mini|desno|300px|Prstenovi Neptuna snimljeni instrumentom NIRCam svemirskog teleskopa James Webb Neptunovi prstenovi sastoje se prvenstveno od pet glavnih prstenova. Prvi put su otkriveni (kao "lukovi") istovremenim promatranjem zvjezdane okultacije 22. srpnja 1984. timova Andréa Brahica i Williama B. Hubbarda na zvjezdarnici La Silla (ESO) i na interameričkom opservatoriju Cerro Tololo u Čileu. Prvi put ih je snimila svemirska letjelica Voyager 2 1989. U svojem najgušćem dijelu, mogu se usporediti s manje gustim dijelovima Saturnovih glavnih prstenova, kao što su C prsten i Cassini Division, ali veliki dio Neptunovog prstenastog sustava je prilično slab i prašnjav, u nekim aspektima više nalikuje Jupiterovim prstenovima. Neptunovi prstenovi nazvani su po astronomima koji su doprinijeli važnom radu na planetu: Galle, Le Verrier, Lassell, Arago i Adams. Neptun također ima slabašan neimenovani prsten koji se podudara s orbitom mjeseca Galateje. Tri druga mjeseca kruže između prstenova: Naiad, Thalassa i Despina.
Prstenovi Neptuna napravljeni su od izuzetno tamnog materijala, vjerojatno organskih spojeva obrađenih zračenjem, sličnih onima pronađenim u prstenovima Urana. Udio prašine u prstenovima (između 20% i 70%) je visok, dok je njihova optička dubina niska do umjerena, manja od 0,1. Za razliku od ostalih, Adamsov prsten uključuje pet različitih lukova, nazvanih Fraternité, Égalité 1 i 2, Liberté i Courage. Lukovi zauzimaju uzak raspon orbitalnih dužina i nevjerojatno su stabilni, samo su se neznatno promijenili od svoje prve detekcije 1980. Još uvijek se raspravlja o tome kako se lukovi stabiliziraju. Međutim, njihova je stabilnost vjerojatno povezana s rezonantnom interakcijom između Adamsovog prstena i njegovog unutarnjeg pastirskog satelita, Galateje.
Otkrića i promatranja mini|desno|300px|Par slika Voyagera 2 Neptunovog prstenastog sustava Prvo spominjanje prstenova oko Neptuna datira iz 1846. godine kada je William Lassell, pronalazač najvećeg Neptunova mjeseca, Tritona, mislio da je vidio prsten oko planeta. Međutim, njegova tvrdnja nikada nije potvrđena i vjerojatno je da je to bio promatrački artefakt. Prva pouzdana detekcija prstena napravljena je 1968. okultacijom zvijezda, iako će taj rezultat ostati nezapažen sve do 1977. kada su otkriveni Uranovi prstenovi. Ubrzo nakon otkrića Urana, tim sa Sveučilišta Villanova pod vodstvom Harolda J. Reitsemea započeo je potragu za prstenovima oko Neptuna. Dana 24. svibnja 1981. detektirali su pad sjaja zvijezde tijekom jedne okultacije; međutim, način na koji je zvijezda zatamnjena nije upućivao na prsten. Kasnije, nakon preleta Voyagera, otkriveno je da je okultacija nastala zbog malog Neptunova mjeseca Larisse, što je bio događaj vrlo male vjerojatnosti.
U 1980-ima značajne okultacije bile su mnogo rjeđe za Neptun nego za Uran, koji je u to vrijeme ležao blizu Mliječne staze i stoga se kretao ispred gušćeg polja zvijezda. Sljedeća Neptunova okultacija 12. rujna 1983. rezultirala je mogućom detekcijom prstena. Međutim, zemaljski rezultati bili su neuvjerljivi. Tijekom sljedećih šest godina opaženo je približno 50 drugih okultacija od kojih je samo jedna trećina dala pozitivne rezultate. Nešto (vjerojatno nepotpuni lukovi) je definitivno postojalo oko Neptuna, ali značajke sustava prstenova ostale su misterij. Svemirska letjelica Voyager 2 konačno je otkrila Neptunove prstenove tijekom svog proleta pored Neptuna 1989. godine, prošavši 4950 km iznad atmosfere planeta 25. kolovoza. Potvrđeno je da su povremeni okultacijski događaji opaženi prije doista bili uzrokovani lukovima unutar Adamsovog prstena (vidi dolje). Nakon preleta Voyagera, prethodna promatranja zemaljske okultacije ponovno su analizirana dajući značajke lukova prstena kakvi su bili 1980-ih, koji su gotovo savršeno odgovarali onima koje je pronašao Voyager 2.
Od preleta Voyagera 2 , najsvjetliji prstenovi (Adams i Le Verrier) snimljeni su svemirskim teleskopom Hubble i teleskopima na Zemlji, zahvaljujući napretku u rezoluciji i moći prikupljanja svjetlosti. Oni su vidljivi, malo iznad razine pozadinske buke, na valnim duljinama apsorbiranim od metana u kojima je odsjaj s Neptuna značajno smanjen. Slabiji prstenovi su još uvijek daleko ispod praga vidljivosti za ove instrumente. Godine 2022. prstenove je snimio svemirski teleskop James Webb, koji je napravio prvo promatranje slabijih prstenova nakon preleta Voyagera 2.
Opća svojstva mini|desno|300px|Shema Neptunovog sustava prstena i satelita. Pune linije označavaju prstenove; isprekidane linije označavaju orbite satelita. Neptun posjeduje pet različitih prstenova nazvanih, prema rastućoj udaljenosti od planeta, Galle, Le Verrier, Lassell, Arago i Adams. Osim ovih dobro definiranih prstenova, Neptun može posjedovati i vrlo slab sloj materijala koji se proteže prema unutra od Le Verriera do Galleovog prstena, a moguće i dalje prema planetu. Tri Neptunova prstena su uska, sa širinom od oko 100 km ili manje; nasuprot tome, Galle i Lassell prstenovi su široki; njihove širine su između 2000 i 5000 km. Adamsov prsten sastoji se od pet svijetlih lukova ugrađenih u blijeđi kontinuirani prsten. U smjeru suprotnom od kazaljke na satu, lukovi su: Fraternité, Égalité 1 i 2, Liberté i Courage. Prva četiri imena dolaze od "sloboda, jednakost, bratstvo", mota Francuske revolucije i Republike. Terminologiju su predložili njihovi izvorni pronalazači, koji su ih pronašli tijekom zvjezdanih okultacija 1984. i 1985. Četiri mala Neptunova mjeseca imaju orbite unutar prstenastog sustava: Naiad i Thalassa orbitiraju u procjepu između Galleovog i Le Verrierovog prstena; Despina je odmah unutar prstena Le Verrier; a Galatea leži malo iznutra od Adamsovog prstena, ugrađena u neimenovani slabašni, uski prsten.
Neptunski prstenovi sadrže veliku količinu prašine veličine mikrometra: udio prašine po površini poprečnog presjeka je između 20% i 70%. U tom pogledu slični su Jupiterovim prstenovima, u kojima je udio prašine 50-100% i jako se razlikuju od Saturnovih i Uranovih prstenova, koji sadrže malo prašine (manje od 0,1%). Čestice u Neptunovim prstenovima napravljene su od tamnog materijala, vjerojatno mješavina leda s organskim tvarima obrađenim zračenjem. Prstenovi su crvenkaste boje, a njihov geometrijski (0,05) i Bond (0,01–0,02) albedo slični su onima čestica Uranovih prstenova i unutarnjih Neptunovih mjeseca. Prstenovi su općenito optički tanki (prozirni); njihove normalne optičke dubine ne prelaze 0,1. U cjelini, Neptunovi prstenovi nalikuju Jupiterovim; oba sustava sastoje se od slabih, uskih, prašnjavih prstenova i još bljeđih širokih prašnjavih prstenova.
Za Neptunove prstenove, kao i za Uranove, smatra se da su relativno mladi; njihova je starost vjerojatno znatno manja od starosti Sunčevog sustava. Također, poput onih Uranovih, Neptunovi prstenovi vjerojatno su rezultat fragmentacije usljed sudara nekadašnjih unutarnjih mjeseca. Takvi događaji stvaraju pojaseve mjeseca koji djeluju kao izvori prašine za prstenove. U tom pogledu Neptunovi prstenovi slični su slabim prašnjavim trakama koje je uočio Voyager 2 između glavnih Uranovih prstenova.
Infracrvena promatranja s bliskoinfracrvene kamere (NIRCam) svemirskog teleskopa James Webb pokazuju da prstenovi pokazuju slabu apsorpcijsku vrpcu od 3 mikrometra.
Unutarnji prstenovi
Galleov prsten Najdublji prsten Neptuna naziva se Galleov prsten po Johannu Gottfriedu Galleu, prvoj osobi koja je vidjela Neptun kroz teleskop (1846.). Između ostalog, dug je oko 2000 km širok i kruži u orbiti od 41 000 do 43 000 km od planeta. To je slab prsten s prosječnom normalnom optičkom dubinom od oko 10⁻⁴, i ekvivalentnom dubinom od 0,15 km. Udio prašine u ovom prstenu procjenjuje se od 40 do 70%.
Le Verrierov prsten Sljedeći prsten nazvan je Le Verrierov prsten po Urbainu Le Verrieru, koji je predvidio položaj Neptuna 1846. godine. S orbitalnim polumjerom od oko 53 200 km, je usko, širine oko 113 km. Njegova normalna optička dubina je 0,0062 ± 0,0015, što odgovara ekvivalentnoj dubini od 0,7 ± 0,2 km.. Udio prašine u Le Verrierovom prstenu kreće se od 40 do 70%. Mali mjesec Despina, koji kruži unutar njega na 52 526 km, može igrati ulogu u zatvaranju prstena djelujući kao pastir.
Lasselov prsten Lassellov prsten, također poznat kao plato, najširi je prsten u Neptunovom sustavu. Ime mu je dao William Lassell, engleski astronom koji je otkrio Neptunov najveći mjesec Triton. Ovaj prsten je slabašan sloj materijala koji zauzima prostor između Le Verrierovog prstena na oko 53 200 km i prstena Arago na 57 200 km. Njegova prosječna normalna optička dubina je oko 10⁻⁴, što odgovara ekvivalentnoj dubini od 0,4 km. Udio prašine u prstenu je u rasponu od 20 do 40%.
Aragov prsten U blizini vanjskog ruba Lassellovog prstena, koji se nalazi na 57 200, nalazi se mali vrh sjaja. km od Neptuna i širok manje manje od 100 km, koji neki planetarni znanstvenici nazivaju Aragov prsten po Françoisu Aragu, francuskom matematičaru, fizičaru, astronomu i političaru.
Adamsov prsten mini|desno|300px|Lukovi u Adamsovom prstenu (slijeva na desno: Fraternité, Égalité, Liberté), plus Le Verrierov prsten s unutarnje strane Vanjski Adamsov prsten, s orbitalnim radijusom od oko 63 930 km, je najbolje proučen Neptunovi prsten. Nazvan je po Johnu Couchu Adamsu, koji je neovisno od Le Verriera predvidio položaj Neptuna. Ovaj prsten je uzak, blago ekscentričan i nagnut, ukupne širine oko 35 km (15–50 km), i njegova normalna optička dubina je oko 0,011 ± 0,003 izvan lukova, što odgovara ekvivalentnoj dubini od oko 0,4 km. Udio prašine u ovom prstenu je od 20 do 40%, niže nego u drugim uskim prstenovima. Neptunov mali mjesec Galatea, koji kruži unutar Adamsovog prstena na 61 953 km, djeluje poput pastira, držeći čestice prstena unutar uskog raspona orbitalnih radijusa putem vanjske Lindbladove rezonancije 42:43. Galatejin gravitacijski utjecaj stvara 42 radijalna migoljenja u Adamsovom prstenu s amplitudom od oko 30 km, koji su korišteni za određivanje mase Galateje.
Lukovi Najsjajniji dijelovi Adamsovog prstena, lukovi prstenova, bili su prvi otkriveni elementi Neptunovog sustava prstenova. Lukovi su diskretna područja unutar prstena u kojima su čestice koje on sadrži misteriozno grupirane zajedno. Poznato je da Adamsov prsten sadrži pet kratkih lukova, koji zauzimaju relativno uski raspon geografskih dužina od 247 do 294°. Godine 1986. nalazili su se između geografskih dužina: 247–257° (Fraternité), 261–264° (Égalité 1), 265–266° (Égalité 2), 276–280° (Liberté), 284,5–285,5° (Courage).
Najsvjetliji i najduži luk bio je Fraternité; najslabiji je bio Courage. Procjenjuje se da se normalne optičke dubine lukova nalaze u rasponu od 0,03 do 0,09 (0,034 ± 0,005 za vodeći rub Liberté luka izmjeren zvjezdanom okultacijom); radijalne širine su približno iste kao i širine kontinuiranog prstena, oko 30 km. Ekvivalentne dubine lukova variraju u rasponu od 1,25 do 2,15 km (0,77 ± 0,13 km za vodeći rub Liberté luka). Udio prašine u lukovima je od 40 do 70%. Lukovi u Adamsovom prstenu donekle su slični luku u Saturnovom prstenu G.
Slike Voyagera 2 s najviše rezolucije otkrile su izraženu grudvost u lukovima, s tipičnom razmakom između vidljivih grudvica od 0,1° do 0,2°, što odgovara 100–200 km duž prstena. Budući da nakupine nisu razlučene, mogu, ali i ne moraju uključivati veća tijela, ali su svakako povezane s koncentracijama mikroskopske prašine, što dokazuje njihov povećani sjaj kada su osvijetljeni Suncem.