Bitka za Staljingrad bila je jedna od najvećih bitaka u Drugome svjetskom ratu, a vodila se između Wehrmachta i Crvene Armije na području Staljingrada (danas Volgograda) od 23. kolovoza 1942. do 2. veljače 1943.,Opća i nacionalna enciklopedija, sv 18, str. 286 završivši pobjedom Sovjeta. Sastojala se od njemačke opsade južnog dijela grada, bitke unutar grada i sovjetske protuofenzive u kojoj su uništene ili zarobljene preostale snage Sila osovine na tome području, koje su u ovoj bitki izgubile oko četvrtinu ukupna ljudstva na istočnome bojištu te se od toga gubitka do svršetka rata nisu uspjele oporaviti. Često navođen kao psihološka prekretnica rata, Staljingrad je ujedno bio i krajnja točka prodora njemačkog Wehrmachta u dubinu teritorija Sovjetskog Saveza. Za Sovjete je pobjeda kod Staljingrada značila početak oslobađanja okupiranih područja i prvi korak prema pobjedi nad Trećim Reichom.
Iako kada je riječ o završetku bitke nema nedoumica (Friedrich Paulus 2. veljače 1943. potpisuje akt o predaji preostalih snaga Wermachta snagama Crvene armije), o njezinu početku među povjesničarima vlada nesuglasje koju točno operaciju Wermachta treba smatrati početkom upravo ove bitke. Tako se u izvorima nalaze navodi o njezinu početku od lipnja pa sve do rujna 1942.
Isto tako, nesuglasice postoje i u odnosu na broj žrtava: procjene se kreću od 700 000 pa sve do 2 milijuna poginulih vojnika i civila.
Uvod Dana 22. lipnja 1941. Sile osovine otpočele su invaziju na Sovjetski Savez, brzo napredujući u dubinu sovjetskog teritorija. Trpeći tijekom ljeta i jeseni višestruke poraze, u prosincu Crvena armija u Bitki za Moskvu pokreće snažnu protuofanzivu i uspješno odbacuje njemačke snage od prilaza Moskvi.
U proljeće 1942. Nijemci stabiliziraju istočno bojište na liniji koja se proteže od Lenjingrada na sjeveru do Rostova na jugu. Na toj liniji bilo je i mjesta, gdje su ih Sovjeti uspjeli potisnuti (primjerice, sjeveroistočno od Moskve i južno od Harkova), no to nije bila ozbiljnija prijetnja za Nijemce, koji na jugu kontroliraju veći dio Ukrajine i glavninu Krima, dok je u sovjetskim rukama i dalje bio Sevastopolj i mali dio poluotoka Kerč.
Nijemci su bili uvjereni da mogu pobijediti Crvenu armiju kad zimski uvjeti više ne budu otežavali mobilnost njihove kopnene vojske (Wehrmacht). Imali su i određenu podlogu za to uvjerenje: dok je Grupa armija Centar (Heeresgruppe Mitte) trpjela u teškim borbama u uvjetima snažne ruske zime za koju nije bila pripremljena, oko 65 % njihovog pješaštva nije sudjelovalo u zimskim borbama, bilo je odmorno i dobro opremljeno.A.J.P Taylor & Alan Clark 1974, p. 144. Grupa armija Sjever i Grupa armija Jug nisu sudjelovale u teškim borbama te zime.
Značenje Staljingrada minijatura|250px|Staljingrad iz zraka Staljingrad (1961. preimenovan u Volgograd) proteže se na više od 40 km u smjeru sjever-jug duž zapadne obale rijeke Volge, no na najširem mjestu je širok samo između 6,4 do 8 km. Volga, koja je ovdje široka oko 1,6 km, štitila je grad od potpunog okruživanja. Druga, istočna obala Volge bila je gotovo nenaseljena. Tada je Staljingrad imao oko 600.000 stanovnika. Na početku borbi u gradu je (prema nekim izvorima) bilo oko 75.000 civila.
Smješten uz Volgu, Staljingrad je imao veliko strateško značenje jer je Volga bila vrlo važan opskrbni put Sovjetskog Saveza od Kaspijskog mora prema središnjoj Rusiji. Ovaj vodeni put bio je od ogromnog značenja i za dopremu vojne opreme iz SAD-a Sovjetskom Savezu temeljem Zakona o zajmu i najmu. Njemačko zauzimanje Staljingrada trebalo je prekinuti ovaj opskrbni put, ali i osigurati lijevi bok njihovim snagama za daljnje napredovanje prema Kavkazu i važnim crpilištima nafte na tom području.
Pored strateškog značenja, osvajanje Staljingrada bi, zbog svog imena, za Hitlera imalo veliku ideološku i propagandnu važnost. I Staljinu je Staljingrad imao slično, veliko simbolično značenje, pa je unatoč tome što je bio pod strašnim pritiskom ograničenog vremena i sredstava, naredio da svi koji su dovoljno snažni da drže pušku, moraju biti upućeni u obranu grada.McDonald 1986, p. 94. U tom razdoblju rata, Crvena armija nije mogla ravnopravno s Wehrmachtom voditi mobilne operacije. No, perspektiva vođenja borbi unutar velikog gradskog područja gdje će dominirati oružje kratkog dometa, minimizirala je ovu nadmoć Nijemaca.
Početno stanje na Istočnom bojištu minijatura|desno|120px|Friedrich Paulus Prema proračunima Staljinove Vrhovne komande (STAVKA), unatoč jednom milijunu poginulih i više od tri milijuna zarobljenih Crvenoarmista, imali su još 16 milijuna sovjetskih građana u vojno sposobnoj starosti. Vojna industrija, koja je s početkom rata bila izmještena iza Urala, proizvela je do 1942. 4500 tenkova, 3000 borbenih zrakoplova, 14.000 topova i 50.000 bacača granata.
S druge strane, Wehrmacht je do tada imao milijun poginulih, ranjenih ili nestalih vojnika, a od ukupnog broja tenkova koji su sudjelovali početkom Operacije Barbarossa, još je samo svaki deseti bio potpuno u funkciji. No, Hitler je polazio od pretpostavke, da je "neprijatelj svoju rezervu potrošio u prvoj ratnoj zimi". Zbog toga, 12. rujna Hitler zahtijeva od Paulusa zauzimanje Staljingrada. »Rusi«, smatra Hitler u to vrijeme, »su na izmaku svojih snaga«.
Sljedeća Hitlerova vojna pogreška bila je odluka da istovremeno napadne i Kavkaz, čime je razdvojio svoje ofanzivne snage. Prema Hitlerovoj zapovijedi, 4. tenkovska armija – koja je trebala zajedno sa 6. armijom krenuti prema Staljingradu i tamo joj služiti za pokrivanje bokova – okrenula se prema jugu, da pomogne njemačkim snagama koje su kretale prema Kavkazu, kod prelaska Dona. Rezultat je bio – kako je izjavio Ewald von Kleist, zapovjednik Grupe armija A, zadužene za zauzimanje Kavkaza – da je 4. tenkovska armija samo »stajala na putu i zakrčila ceste«.
Tijek bitke Njemački napad minijatura|desno|250px|Njemačka Štuka iznad Staljingrada mini|250px|Stanje na bojištu 1942. – 1943. Nakon napada Sila osovine na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. i protuofanzive Crvene armije u zimu iste godine, za ljeto 1942. Nijemci planiraju novu ofanzivu s ciljem zauzimanja sovjetskih naftnih polja na području Kavkaza pod kodnim nazivom Operacija Plavi (njemački Operation Blau). Drugi važan cilj bio je Staljingrad jer je s jedne strane imao važan industrijski, ali i strateški značaj (tu se mogao prekinuti riječni, brodski put Volgom), a s druge strane, imao je i simboličko značenje (1925. ime grada koji se do tada zvao Caricin promijenjeno je u Staljingrad). Odbačeni su drugi planovi koji su vodili u pohod na Moskvu, jer je Hitler smatrao da su naftna polja Kavkaza vrlo važna za daljnje vojne aktivnosti.
Njemački napad na Staljingrad vodio je generalpukovnik Friedrich Paulus. Zapovijedao je 6. armijom s oko 200.000 do 250.000 ljudi i dijelom 4. tenkovske armije, kao i različitim jedinicama Rumunja, Finaca i Talijana.Erich von Manstein: Verlorene Siege (Izgubljene pobjede). Athenäum, Bonn 1955 (zadnje 17. izdanje: Bernard und Graefe, München 2004), Pod njegovim zapovjedništvom bio je i jedan kontingent dobrovoljaca iz Hrvatske (369. pukovnija.Pojić, Milan. Hrvatska pukovnija 369. na Istočnom bojištu 1941. - 1943.. Zagreb, 2007. )
Nakon početnih kašnjenja zbog opsade Sevastopolja i Hitlerovih posezanja u vojne planove, napad počinje 28. lipnja 1942. Za to vrijeme, jedna druga njemačka armija iz Grupe armija "Jug" napala je ciljeve na Kavkazu. Krajem kolovoza, 6. armija je stigla do Volge. Nijemci 23. kolovoza masivno bombardiraju grad u kojem ginu tisuće civila, jer je Staljin zabranio evakuaciju civila (čak i djece) vjerujući, da će Crvenoarmijci bolje braniti grad pun civila, nego ako je prazan. Njemačko ratno zrakoplovstvo bacilo je na grad oko milijun bombi u ukupnoj težini od oko 100.000 tona.Aleksandr Mihailovič Samsonov: Stalingradskaja Bitwa. Isdvo Akademii Nauk, Moskva 1960. str. 257.
Uskoro su se u gradu, uz velike gubitke, borbe vodile ne samo za svaku ulicu, nego i zgradu, čak i pojedini kat. Njemačke jedinice uspijevaju dovesti pod svoju kontrolu najveći dio gotovo potpuno razorenog grada tek u studenom, što je Hitler slavio kao veliku pobjedu.
Sovjetska 62. armija, od rujna 1942. godine pod komandom generala Čujkova, držala je pod svojom kontrolom još samo jednu par stotina metara široku prugu uz obalu Volge i par malih područja na sjeveru grada. No, ubrzo počinje sovjetska protuofanziva pod kodnim imenom Operacija Uran koja je na kraju dovela do ponovnog osvajanja Staljingrada i potiskivanja Wehrmachta.
Sovjetska obrana Nasuprot njemačkim trupama u ovoj bitki nalazile su se tri sovjetske armije, a kasnije im se pridružila još jedna. No, treba napomenuti da su ove sovjetske armije, zbog različite organizacijske strukture, ukupnim brojem ljudi i opremom bile otprilike jednake njemačkim snagama.
Staljin je dugo sprečavao civilno stanovništvo da napusti grad prepun izbjeglica pred nadirućim Nijemcima. Mislio je da će time podići moral boraca. Tako su čak i žene i djeca pomagali u iskapanju rovova, gradnji obrambenih položaja, a dijelom su sudjelovali i u borbama. U kolovozu 1942. u gradu je bilo još oko 600.000 stanovnika. U prvim danima bitke u zračnim napadima njemačkog zrakoplovstva poginulo je preko 40.000 civila. Tek krajem kolovoza počinje izvlačenje stanovnika na drugu obalu Volge, no za potpunu evakuaciju tako velikog broja civilnog stanovništva bilo je prekasno. Oko 75.000 stanovnika moralo je ostati u razorenom gradu. Veliki broj je stradao od zime i gladi, a kako Nijemci, tako niti Crvena armija u borbama nisu imali obzira prema njima.
Borbe unutar grada
minijatura|desno|270px|Njemački časnik na bojištu Uz sav otpor sovjetskih snaga, Grupa armija Jug (B) krajem kolovoza dolazi do predgrađa Staljingrada. Dolaskom u grad (u međuvremenu razrušen bombardiranjem) strateška nadmoć njemačkih snaga gubi na važnosti i sovjetske snage, povlačeći se prema Volgi, bitno usporavaju, povremeno i na neko vrijeme zaustavljaju njemačko napredovanje. U ovim uvjetima, metode na koje se oslanjala doktrina munjevitog ratovanja (Blitzkrieg) nisu se mogle koristiti. Korištenje ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe) u gradu je bilo gotovo nemoguće, jer se u uvjetima uličnih borbi nisu mogle jasno razaznati crte bojišnice, a njemački tenkovi u tim uvjetima postaju vrlo neefikasni i laka meta protivničkog pješaštva.
Sovjetska 62. armija utvrđuje pojedine značajnije objekte (tvornice, silos, neke gotovo razrušene zgrade...), a neke tvornice čak i nastavljaju s radom. Radnici popravljaju tenkove i, pored podrške obrani, njima prevoze mrtve ili ranjene u pozadinu, prema Volgi. Borbe su bile strahovite, položaji su padali i vraćali se iz jednih u druge ruke po nekoliko puta u danu ili čak u par sati. Gubitci u ljudstvu i materijalu bili su strašni na obje strane. Naročito ogorčene borbe vođene su za Mamajev kurgan, uzvišicu iznad grada, gdje su Sovjeti samo u jednom danu izgubili oko 10.000 ljudi. Na drugom dijelu grada, jedan sovjetski vod pod komandom Jakova Pavlova pretvorio je jednu polusrušenu stambenu zgradu u neprobojnu tvrđavu. Nalazila se iznad trga u centru grada i imala vrlo dobar položaj kako za mitraljeska gnijezda, tako i za snajperiste i protutenkovsku obranu. Okružena minskim poljem i bodljikavom žicom koje su sovjetski vojnici postavili, bila je spojena iskopanim rovom sa sovjetskim snagama uz Volgu i do kraja bitke ju Nijemci, unatoč nizu pokušaja, nisu uspjeli osvojiti. Pod imenom Pavlovljeva zgrada i danas ju se može vidjeti u Volgogradu, očuvanu onakvom kakva je bila po dolasku sovjetskih snaga u osvojeni Staljingrad.
Drugi način borbe koji je korišten u razorenom gradu bili su i snajperisti. Tim načinom borbe koristile su se obje strane, a učinak je bio strahovit. Postoje evidentirani podatci o visokom »učinku« pojedinih snajperista.