mini|desno|280px|Melilotus albus - MHNT Bijeli nokotac (bijeli kokotac, ) je mahunarka koja veže dušik iz porodice Fabaceae. Melilotus albus smatra se vrijednom medonosnom biljkom i izvorom nektara te se često uzgaja za ispašu. Njegov karakterističan slatki miris, koji se pojačava sušenjem, potječe od kumarina.
Melilotus albus je euroazijskog podrijetla, ali se sada može naći u svim suptropskim do umjerenim zonama, posebno u Sjevernoj Americi, a čest je na pješčanim dinama, prerijama, travnatim područjima, livadama i obalnim staništima. Ova vrsta je navedena kao "egzotični štetnik" u Tennesseeju, "ekološki invazivna" u Wisconsinu i "korov" u Kentuckyju i Quebecu.
Opis Melilotus albus je jednogodišnja ili dvogodišnja mahunarka koja može doseći visinu od 2.5 m. Svijetlozelene stabljike su okrugle ili blago izbrazdane sa svih strana, gole (glatke) i često razgranate. Naizmjenični listovi dugi 1,2 - 5 cm su trostruki i rijetko raspoređeni duž stabljike te su naizmjenično raspoređeni. Gornje stabljike završavaju uskim grozdovima bijelih cvjetova dugih oko 5-15 cm koji imaju tendenciju visjeti prema dolje sa središnje stabljike grozda. Svaki cvijet je dug oko 8 mm, sastoji se od 5 bijelih latica i svijetlozelene čaške s 5 zubaca. Cvjetovi su mali, mlohavi, cjevasti u podnožju i šire se prema vanjskim rubovima, a latice krila i lađice su otprilike jednake duljine. Jajolike sjemenske kapsule su crne do tamnosive boje, glatke ili blago mrežaste i duge oko 3-4 mm. Svaka mahuna obično sadrži jednu, ali ponekad dvije, žute sjemenke jajolikog do oblika bubrega. Biljke obično cvjetaju i uvenu tijekom druge godine rasta. Razdoblje cvatnje traje od ranog ljeta do jeseni, dostižući vrhunac sredinom ljeta i traje oko 1-2 mjeseca za koloniju biljaka. Opsežan korijenski sustav s dubokim glavnim korijenjem daje otpornost na ljetnu sušu. Korijenje M. albus povezano je s bakterijama koje fiksiraju dušik.
Sličnost s drugim vrstama Poput bijelog nokotca, ljekoviti nokotac () je uspravna, visoka i razgranata, ali se razlikuje po žutim, a ne bijelim cvjetovima. Iako dijele većinu botaničkih karakteristika, ljekoviti nokotac se obično nalazi u sušijim staništima i ima tendenciju cvjetanja oko 2-4 tjedna ranije od bijelog nokotca. Neki stručnjaci smatraju bijeli i ljekoviti nokotac istom vrstom, u kojem slučaju se bijeli nokotac naziva Melilotus officinalis alba ; međutim, većina ih smatra odvojenim vrstama.
Sadnice bijelog nokotca jako nalikuju sadnicama plave djeteline, ali se od nje mogu razlikovati po odsutnosti dlaka na donjoj strani listova i po gorkom okusu.
Rasprostranjenost lijevo|mini|250px|Melilotus alba, Quebec, Kanada Bijeli nokotac porijeklom je iz većeg dijela Azije i južne Europe, od Francuske i Španjolske do Kazahstana i Mjanmara, a također i sjeveroistočne Afrike.
M. albus je unesen iz Euroazije u Južnu Afriku, Sjevernu i Južnu Ameriku, Novi Zeland, Australiju i Tasmaniju, kao i u mnoge dijelove Europe izvan svog izvornog područja rasprostranjenosti. U SAD-u se vrsta smatra najčešćom u regijama gornjeg Srednjeg zapada i Velike nizine, uključujući Kentucky, Nebrasku, Tennessee i Wisconsin.
Bijeli nokotac je u Sjevernu Ameriku unesen već 1664. godine kao krmna kultura. Od tada se proširio s uzgoja i uspijeva na pustim mjestima i uz ceste. Bijeli nokotac se nalazi u svakoj saveznoj državi SAD-a i svim osim dvije kanadske provincije. Naseljava se u šumama i prerijama jasike u Kanadi te u 48 saveznih država i priobalnim zajednicama na Aljasci. Rano širenje M. albus vjerojatno su omogućili pčelari i poljoprivrednici, budući da može biti važna krmna kultura i izvor hrane za medonosne pčele, a na Aljasku je donesen 1913. kao potencijalna krmna kultura i kultura koja veže dušik.
Stanište Iako preferira puno sunca, blago vlažne do suhe uvjete i vapnenasto glinasto-ilovasto ili šljunkovito tlo, M. albus prilagođen je širokom rasponu klimatskih uvjeta i raste u praktički svim vrstama tla, uključujući tla s vrlo niskom razinom hranjivih tvari, fina i hrapava tla (iako se njegova veličina znatno razlikuje ovisno o vlažnosti i plodnosti tla). Bijeli nokotac je prilagođen pH vrijednostima u rasponu od 5,0 do 8,0, otporan je na sol, sušu i zimsko otporna. S arealom koji se proteže na sjever sve do Yukona i Sjeverozapadnih teritorija u Kanadi i Aljaske u SAD-u, M. albus zauzima staništa s ekstremnim vremenskim uvjetima, s količinom oborina ispod 170 mm na nekim mjestima i gotovo 4000 mm u drugima, a s godišnjom temperaturom u unutrašnjosti Aljaske i do -3,3°C. M. albus je otporan na sušu zbog dugog glavnog korijena i za klijanje mu je potrebna samo odgovarajuća vlaga. Tada je sposoban za razvoj u ekstremno suhim uvjetima.
Međutim, M. albus nije pogodan za kisela tla, ne podnosi sjenu i ne može izdržati dugotrajne poplave, iako se povremeno nalazi na šljunčanim, otvorenim obalama rijeka koje su podložne periodičnim poplavama (npr. u južnom Ontariju, Kanada).
M. albus se može naći na vapnenačkim proplancima, rijetko pošumljenim liticama, prerijama, korovitim livadama, a također i na otvorenim, poremećenim mjestima, priobalnim područjima, prerijama, agronomskim poljima, pašnjacima, uz ceste, jarcima, praznim parcelama i na pustošima. Često raste tamo gdje je vlaga u tlu obilna (npr. južna Kalifornija), te u ranoj fazi sukcesije ili na nedavno poremećenim ili golim mjestima.
Biologija
Razmnožavanje i fenologija Bijeli nokotac ima visoku klijavost. Većina klijanja i razvoja događa se u proljeće - temperature niže od 15°C su optimalne za klijanje.
Interakcije Kao i druge vrste Melilotus spp., M. albus je biljka koja fiksira dušik i formira korijenove kvržice s bakterijama Rhizobium.
Uporaba Bijeli i ljekoviti nokotac smatraju se vrijednim medonosnim biljkama, a lišće i sjemenke konzumiraju divlje životinje. Često se uzgajaju za stočnu hranu i kao pokrovni usjev.
U Australiji se promovira upotreba Melilotus albus na suhim tlima pogođenim salinitetom.
Koristio se u biljnoj medicini. Sadrži dikumarol, koji je antikoagulant . Također ima visok udio šećera.
Kao invazivna vrsta Bijeli nokotac je naveden kao "egzotični štetnik" u Tennesseeju, "ekološki invazivan" u Wisconsinu i "korov" u Kentuckyju i Quebecu. Formirao je velike monospecifične sastojine uz rijeke na jugoistoku, južno-središnjem dijelu i unutrašnjosti Aljaske, a opsežne zaraze bijelog nokotca pronađene su na rijekama Stikine, Nenana i Matanuska. M. albus je obično problematičniji ili invazivniji u sjevernim nego južnim umjerenim travnjacima SAD-a, posebno u regijama gornjeg Srednjeg zapada i Velikih ravnica.
Zbog njegove visoke vrijednosti kao krmne kulture postoji visok rizik od namjernog unošenja u druge zemlje. Sjemenke M. albus se ponekad unose i kao nečistoće u sjemenke drugih kultura poput plave djeteline (). Vrlo je vjerojatno da će se M. albus prenijeti preko granice, i slučajno i namjerno, teško ga je identificirati/detekirati kao kontaminant robe, a njegovo sjeme može preživjeti u tlu nekoliko desetljeća i opstati. Zbog duge održivosti sjemena, lokacije se moraju pratiti dugi niz godina nakon provođenja kontrolnih mjera.
Seefeldt i sur. (2010.) primijetili su da losovi unošenjem i širenjem održivog sjemena M. albus mogu biti korisni za suzbijanje novih zaraza praćenjem losovih staza i praćenjem novih područja zaraze.
Ekološki utjecaji M. albus ima tipične korovne karakteristike poput obilne proizvodnje sjemena, postojanosti i prisutnosti uz ceste i željezničke pruge, te kao rezultat toga može negativno utjecati na usluge ekosustava, staništa divljih životinja i poljoprivredu. Bijeli nokotac degradira prirodne travnjačke zajednice prekrivajući ih i zasjenjujući domaće vrste. U SAD-u su mnoge studije pokazale da M. albus negativno utječe na obnovu iz sjemena i rast autohtonih trava i zeljastih vrsta, kao i ograničava uspostavljanje i rast drvenastih biljnih vrsta. M. albus predstavlja posebnu prijetnju prerijama jer lako napada otvorena područja i može se natjecati za resurse s domaćim vrstama. Također je nepoželjan u prerijskim rezervatima jer je vrlo vidljiva egzotična biljka tijekom cvatnje. Osim toga, M. albus može smanjiti obnovu domaćih sadnica iz sjemena uz poplavne ravnice ledenjačkih rijeka izravnom konkurencijom s domaćim biljkama za svjetlost i ima potencijal promijeniti brzinu sedimentacije riječnih ekosustava.
Kao fiksator dušika, M. albus također ima potencijal promijeniti status hranjivih tvari u tlu i modificirati okoliš u ekosustavima siromašnim dušikom, često ih čineći privlačnijima drugim invazivnim vrstama. Pokazalo se da M. albus i M. officinalis povećavaju broj egzotičnih vrsta i smanjuju broj domaćih vrsta u planinskim travnjacima.
Osim što fiksira dušik i time utječe na edafske uvjete, ova vrsta nudi značajne resurse nektara i peludi cvjetnim posjetiteljima s izuzetno velikim brojem cvjetova po biljci [do 350 000], posebno u usporedbi s domaćim borealnim biljkama oprašivanim kukcima koje nude manje peludi i nektara. Kao rezultat toga, invazije M. albus mogle bi promijeniti biljne zajednice mijenjajući oprašivanje i reproduktivni uspjeh domaćih borealnih biljaka.
Prevencija Kao i kod mnogih invazivnih korovnih vrsta koje mogu napasti autohtone ili poboljšane travnjake, najbolja metoda prevencije je održavanje zdravih prirodnih zajednica ili pašnjaka/travnjaka čija se vegetacija što manje uznemirava. Uspostavljanje i održavanje ujednačene, visoke i snažne višegodišnje zajednice može pomoći u sprječavanju širenja vrsta poput M. albus. U prirodnim područjima, pokazalo se da uspostavljanje pokrova poželjnih višegodišnjih vrsta može eliminirati bijeli nokotac za ± 2 godine.
Kontrola Fizička Bijeli nokotac može se kontrolirati mehaničkim metodama poput čupanja, rezanja i košnje, ali bit će potrebno nekoliko tretmana svake godine dok se ne iscrpi zaliha sjemena, a te tehnike dale su mješovite rezultate, ponekad smanjujući veličinu populacije i proizvodnju sjemena, ali ponekad šireći sjeme još više. Ručno čupanje može se koristiti za suzbijanje, ali je obično učinkovito samo na vrlo malim, izoliranim populacijama i najučinkovitije je kada je tlo dovoljno mekano da se korijen može ukloniti.
Preliminarni rezultati iz unutrašnjosti Aljaske ukazuju na to da bi rezanje drugogodišnjih (cvjetajućih) biljaka na visini od 2,5 cm ili manje i čupanje jednogodišnjih biljaka zajedno s nekoliko centimetara podzemnog materijala osiguralo učinkovitu kontrolu. Ako se odrežu biljke u jednoj godini, one će ponovno niknuti iste godine i mogu se ponovno odrezati kasnije.
Na nekim državnim zemljištima u Sjevernoj Dakoti koja nisu pod nadzorom za propisane spaljivanja, postupak upravljanja je bio košnja krajem proljeća/početkom ljeta. To općenito smanjuje, ali ne sprječava zametanje sjemena, jer cvjetni izdanci mogu ponovno izniknuti iz pazuha ispod visine košnje. Električni trimer može se koristiti za rezanje biljaka blizu tla prije cvatnje.
Malo je dostupnih informacija o učincima ispaše na bijeli nokotac, ali opažanja na preriji Ordway u Južnoj Dakoti sugeriraju da je bizoni izbjegavaju, dok je stoka prilično lako konzumira. Istraživači preporučuju paljenje u svibnju nakon čega slijedi ispaša u rujnu i listopadu, ali je potrebna visoka stopa naseljenosti.
Kontrola vatrom