Dalmatinsko-venecijanski dijalekt (mletačko-dalmatinski, veneto-dalmata) jest govor kojim se tradicionalno služe dalmatinski Talijani. Ne treba ga brkati s dalmatskim jezikom, izumrlim jezikom kojim se govorilo na hrvatskoj obali i koji se razvio odvojeno od ostalih romanskih jezika.
Dijalekt se upotrebljava među dalmatinskim Talijanima od vremena srednjega vijeka, a posebice se veže uz kulturnu, privrednu i vojno-političku povijest primorja gdje se rabio usporedno s hrvatskim i među Talijanima i među Slavenima. Prožimanje dvaju jezika ostavilo je venecijanske posuđenice u hrvatskim govorima i hrvatske posuđenice u dalmatinsko-venecijanskome. To se odnosilo na gradove Split, Zadar, Šibenik, Trogir, Makarsku, Hvar, Rab i druge, pa onda i na Dubrovnik i Boku Kotorsku.
Na prostoru Venecije razvio se vlastiti jezik, venecijanski, koji se od 13. stoljeća počeo pojavljivati i u službenim zapisima, a na prostorima Dalmacije postojao već od 9. ili 10. stoljeća kao lingua franca područja Jadranskoga mora. Zapisi iz zadarskoga arhiva pokazuju mnoge značajke venecijanskoga.
Mletačka Republika nije nametala svoj jezik niti imala određenu jezičnu politiku (primjerice, i u samoj Veneciju počeo je prodirati toskanski talijanski od otprilike 16. stoljeća), ali jezik se ukorijenio u Dalmaciji. Primjerice, Giovanni Battista Giustiniano piše da u Splitu 1553. svi građani znaju linguu francu, a neki se i oblače po talijanskoj modi, ali žene ne govore ništa osim slavenskoga.
Položaj dijalekta i njegovih mjesnih inačica nije se bitno promijenio padom mletačke vlasti ni dolaskom francuske i austrijske vlasti. Međutim, nakon Prvoga svjetskog rata upotreba dijalekta uglavnom se svela na obiteljsku i privatnu komunikaciju. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova opada broj obitelji koje su se služile dalmatinsko-venecijanskim dijalektom, a nakon Drugoga svjetskog rata njegova je upotreba u živom govoru svedena na malen broj pripadnika talijanske narodnosti koji žive u Dalmaciji ili emigranata u Italiji ili pak pripadnika onih hrvatskih obitelji koji ga vrlo često upotrebljavaju u kombinaciji s čakavskim govorima.Marasović-Alujević, Marina. DOPRINOS DIJALEKTOLOGIJI DALMACIJE U Povodu Rječnika Mletačko-Dalmatinskog Dijalekta. 1986., str. 122-123.Menac, Antica; Menac Mihalić, Mira. Frazemi i poslovice u dalmatinsko-venecijanskom govoru Splita u 20. stoljeću, Zagreb: Knjigra, 2014., str. 7.
Primjeri frazema
Slijedi nekoliko frazema na splitsko-venecijanskom s ekvivalentima na splitsko-čakavskom:Menac, Antica; Menac Mihalić, Mira. Frazemi i poslovice u dalmatinsko-venecijanskom govoru Splita u 20. stoljeću, Zagreb: Knjigra, 2014., str. 13-14.
aspetar come la mana dal ziel – čekat manu s neba
come can e gato – ka pas i maška
come Dio vol / comanda – kako Bog zapovida
comprar un gato in saco – kupit mašku u vriču
Dio delibera! – Bože oslobodi (sačuvaj)!
eser al setimo ziel – bit u sedmon nebu
lavarse le man – oprat ruke
non creder ai propii oci – ne moč virovat vlastitin očima
non creder ale propie rece – ne virovat svojin ušima
non mover un dito – prston ne maknit
parola d’onor – časna rič
romper el iazo – probit led
roso come un gambaro – crven ka rak
verde come un cucumaro - zelen ka kukumar
viver come una madre badesa - sidit ka madre badeša
Izvori
Kategorija:Dijalekti Kategorija:Dalmacija Kategorija:Venecija