Marko Antonije, na latinskome Marcus Antonius Marci Filius Marci Nepos (Rim, oko 83. pr. Kr. - Egipat, 1. kolovoza 30. pr. Kr.) je bio rimski državnik i najvjerniji i najbolji prijatelj Julija Cezara. Bio je jedan od tri trijumvira u drugom trijumviratu koji je završio 31. pr. Kr. građanskim ratom, koji se završio Antonijevim porazom u bici kod Akcija, a potom i u samoj Aleksandriji. Antonije je 30. pr. Kr. izvršio samoubojstvo zajedno sa svojom suprugom, egipatskom kraljicom Kleopatrom. mini|lijevo|<center>Bista Marka Antonija iz 1. stoljeća pr. Kr., Vatikanski muzeji Mladost Antonije je rođen oko 83. pr. Kr. kao najstariji sin Marka Antonija Kretskog (Creticus) i Cezarove rođake Julije Antonije. Otac mu je umro nedugo nakon što su ga Krećani teško porazili 74. pr. Kr., tako da je na Juliju Antoniju palo da podiže njihova tri sina: Marka, Lucija i Gaja. Antonijeva majka se ubrzo preudala za Publija Kornelija Lentula Suru, ali je 63. pr. Kr. ostala i bez drugog supruga nakon što je Sura pogubljen kao sudionik u Katilininoj zavjeri. Po kasnijoj predaji, Marko Antonije je rastao bez roditeljskog autoriteta i vrlo rano se odao različitim porocima poput kockanja i opijanja. Da bi izbjegao svoje povjerenike, otišao je u Atenu na studij retorike. Tu je stupio u službu namjesnika Sirije Aula Gabinija (57. – 55. pr. Kr.), s kojim je sudjelovao u ratovima na istoku. Antonije je pratio Gabinija u pohodima u Judeji (gde je podržan jeruzalemski prvosvećenik Antipatar, otac Heroda Velikog, protiv legitimne dinastije Hazmoneja) i u Egiptu (gdje su rimske trupe omogućile da se na prijestolje vrati Ptolemej XII. Aulet. Prilikom svog prvog boravka u Egiptu 55. pr. Kr., Antonije je posjetio Aleksandriju i prvi put vidio kraljevu kćer Kleopatru, tada djevojčicu od oko 14 godina.
Cezarovo doba U Gabinijevim istočnim pohodima Antonije se pokazao kao vrstan zapovjednik konjice i 54. pr. Kr. se, vjerojatno po preporuci Gabinija koji je bio Cezarov pristalica, pridružio Cezarovom stožeru tijekom Galskog rata. Cezar je u Antoniju stekao odanog sljedbenika i povjerljivog vojskovođu, iako je znao kritizirati Antonijev karakter. Kao Cezarov štićenik, Antonije je 52. pr. Kr. postao kvestor i sve do 50. pr. Kr. je obavljao službu Cezarovog legata (zamjenika u vojnim poslovima). Napokon, Antonije je za 49. pr. Kr. izabran za narodnog tribuna, položaj koji je u posljednjem stoljeću Rimske republike donosio velike ovlasti. U siječnju 49. pr. Kr. Senat je naredio Cezaru da se vrati kao privatna osoba u Rim, ali su Antonije i njegov kolega Kvint Kasije zatražili da se isto zatraži i od Pompeja. Nakon toga, oba tribuna su izbačena iz Senata i morali su pobjeći iz Rima prerušeni u robove. Tribuni su otišli Cezaru u Cisalpijsku Galiju (današnja Lombardija) i Cezar je progon narodnih tribuna predstavio kao političko nasilje zbog kojega je prešao Rubikon i poveo vojsku na Rim. mini|lijevo|275px|<center>Bitka kod Farsala 48. pr. Kr. U građanskom ratu koji je uslijedio Antonije je najprije tijekom četrdesetodnevnog Cezarovog pohoda u Hispaniji ostao u Italiji kao Cezarov zamjenik. Kod Farsale (48. pr. Kr.), gdje je Pompej odlučujuće poražen, Antonije je zapovijedao lijevim krilom Cezarove vojske. Kao general je na Cezarovu naredbu čuvao Kleopatru u Egiptu i pratio ju na put u Rim. Nakon toga, Cezar, sada rimski diktator, imenuje Antonija za svog zapovjednika konjice (magister equitum), formalno drugog čovjeka u državnoj hijerarhiji. Tijekom daljnjih Cezarevih ratova s pompejevcima, Antonije je ostao po strani sve do 44. pr. Kr. kada postaje konzul i kolega u Cezarevom petom konzulatu. Iako je od ranije bio upoznat s različitim planovima koje su rimski optimati kovali protiv Cezara, Antonije je do kraja ostao vjeran svom zaštitniku.
Borba za Cezarovu ostavštinu mini|275px|<center>Rimska Republika 43. pr. Kr. Na Martovske ide (15. ožujka) 44. pr. Kr., Cezara su ubile pristalice ideala stare Republike. Paradoksalno, Antonijev uspon počinje upravo nakon ubojstva njegovog zaštitnika. Naime, zavjerenici koji su ubili Cezara (samoprozvani Liberatores, tj. „osloboditelji”) nisu željeli i novi građanski rat s Cezarovim pristalicama. Tada kao Cezarovi sljedbenici u javnosti u prvi plan izbijaju Antonije, izabrani konzul za 44. pr. Kr., i zapovjednik konjice Marko Emilije Lepid. Antonije je vješto održao mir i predložio kompromisno rješenje: da se Cezarova djela i zakoni potvrde u senatu, a da se njegovim ubojicama ne sudi, nego da se pošalju daleko izvan Italije na različite položaje u provincijama. Antonije je potom dodatno učvrstio svoj položaj tako što je organizirao javni pogreb i čitanje Cezareve oporuke. Na odru svog zaštitnika održao je čuveni govor kojim je raspalio osvetoljubivost rimske mase prema atentatorima. Ali, na vrhuncu njegove popularnosti, u travnju se pojavljuje ozbiljan takmac za Cezarovu baštinu: Oktavijan. Oktavijan je bio unuk Cezarove sestre i njegov najbliži muški rođak, a Cezar je izgleda imao velike planove za njega i u oporuci ga je učino posvojenim nasljednikom. Iz Apolonije (danas Valona u Albaniji), gdje je boravio s Cezarovim legionarima, Oktavijan stiže preko Brindisija u Rim u pratnji veterana koji ga već slave kao pravog Cezarova nasljednika. Između plahovitog Antonija i devetnaestogodišnjeg, ali racionalnog, Oktavijana dolazi do prvih sukoba. Antonije je utajio Oktavijanovu baštinu i podijelio ju je narodu kako bi podigao vlastitu popularnost. Antonije i Oktavijan okupljaju privatne vojske, dok liberatoresi pokušavaju da se domognu nadzora nad provincijama s brojnom vojskom. Oktavijan kritizira Antonijevu nedosljednost prema ubojicama Cezara, a Ciceron, po uzoru na Demostena, izdaje niz Filipika protiv Antonija. Krajem 44. pr. Kr. Antonijev konzulat je pri kraju i on pokušava da obezbijedi sebi upravu nad Cisalpijskom Galijom odakle bi lako nadzirao Italiju. Dok s istoka stižu vijesti kako je Brut preuzeo komandu nad Makedonijom, a Kasije nad Sirijom. Polovicom listopada Antonije kreće da oduzme Cisalpijsku Galiju od Decima Bruta, još jednog od urotnika. mini|275px|<center>Bitka za Mutinu (Modena) 44. pr. Kr. Antonijevo odsustvo Senat koristi da ga proglasi za državnog neprijatelja i pošalje protiv njega vojsku predvođenu konzulima i mladim Oktavijanom, kojemu je usprkos mladosti i neiskustvu date ovlasti pretora. Senat je čak Kasiju i Brutu dao zapovjedništvo nad svim istočnim provincijama. U sukobima, poznatim kao Mutinski rat, oba konzula su poginula, Antonije se povukao u Narbonsku Galiju, Decim Brut je ostao utvrđen u Mutini (današnja Modena), dok je Oktavijan s ukupno osam legija krenuo na Rim i nametnuo se kao konzul za 43. pr. Kr. U Narbonskoj Galiji Antonije i Lepid su sklopili savez i okupili vojsku, a Oktavijan se, svjestan kako Brut i Kasije raspolažu s 19 legija, pomirio s Antonijem. Zahvaljujući Oktavijanu, Brut i Kasije su proglašeni za javne neprijatelje i ukinuta im je amnestija, koja je pak sada osigurana za Lepida i Antonija. Najavu daljeg približavanja cezarovaca glavom je platio Decim Brut, koji je ubijen u pokušaju da pobjegne iz Mutine.
Drugi trijumvirat
mini|275px|<center>Rimski aureus s portretima Marka Antonija i Oktavijana, izdan 41. pr. Kr. za proslavu osnutka Drugog trijumvirata Antonije, Oktavijan i Lepid sklapaju Drugi trijumvirat na osnovu međusobnog sporazuma postignutog u Bononiji (današnja Bolonja). Za razliku od prvog, drugi trijumvirat je bio javni sporazum između tri moćnika koji je potvrdila narodna skupština 27. listopada 43. pr. Kr. (lex Titia). „Trijumviri za uređenje države” (tres viri rei publicae constituendae) dobili su ovlasti na pet godina s ciljem da okončaju građanski rat. Njihov dogovor je određivao nove magistrate, kao i liste nepodobnih koje je trebalo pogubiti ili prognati i oduzeti im imovinu. Ove proskripcije pokazale su se naročito surovim, stadalo je tri stotine senatora (među kojima i Ciceron) i preko dvije tisuće pripadnika viteškog staleža, a trijumviri su postigli glavni cilj – prikupili su dovoljno sredstava za budući obračun s liberatoresima i zbrinjavanje isluženih vojnika. Proskripcije su natjerale veliki broj uglednih i bogatih ljudi da se sklone na Siciliju, koju je u to vrijeme držao Sekst Pompej, Pompejev mlađi sin i vješt pirat. mini|lijevo|<center>Druga bitka kod Filipa 42. pr. Kr. I pored velikih teškoća, Oktavijan i Antonije su uspjeli prebaciti svoje trupe preko Jadrana na Balkan u jesen 42. pr. Kr. Oktavijan se tijekom daljih priprema razbolio, tako da je Antonije preuzeo na sebe veći dio zapovjedništva. Antonije je s glavninom vojske otišao u Amfipol, koji je njegova prethodnica već utvrdila. Vojska cezarovaca bila je smještena u močvarnom kraju u okolini Filipa i nije mogla računati na skori dovoz namirnica, tako da je Antonije pokušao da protivničkoj strani što prije nametne otvorenu bitku. Napokon mu je to uspjelo i u prvom sukobu uspio je potisnuti Kasijevu vojsku i zauzeti njihov tabor. Iako je ishod bitke zapravo bio neodlučan, jer je Brut porazio lijevo krilo cezarovaca, razočarani je Kasije izvršio samoubojstvo. Međutim, bitka kod Filipa se okončala u drugom sukobu na koji su Bruta natjerali njegovi nestrpljivi vojnici tri tjedna kasnije. Ovoga puta, Oktavijanove legije su bile odlučujuće, a Antonije je u općem rasulu uspješno zauzeo neprijateljske logore i poslao konjicu da goni ostatke neprijateljske vojske. Brut se s pratnjom sklonio u okolna brda, ali je i on uskoro život okončao samoubojstvom.
Poslije bitke Antonijeva vojnička slava bila je na vrhuncu. Pobjedničke vojskovođe su između sebe razdijelili provincije i preostalu vojsku na račun navodno nelojalnog Lepida. Većina legija je otpuštena, ali su trijumviri zadržali 11 legija. Oktavijan je s pet legija i 4.000 konjanika otišao u Italiju s teškom zadaćom da osigura dovoljno zemljišnih posjeda za zbrinjavanje oko 100.000 vojnih veterana. Antoniju je ostavljena nešto veća vojska od šest legija i deset tisuća konjanika, te se on uputio na istok, gdje je od bogatih helenističkih gradova trebalo iznuditi dovoljno novca koji bi bio podijeljen otpuštenim vojnicima. Od zapadnih provincija zadržao je pod svojom kontrolom samo Galiju.
Antonije i Kleopatra mini|300px|lijevo|<center>Lawrence Alma-Tadema, Susret Antonija i Kleopatre, 1884. Antonije je u Pergamu okupio provincijalce i naložio im da porez, koji su dugovali rimskoj državi za prethodnih deset godina, isplate u roku od dvije. Zatim je nastavio dalje na istok rješavajući sporove između gradova i pomažući onim rimskim vazalima koje je Kasijeva vladavina oštetila (npr. Rodu). Napokon, u Tarsu je sreo egipatsku kraljicu Kleopatru koja je izašla ispred njega kako bi se opravdala za svoj izostanak u ratu protiv liberatoresa. Antički izvori ističu kako je Antonije bio zanesen Kleopatrinom razboritošću i ljepotom, te da je ubrzo postao njezin ljubavnik i oruđe u borbi za vlast. Po njegovoj naredbi Kleopatrina sestra i rivalka Arsinoja je ubijena u Miletu, a uklonjeno je još nekoliko kraljičinih neprijatelja. Zimu 41./40. pr. Kr. Antonije je proveo u Aleksandriji, ali se početkom proljeća morao vratiti na zapad. Kleopatru neće vidjeti naredne četiri godine, kao ni blizance koje mu je rodila: Aleksandra Helija i Kleopatru Selenu. mini|275px|<center>Pavel Svedomski, Fulvija s glavom Cicerona Oktavijan se u međuvremenu vratio u Italiju, poslao Lepida u Afriku i prionuo na posao podjele zemlje veteranima. Zadatak je bio vrlo težak, pošto je trebalo raseliti stanovnike 16 srednjoitalskih gradova koji su obećani veteranima, ali je Oktavijanu osigurao popularnost kod veterana i vojnika koja je bila presudna u osvajanju apsolutne vlasti. U ovu podjelu umiješali su se Antonijeva supruga Fulvija i njegov brat Lucije, konzul iz 42. pr. Kr., pokušavajući osigurati prednost Antonijevim vojnicima i učvrstiti njegovu popularnost u Italiji. Razmirice između Lucija Antonija i Oktavijana su prerasle u sukob poznat kao Peruzinski rat, koji je najavio novi sporazum između trijumvira.