Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo, poznatiji kao Generalísimo Francisco Franco (Ferrol, 4. prosinca 1892. – Madrid, 20. studenog 1975.), španjolski političar i državnik. Bio je španjolski vođa (špa. caudillo) od 1939. do 1975. godine. Njegova je vladavina poznata po fokusiranju na španjolski nacionalizam, imperijalističkim težnjama, centralizmu i klerofašizmu.
Nakon uspješne vojne karijere dobio je čin generala. Borio se u Maroku i ugušio je socijalističke ustanke u Španjolskoj protiv konzervativne vlade. U listopadu 1936. godine, nakon općih izbora na kojim su socijalisti pobijedili, Franco je poveo neuspješni vojni puč protiv republikanske vlade. Puč je prerastao u Španjolski građanski rat u kojem su se sukobili Francovi Falangisti protiv republikanaca. Nakon pobjede u ratu, Franco je postao vođa države 1939. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata, Franco je zadržao neutralnost iako je u određenoj mjeri pomagao Trećem Reichu i Fašističkoj Italiji u ratu sa SSSR-om. Od 1947. godine Franco je de facto bio regent Španjolske, u kojoj je uveo diktaturu u kojoj je ugnjetavao neistomišljenike, a s političkom opozicijom sukobio se silom. Nakon njegove smrt, Španjolska je postala demokratska zemlja, no sjećanje na Franca i do danas ostaje kontroverza - neki ga pamte kao pravednog i dobrog vođu, dok ga drugi pamte kao strogog diktatora.
Rani život Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo rođen je 4. prosinca 1892. godine u mjestu Ferrol, u Galiciji koje se u periodu od 1938. do 1982. godine zvalo El Ferrol del Caudillo.Francova biografija na službenoj stranici grada Ferrola: "Ministarstvo unutarnjih poslova se 30. rujna 1938. godine jednoglasno složilo u provođenju zahtjeva grada Ferrola koji je želio da se ime grada preimenuje u "El Ferrol del Caudillo". Ovaj naziv je službeno izgubljen 28. prosinca 1982. godine tj. par godina nakon dolaska demokracije na vlast u Španjolskoj. Francov otac Nicolás Franco y Salgado-Araujo radio je kao službenik u mornarici, a njegova majka María del Pilar Bahamonde y Pardo de Andrade je također došla iz obitelji mornaričke tradicije. Njegova braća i sestre su bili brat Nicolás, mornarički časnik i diplomat, sestra María del Pilar, socijalistkinja, te drugi brat Ramón, avijatičar kojega su mrzili mnogi Francovi pobornici. Francova majka, te Ramónova supruga su bile u srodstvu s kraljem Manuelom i mnogim drugim portugalskim kraljevima.
Franco je želio slijediti svog oca u mornarici, no upisi u akademiju su bili zatvoreni od 1906. do 1913. godine. Na očevo razočaranje, Franco se odlučio priključiti vojsci. Godine 1907. upisao se na pješačku akademiju u Toledu, gdje je diplomirao 1910. godine. Postavljen je za narednika. Dvije godine kasnije dobio je komisiju za Maroko. Francovi pokušaji da fizički okupira novi afrički protektorat doveli su do Rifskog rata (1909. – 1927.) s Marokancima. Tadašnje taktike rezultirale su velikim porazima španjolskih časnika, no dale su priliku za lakim unaprjeđenjem. Govorili su da bi časnici završili la caja o la faja (ili u grobu ili kao generali).
Franco je uskoro zadobio reputaciju sposobnog časnika. Uskoro se pridružio regularesima, kolonijalnim trupama na čijem su čelu bili španjolski časnici, a djelovali su isto kao SA u Njemačkoj.
Godine 1916., Franco je imao 23 godine i već je bio satnik, ali je smrtno ranjen u El Biutzu. Njegovo preživljavanje mu je kod trupa dalo reputaciju čovjeka kojeg prati baraka. Također je neuspješno predložen za najvišu španjolsku nagradu za hrabrost, prestižnu Cruz Laureada de San Fernando. Umjesto toga je unaprijeđen u majora i tako je postao najmlađi zapovjednik pješaštva u povijesti Španjolske.
Od 1917. do 1920. godine bio je stacioniran u unutrašnjosti Španjolske. Godine 1920., José Millán Astray je osnovao organizaciju koja se zvala Legión Extranjera, a Franco je postavljen za potpredsjednika udruge i vratio se u Afriku.
Dana 24. srpnja 1921. godine slabo vođenu i premorenu španjolsku vojsku snažno su porazili Rifovci kod Annuala. Legión je bar simbolično, ako ne materijalno, spasila španjolsku enklavu kod Melille i to nakon 3 dana pod Francovim vodstvom. Godine 1923., Franco je postao vođa Legióna.
Iste godine oženio se s Carmen Polo i imao je jednu kći, Maríu del Carmen koja je rođena 1926. godine.Carmen Franco y Polo, 1. grofica Franco na thePeerage.com. Kao posebni znak časti, njegov kum na vjenčanju je bio kralj Alfons XIII. Ta činjenica mu je kasnije dala reputaciju monarhističkog vođe.
Unaprijeđen u pukovnika, Franco je 1925. godine vodio iskrcavanje trupa kod Al Hoceima. Iskrcavanje u središtu Rifovaca, kombinirano s francuskom invazijom s juga, značilo je potpuni pad Rifske Republike.
Postavši najmlađi general u Španjolskoj 1926. godine, Franco je 1928. godine postao zapovjednik novoosnovane vojne akademije u Zaragozi.
Franco u Drugoj Španjolskoj Republici Franco se i nakon pada monarhije 1931. godine, držao svog dugogodišnjeg apolitičkog mišljenja (iako je, po nekim izvorima, podržavao desnicu i njezinog vođu Primu de Riveru) i u novonastalom sukobu nije zauzimao ničiju stranu. No zatvaranje Akademije u lipnju koje je izveo ministar rata Manuel Azaña, bilo je uzrokom njegovog prvog sukoba s republikom. Azaña je Francov oproštajni govor kadetimaDiscurso de Franco a los cadetes de la academia militar de Zaragoza (španjolski) smatrao uvredom. Idućih 6 mjeseci Franco je bio bez ikakvog položaja i pod pratnjom.
Dana 5. veljače 1932. godine, Franco je dobio mjesto zapovjednika u gradu La Coruña. Franco se nije htio miješati u pokušaj puča koji je iste godine izveo José Sanjurjo te je čak poslao pismo Sanjurju u kojem je izražavao svoju ljutnju zbog događaja. Kao jedan od efekata Azañine vojne reforme, u siječnju 1933. godine, Franco je s prvog premješten na 24. mjesto na popisu brigadira. Ironično, Franco je iste godine dobio vojnu komandu na Balearima, poziciju koja je bila viša od njegova vojnog čina.
Asturijski ustanci Novi izbori održani u listopadu 1933. godine rezultirali su pobjedom desničara. Kao opozicija toj vladi, 5. listopada 1934. godine je izbio revolucionarni pokret. Ustanak se brzo širio cijelom zemljom, no središte mu je bilo u Asturiji, gdje je imao podršku rudarskih unija. Franco, koji je tada već bio general i nasljednik ministra rata Hidalga, je postavljen za zapovjednika operacija koje su trebale ugušiti ustanak. Afričke jedinice koje je vodio general Eduardo López Ochoa, su trebale izvršiti glavni udarac. Nakon 2 tjedna teške borbe (s oko 1.200 do 2.000 žrtava) ustanak je ugušen.
Ustanci, i svi događaji koji su se događali i koji su doveli do građanskog rata, su i danas teme debata (na primjer između Enriquea Moradiellosa i Pia Moe.Revolución de 1934 (španjolski)Sobre la imparcialidad del historiador y otras cuestiones de teoría de la Historia (španjolski)Polémicas en El Catoblepas (španjolski)). No, svi se slažu da je Astrurijski ustanak pojačao antagonizam između ljevičara i desničara Franco i Enrique Moradiellos - koji je prije ustanka gledan kao ljevičar - ljevičari su proglasili neprijateljima. Na početku građanskog rata, López Ochoa je progonjen i obezglavljen, a njegovu glavu su stavili na metlu i njome su paradirali ulicama. Mobilizirajući vojsku protiv ovakvih ustanaka, Franco je stao u obranu Republike i stabiliziranja demokratskih institucija. Franco je od 15. veljače bio vođa afričkih jedinica, a od 19. svibnja 1935. godine bio je vrhovni zapovjednik generalštaba (najviše vojne pozicije u Španjolskoj).
Strujanje u rat Nakon pada vladajuće centralno-desničarske koalicije nakon Straperlo korupcijskog skandala, bilo je vrijeme za nove izbore. Formirane su dvije velike koalicije: Frente Popular kao ljevičari, te Frente Nacional kao desničari. Dana 16. veljače 1936. godine, proglašeno je da su na izborima pobijedili ljevičari, ali s malom razlikom."Pobune pomele Španjolsku na dan ljevičarske pobjede; zatvori prepuni", The New York Time, 18. veljače 1936. Idući dani obilježeni su skoro kaotičnom situacijom. Francovo lobiranje da se proglasi državna kriza je bilo neuspješno, i ljevičari su popustili narodu te se ponovno prebrojili glasove.
Franco je 23. veljače poslan na Kanare gdje je bio vojni zapovjednik izuzetnom malom broju ljudi.
U međuvremenu, urota koji je predvodio Emilio Mola se počela oblikovati. Franco je kontaktiran, no odbijao je pomoći sve do sredine srpnja. On je 23. lipnja 1936. godine čak pisao vođi vlade, Casaresu Quirogi, nudeći svoju pomoć u smirivanju i dovođenju vojske u red, no Franco nije dobio odgovor na pismo. Ostali pobunjenici bili su odlučni u provođenju ustanka, con Paquito o sin Paquito (s ili bez Franca) kako je rekao José Sanjurjo, počasni vođa ustanka. Nakon mnogih odgađanja, službeno je dogovoreno da će 18. srpnja biti datum ustanka. Situacija je došla do točke bez povratka, kako je Franco prezentirao Moli, puč je bio neizbježan i on je morao zauzeti stranu. Franco se odlučio pridružiti pobunjenicima i dobio je vodstvom nad afričkim trupama. Francov privatni DH 89 doletio je iz Engleske da bi 11. srpnja prebacio Franca u Afriku. Ubojstvo desničarskog opozicijskog vođe Joséa Calva Sotela koje su počinili vladini policajci (najvjerojatnije radeći svojevoljno, kao i u slučaju Joséa Castilla) samo je ubrzalo ustanak. Dan prije planiranog ustanka tj. 17. srpnja afrička vojska se pobunila i odbila je slušati zapovijedi svojih vođa. Dana 18. srpnja Franco je objavio manifestManifesto de las palmas (španjolski) poznat kao Francov proglas o pobuni, te se uputio u Afriku. Tamo je stigao sljedeći dan i odmah je preuzeo zapovjedništvo.
Tjedan kasnije pobunjenici, koji su se već tada zvali Nacionalisti, kontrolirali su samo trećinu Španjolske, a većina mornarice je još uvijek bila pod kontrolom republikanaca što je Franca ostavilo izoliranog u Africi. Puč nije uspio, no započeo je Španjolski građanski rat.
Španjolski građanski rat
Prvi mjeseci Iako Franco nije imao novca, jer je državni trezor bio u Madridu s vladom, postojao je organizirani ekonomski lobi u Londonu koji se brinuo za njegove financijske potrebe iz njegovog operacijskog središta - Lisabona. Eventualno bi dobio i snažnu ekonomsku pomoć od svojih suradnika u inozemstvu. Prvi dani ustanka obilježeni su snažnom borbom za osvajanje kontrole nad protektoratom. S jedne strane, Franco je uspio pridobiti povjerenje stanovnika i njihovih nominalnih vođa, a s druge i kontrolu nad vojnim snagama. To je dovelo da smaknuća oko 200 viših časnika koji su bili odani republici (jedan od njih je bio Francov prvi rođak). Franco se tada morao suočiti s problemom pokretanja njegovih trupa na Pirinejski poluotok, jer je veći dio mornarice još uvijek bio pod kontrolom republike i tako je blokirao Gibraltarski tjesnac. Potražio je Mussolinijevu pomoć, na što mu je ovaj odgovorio bezuvjetnom ponudom oružja i aviona. Admiral Canaris je uvjerio Hitlera da i on pošalje potporu nacionalistima. Od 20. srpnja pa na dalje, Franco je bio sposoban, uglavnom uz pomoć 22 njemačka Junkersa Ju 52, sastaviti zračni most do Seville, gdje su njegove trupe pomogle u osiguravanju kontrole nad gradom. Preko veleposlanika je započeo pregovore s Ujedinjenim Kraljevstvom, Trećim Reichom i Fašističkom Italijom s ciljem dobivanja veće vojne pomoći, ponajviše aviona. Pregovori su bili uspješni sa zadnje dvije države, a završili su 25. srpnja. Avioni iz Italije i Reicha počeli su se spuštati u Tetouan 2. kolovoza. Dana 5. kolovoza, Franco je bio uspješan u probijanju blokade s novopridošlom pomoći, i postavio je konvoj brodova s oko 2,000 vojnika.