antisemitizam pozivanjem na žrtve nacističkih zločina kao što su masakr na titularnoj sutjesci Babij Jar, pogrom Židova u Białystoku, priča Anne Frank i drugi.
Našavši poemu, Dmitrij Šostakovič isprva je planirao napisati vokalno-simfonijsku pjesmu, no kasnije je pronašao još tri pjesme istog autora što ga je navelo da djelo proširi u simfoniju koja će se pozivati i na ostale nedostatke i patnje sovjetskog naroda. Jevtušenko je, po skladateljevom zahtjevu, napisao i tekst za četvrti stavak. Čuvši Šostakoviča kako svira i pjeva cijelu simfoniju, rekao je:...Bio sam zapanjen, i to prije svega njegovim izborom tako naizgled različitih pjesama. Nikada mi nije palo na pamet da se mogu tako ujediniti. U svojoj knjizi [Mah ruke] nisam ih stavio jednu pored druge. Ali ovdje su vesela, mladenačka, antibirokratska "karijera" i pjesma "Humor", puna veselih stihova, povezani s melankoličnom i grafičkom pjesmom o umornim Ruskinjama koje čekaju u redu u trgovini. Zatim je došla "Strahovi umiru u Rusiji". Šostakovič ju je interpretirao na svoj način, dajući joj dubinu i uvid koji je pjesmi prije nedostajao... Povezivajući sve te pjesme na taj način, Šostakovič me potpuno promijenio kao pjesnika.Jevtušenko je o skladateljevoj postavci pjesme "Babij Jar" izjavio: "da umijem pisati glazbu, napisao bih je točno onako kako je to učinio Šostakovič... Njegova glazba učinila je pjesmu većom, smislenijom i snažnijom. Jednom riječju, postala je puno bolja pjesma."
Kontroverze Do trenutka kada je Šostakovič dovršio prvi stavak 27. ožujka 1962., Jevtušenko je već bio izložen kampanji kritika. Hruščovljevi agenti pokrenuli su kampanju njegova diskreditiranja, optužujući pjesnika da patnju židovskog naroda stavlja iznad patnje Rusa. Intelektualci su ga nazivali „budoirskim pjesnikom”, drugim riječima, moralistom. Šostakovič je branio pjesnika u pismu svom učeniku Borisu Tiščenku, datiranom 26. listopada 1965.:Što se tiče toga što je ‘moralizirajuća’ poezija, to nisam razumio. Zašto, kako ti tvrdiš, ona "ne spada među najbolje"? Moral je sestra blizanka savjesti. A budući da Jevtušenko piše o savjesti, neka mu Bog podari svako dobro. Svakog jutra, umjesto jutarnjih molitava, ponovno čitam – ili bolje rečeno, recitiram napamet – dvije Jevtušenkove pjesme, ‘Čizme’ i ‘Karijera’. ‘Čizme’ su savjest. ‘Karijera’ je moral. Ne smije se biti lišen savjesti. Izgubiti savjest znači izgubiti sve.Za Partiju je izvođenje kritičkih tekstova na javnom koncertu uz simfonijsku pratnju imalo potencijalno mnogo veći učinak nego puko privatno čitanje istih tekstova kod kuće. Stoga ne treba čuditi što je Hruščov djelo kritizirao još prije praizvedbe i zaprijetio da će zaustaviti njegovo izvođenje.
Do sredine kolovoza 1962. Boris Gmirja, bas-solist kojeg je Šostakovič htio za izvođenje, se pod pritiskom lokalnog partijskog komiteta povukao iz praizvedbe. U pismu skladatelju naveo je da, s obzirom na dvojbeni tekst, odbija izvesti djelo. Ubrzo potom povukao se i planirani dirigent Jevgenij Mravinski, premda se ispričao razlozima koji nisu bili političke prirode. Šostakovič je tada zamolio Kirila Kondrašina da dirigira djelom. Angažirana su dva pjevača: Viktor Nečipajlo za praizvedbu i Vitalij Gromadski kao moguća zamjena. Nečipajlo je u posljednji trenutak bio prisiljen odustati (kako bi u Boljšoj teatru zamijenio pjevača koji je, prema autobiografiji Galine Višnjevske „Galina: A Russian Story”, bio naređen da se „razboli” tijekom izvedbe Verdijeva Don Carla). Od Kondrašina se također tražilo da se povuče, ali je on to odbio. Zatim je bio izložen pritiscima da izostavi prvi stavak.
Premijera Cijeli dan praizvedbe pratila je pometnja; kamere koje su prvotno bile predviđene za televizijski prijenos djela bučno su demontirane, cijeli zbor zaprijetio je da će napustiti izvedbu, no očajnički govor Jevtušenka ih je u tome spriječio. Praizvedba je naposljetku održana 18. prosinca 1962., uz praznu vladinu ložu, ali ipak prepuno kazalište. Simfonija je dočekana gromoglasnim ovacijama. Dirigent Kondrašin je izjavio: "Na kraju prvog stavka publika je počela pljeskati i histerično vikati. Atmosfera je ionako bila dovoljno napeta pa sam im mahnuo da se smire. Odmah smo započeli s drugim stavkom, kako Šostakoviča ne bismo doveli u neugodnu situaciju."Kipar Ernst Neizvestni, koji je bio prisutan, a mjesec dana prije toga imao je vlastito neugodno iskustvo s premijerom Hruščovljem na jednoj od svojih izložbi, rekao je: "Bilo je veličanstveno! Postojao je osjećaj da se događa nešto nevjerojatno. Zanimljivo je bilo to da, kada je simfonija završila, isprva nije bilo ovacije, nego neuobičajeno duga stanka – toliko duga da sam čak pomislio kako bi to mogla biti neka vrsta zavjere. A onda je publika provalila u divlji pljesak uz povike ‘Bravo!’"
Instrumentacija Simfonija je napisana za bas solistu, zbor basova i orkestar prema sljedećoj instrumentaciji:
Drveni puhači 3 flaute (treća duplira kao pikolo) 3 oboe (treća duplira kao engleski rog) 3 klarineta (drugi duplira kao klarinet in Es, treći duplira kao bas klarinet) 3 fagota (treći duplira kao kontrafagot)
Limeni puhači 4 horne 3 trube 3 trombona 1 tuba
Udaraljke timpani triangl kastanjete bič drveni blokovi tamburin doboš bas bubanj činele cjevasta zvona tom-tom zvončići ksilofon
Glazbala s tipkama čelesta glasovir
Gudači 2 – 4 harfe I violine II violine viole violončela kontrabasi
Kompozicija
I. Babij Jar: Adagio U prvom stavku, Šostakovič i Jevtušenko se pozivaju na tragedije nacističkih zločina nad Židovima u Drugom svjetskom ratu i na njihovu zanemarenost od strane Sovjetskog saveza.
Izvori
Kategorija:Dmitrij Šostakovič Kategorija:Klasične skladbe 20. stoljeća