O prirodi (latinski: De rerum natura) didaktička je poema iz 1. stoljeća pr. Kr. koju je napisao rimski pjesnik i filozof Lukrecije (oko 99. – 55. pr. Kr.) s ciljem da rimskoj publici objasni epikurejsku filozofiju. Poema, napisana u oko 7400 daktilskih heksametara, podijeljena je u šest neimenovanih knjiga te kroz pjesnički jezik i metafore istražuje epikurejsku fiziku. Lukrecije istražuje načela atomizma; narav uma i duše; objašnjenja osjeta i mišljenja; razvoj svijeta i njegovih pojava; te objašnjava niz nebeskih i zemaljskih pojava. Svemir opisan u poemi djeluje prema tim fizikalnim načelima, vođen fortunom ("slučajem"), a ne božanskom intervencijom tradicionalnih rimskih božanstava.
Pozadina
Za grčkog filozofa Epikura nesreća i poniženje ljudi proizlazili su uvelike iz straha koji su osjećali pred moći božanstava i užasa pred njihovim gnjevom. Smatralo se da se taj gnjev očituje u nesrećama nanesenima u ovome životu te u vječnim mukama koje su bile sudbina krivaca u budućem stanju ili, ondje gdje ti osjećaji nisu bili snažno razvijeni, u nejasnu strahu od tmine i jada nakon smrti. Epikur je stoga svojom zadaćom učinio uklanjanje tih strahova, kako bi u umovima svojih čitatelja uspostavio spokoj. Da bi to postigao, Epikur se poslužio atomizmom Demokrita kako bi pokazao da materijalni svemir nije oblikovalo Vrhovno biće, nego miješanje elementarnih čestica koje su postojale oduvijek, a kojima upravljaju određeni jednostavni zakoni. Tvrdio je da božanstva (čije postojanje nije nijekao) žive vječno uživajući u apsolutnom miru – strana svim strastima, željama i strahovima koji pogađaju ljude – te da su posve ravnodušna prema svijetu i njegovim stanovnicima, jednako nedirnuta njihovim vrlinama kao i njihovim zločinima. To je značilo da se ljudi nemaju čega bojati od njih.
Lukrecijev je zadatak očito bio da jasno iznese i potpuno razvije te poglede u privlačan oblik. Njegovo je djelo pokušaj da kroz poeziju pokaže kako se sve u prirodi može objasniti prirodnim zakonima, bez potrebe za intervencijom božanskih bića. Lukrecije poistovjećuje natprirodno s predodžbom da su božanstva stvorila naš svijet ili da se na neki način miješaju u njegovo djelovanje. On se protivi strahu od takvih božanstava pokazujući, kroz opažanja i argumente, da se djelovanje svijeta može objasniti prirodnim pojavama, koje su rezultat pravilnih, ali besciljnih kretanja i međudjelovanja sićušnih atoma u praznom prostoru.
Izvori
Literatura
Kategorija:Epska poezija Kategorija:Latinska književnost Kategorija:Filozofska djela