mini|250px|Vikinzi i njihova putovanja prikazani na ferojskim poštanskim markama
Riječ Viking danas označava stanovništvo koje je u ranom srednjem vijeku živjelo na prostoru Skandinavije, točnije na prostorima današnje Švedske, Norveške i Danske. Često se upotrebljava i naziv Normani (»ljudi sa Sjevera«), no on je ipak više korišten za one Vikinge koji su zaposjeli današnju Normandiju, kao što je naziv Varjazi često korišten za srednjovjekovne skandinavske doseljenike u današnjoj Rusiji, Ukrajini i nekadašnjem Bizantu.
U posljednje se vrijeme čuju mišljenja da bi se naziv Viking trebao koristiti samo za one stanovnike Skandinavije (Skandinavskog poluotoka i Danske) koji su u srednjem vijeku izvodili pljačkaške pohode diljem tada poznatog svijeta. No ovdje nećemo koristiti takvo, reducirano, značenje jer su »oni koji su pljačkali« i »oni koji nisu« teško razdvojivi iz više razloga, od toga da ni svi koji su plovili nisu pljačkali, nego su trgovali, ili naseljavali nenastanjena područja, do toga da je cjelokupna kultura i ratnika i neratnika nerazdvojiva, dobar je primjer umjetnost: rezbarije u drvetu se nalaze i na vikinškim lađama i na kršćanskim crkvama što su nicale potkraj vikinškog razdoblja.
Porijeklo riječi nije u potpunosti razjašnjeno, te tako postoji nekoliko objašnjenja:
lat. vikus (selo), odnosno staroengleski wic (trgovačko središte, luka) pa bi riječ značila »oni koji posjećuju trgovačke luke« engl. week (tjedan) jer su napadi trajali oko tjedna staronordijski vik (zaljev), dakle, »oni koji dolaze iz zaljeva« Viken − ime fjorda u blizini Osla (možda su odatle potjecali sudionici prvih napada)
Razdoblje njihovih aktivnih pohoda diljem Europe naziva se vikinškim dobom i traje oko 250 godina. Prvi zabilježeni napad zbio se godine 793. kada su napali samostan Lindisfarne na engleskoj obali, a posljednji 1066. kada Vilim Osvajač napada Englesku.
Vrijeme je to vrhunca i propasti Franačke države, nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva životari još ono Istočno, Bizant, sa središtem u tadašnjem Konstantinopolu (današnji Carigrad ili Istanbul), a preko Gibraltara se na područje današnje Španjolske širi Kalifat.
Izvori
Ne postoje pouzdani pisani izvori o Vikinzima. Ono što je pisano, pisali su uglavnom stranci, svećenici, redovnici, kroničari iz mjesta koje su Vikinzi napadali. Najčešće su to bila pisma upućena biskupima ili vladarima u kojima se tražila zaštita ili pomoć te je bilo u interesu pošiljatelja da se pretjeruje s vikinškim izgredima. Postoje i neki zapisi arapskih trgovaca koji su trgovali s Vikinzima.
Često kontroverzni podaci mogu se iščitati iz nordijskih mitova i islandskih saga (ne zaboravimo da su one zapisivane tek od 13. st., kada su Islanđani bili kršćani već više od dva stoljeća).
Jedini pisani spomenici koje su izradili sami Vikinzi su runski zapisi. Pisali su ih na drvetu, metalu, a danas ih je ponajviše sačuvanih (nekoliko tisuća) na kamenim stijenama. Osim što su često teško čitljivi (zbog načina pisanja – neodvojeno, zbog oštećenja ili čisto zbog nepoznatog značenja pojedinih riječi), runski su zapisi i vrlo kratki, upravo lakonski, te kao takvi poprilično neinformativni.
Materijalni izvori uglavnom potječu iz ostataka potopljenog brodovlja u pogrebnim svečanostima, što je iznimno rijetko jer su Vikinzi spaljivali mrtve. Kuće, odjeća, oruđe uglavnom uništeni vremenom, sačuvani su tek fragmentarno.
Vikinški pohodi mini|365px|Vikinški pohodi Često se vrlo pogrešno smatra da su Vikinzi isključivo pljačkali, no vrlo je pouzdano da su upravo oni razvili najrazgranatiju trgovačku mrežu srednjega vijeka spajajući Istok sa Zapadom, Sjever s Jugom.
Istočne rute U smjeru istoka europskog kontinenta odlazila su plemena koja su naseljavala prostore današnje Švedske. To se prije svega odnosi na pohode prema prostorima današnje Ukrajine, Rusije i nekadašnjeg Bizanta. Interesantno je da su upravo Vikinzi uz pomoć istočnoslavenskog plemena Poljana osnovali prvu kijevsku kneževinu u današnjoj središnjoj Ukrajini, koja se potom proširila na prostore Bjelorusije i zapadne Rusije. Kneževina se postepeno forimrala kao država Kijevska Rus' i tijekom 11. stoljeća je postala jedna od najuspješnijih europskih država. Možda je zgodno reći da su imena poput Igor (Ihor) ili Olga (Olha) koja danas smatramo tipično ruskima ili ukrajinskima potječu od skandinavskih Ingvar i Helga. Što se kurioziteta u vezi Bizanta tiče, Vikinzi su ondje vjerojatno kao i kod Poljana radili kao svojevrsni tjelohranitelji vladara, a bili su poznati pod imenom Varjazi ili Varangici. O njihovim pohodima svjedoče mnogi kameni stećci ispisani runama.
Zapadne rute Norveški su se Vikinzi isprva naselili na otoke sjeverno od Škotske. Naseljavanje na, na primjer Shetland ili Orkney proteklo je u miroljubivu ozračju. Ti su naseljavatelji bili seljaci koji su zbog nepogodne klime, neplodne zemlje, a moguće i zbog bolesti napustili svoje naseobine na sjeveru.
Uskoro su se na put dala i danska plemena, a pohodi su se ubrzo proširili i na prostore današnje Irske (gdje su osnovali brojne gradove, između ostalih i Dublin) i Ujedinjenog Kraljevstva. Tako je kralj Alfred od Wessexa bio uskoro primoran da se dogovori s njima da će pohoditi samo krajeve sjeverno od Temze. Vikinzi koji su se nastanili na ovima prostorima ubrzo su primili kršćanstvo, osnovali su mnoge gradove i postupno se asimilirali.
U sljedeća dva stoljeća niti jedno mjesto na zapadnoj europskoj obali nije bilo sigurno pred njihovim napadima, a o čemu možda ponajbolje svjedoči molitva koja se molila u francuskim samostanima: De furore Normannorum libera nos, Domine. (Oslobodi nas, Bože, od mahnitanja Normana.)
Osim samog pljačkanja, postoje zapisi da su običavali tražiti novac za sigurnost da neće napasti, uvelike slično današnjoj mafijaškoj praksi.
Nakon smrti franačkog kralja Karla Velikog ulaze i na područje današnje Francuske i zauzimaju Pariz na Uskrs 885. Nakon dugotrajnog teroriziranja francuski je kralj Karlo Jednostavni godine 911. spasio zemlju jednim ingenioznim planom. Naime, ponudio je jednom od najproblematičnijih vikinških vođa, Rollu, dio svoje zemlje oko Seine u zamjenu za zaštitu ostatka zemlje od ostalih Vikinga. Ime Normandija je to područje dobilo upravo po njima. I ovi su se Vikinzi počeli baviti poljoprivredom i trgovinom i uskoro se asimilirali.
Manji posjedi u Skandinaviji su se postupno ujedinili i nastale su prve države. No već u 9. stoljeću, u Norveškoj, za kralja Haralda Lijepokosog, dolazi do nezadovoljstava njegovim pokušajima da uspostavi kraljevsku vlast nad lokalnim vladarima, konunzima. Tako se skupilo nekoliko tisuća porodica koje su između 870. i 930. krenule na zapad. Stigli su na nenaseljeni Island i osnovali koloniju.
Islanđanin Erik Crveni protjeran s Islanda zbog ubojstva plovi na zapad do Grenlanda. On ni tada nije bio, iako mu to ime govori, zelena zemlja. Prosječna je ljetna temperatura bila viša od današnje za 1°C, no vjerojatnije je da je ime marketinški produkt Eirika Crvenog kako bi pridobio ljude da krenu s njim i osnuju koloniju. I zaista, 985. godine 25 brodova s nekoliko stotina ljudi kreće prema Grenlandu kamo stiže svega 13 brodova.
Tamo su osnovali dvije kolonije koje su postojale oko 500 godina prije nego što su nestale, najvjerojatnije zbog toga što kroz nekoliko stoljeća Norveška, pod čiju je vlast Grenland bio pao, nije slala brodovlje s namirnicama. Norveška je uvela monopol na trgovinu s Grenlandom, a kako je stanovništvo postupno siromašilo nisu mogli plaćati danak još nekome da im šalje namirnice. Pomogla nije ni promjena klime koja je došla u 14. stoljeću; područje leda sve se više širilo, a s njim stižu i Eskimi. Grenlanđani se nisu asimilirali s Eskimima, niti su prihvatili njihov način života, i čini se da je upravo to bilo kobno po kolonije. Pronađeni su ostaci 300-tinjak farmi, 17 crkvi i 2 samostana.
Danas se pretpostavlja da je Leif Ericsson zvani Sretni, inače sin Erika Crvenog krenuo iz Grenlanda dalje na zapad došavši do zemlje koju su nazvali Vinland (što, čini se, ipak nema veze s riječi vin (vino), već označava travnatu dolinu). Osim priča iz islandskih saga, postoje i materijalni dokazi, ostaci kuća u zaljevu L'Anse aux Meadows u Newfoundlandu. Čini se da su Vikinzi ondje boravili svega nekoliko godina, a razlog zašto su otišli nije pouzdano utvrđen. I u Labradoru je pronađeno nekoliko predmeta koji bi mogli pripadati Vikinzima. Interesantno je i da je u indijanskoj naseobini u američkoj državi Maine pronađena norveška kovanica koja datira između 1067. i 1093.
Vikinški brodovi 250px|mini|Vikinški brod
Vikinzi su pravili dva tipa brodova: dugačke i uske, za rat i kraće,široke i stabilnije za trgovinu i transport. Razvili su brod bez palube, s kobilicom i ojačanim koritom koji se naziva drakar.
Ratni brodovi su bili lagani, stabilni i laki za manevriranje. Bili su nevjerojatno brzi i moglo se njima doći veoma blizu obale, tako da mještani nisu uspjevali organizirati obranu.
Tipično za vikinške ratne brodove bila je glava zmaja ili nekog vodenog čudovišta, koja je stajala naprijed na vrhu i svojim otvorenim čeljustima i razrogačenim očima plašila neprijatelje. U to doba cijela Europa je bila u strahu od vikinškog napada i izgovarali su molitvu: "Od normanskog bijesa, čuvaj nas mili Bože".
Upravo tako dobri brodovi omogućili su im nevjerojatnu mobilnost. Stići na četiri kontinenta (u vrijeme kada se za samo tri znalo!!) u ranom srednjem vijeku doista je impresivno.
Ne zna se pouzdano što im je služilo za navigaciju. Pretpostavlja se da su plovili u blizini obale što su dulje mogli, a na pučini su se vjerojatno orijentirali prema pticama, zvijezdama, smjerom valova, o čemu svjedoči Haukova saga.
Oružje mini|desno|Vikinški mačevi
Najvažnije vikinško oružje bio je mač. Oštrica mača bila je duga oko 90 cm, a široka oko 10. Čini se da su vrlo cijenili oštrice uvezene iz Franačke; njima bi sami dodavali balčake koji su često bili ukrašeni raznim ornamentima.
Koristili su i luk i strijele. Postojali su različiti lukovi za različite svrhe. Neki su bili dugi i do 2 metra! Uglavnom su ih izrađivali od tise.
Tu su još i sjekire i koplja. A za obranu i štitovi uglavnom okrugloga oblika. Nisu pronađene nikakve kacige koje bi imale rogove!
Ratna se strategija Vikinga sastojala od nenadanog napada pri kojem bi ugrabili sve što je vrijedno, a potom jednako brzo odjurili na pučinu. Većina napada nije bila pomno planirana niti strateški komplicirana, iako je bilo i takvih koji su svjedočili o vrlo razvijenoj organizaciji i vojničkim vještinama.
Novac Vikinzi su se prije no što su počeli kovati vlastite kovanice služili kovanicama naroda s kojima su došli u doticaj. Prva vikinška kovnica novca bila je u Hedebyju, na granici Danske i Njemačke. Motivi vikinških kovanica bili su brodovi, životinje, kuće.
Vikinške kovanice nisu imale nominalnu vrijednost, vrijedile su prema svojoj težini. Kad ih je trebalo »usitniti« rezale su se na komadiće. Čistoća materijala provjeravala se zarezivanjem kovanica.
Osim vikinških, pronađene su i kovanice Bizantskog Carstva, Kalifata, Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, Engleske (čak više nego u samoj Engleskoj! No ne zato što su ih Vikinzi toliko poharali, nego zato što su se za engleskog kralja Edgara sve kovanice talile i nanovo kovale svakih pet do šest godina). Pronađene su još i franačke i frizijske kovanice. Sve su ove kovanice, kao i originalne vikinške, Vikinzima vrijedile isključivo prema svojoj težini.
Osim kao platežno sredstvo, kovanice su Vikinzima služile i kao − nakit. Neke bi probušili i nizali na razne načine, a neke bi rastopili i stvarali nešto potpuno novo (narukvice, ogrlice, broševe…).
Život Vikinga Unatoč vrlo rasprostranjenoj slici Vikinga, čini se da je zapravo vrlo mali broj njih sudjelovao u vikinškim putovanjima. Većina Vikinga bili su miroljubivi seljaci i obrtnici.