Grčki građanski rat (grčki: Ελληνικός εμφύλιος πόλεμος, ellinikos emfilios polemos) je naziv za oružani sukob vođen od 1944. do 1949.god., između vladinih snaga podržavanih od strane Ujedinjenog Kraljevstva (i kasnije i SAD) i Narodnooslobodilačke armije Grčke, (ELAS, grčki: Ελληνικός Λαϊκός Απελευθερωτικός Στρατός, Ellinikos Laïkos Apeleftherotikos Stratos), podržavane od strane zemalja Istočnog bloka Jugoslavije, Bugarske i Albanije (komunista). Pobjeda vladinih snaga trasirala je put Grčke u NATO savez i osigurala južni bok NATO pakta, a time i važni strategijski pravac za Sueski kanal.
Istovremeno, ta pobjeda je udaljila Grčku od susjednih sjevernih socijalističkih zemalja. Grčki građanski rat je bio i prvi primjer poslijeratne komunističke pobune. ELAS je bio pod kontrolom Grčke komunističke partije - KKE, (grčki: Κομμουνιστικό Κόμμα Ελλάδας, Kommounistikó Kómma Elládas) i pomagan od snaga Istočnog bloka (komunista). To je bio prvi veći sukob snaga tzv. socijalizma, komunizma (tj. Istočnog bloka) i tzv. snaga slobodnog svijeta, tj. kapitalizma (Zapadnog bloka). Isti taj sukob uzima se i za početak takozvnog hladnog rata, niza političko-vojnih konfrotacija, koji je po nekima trajao do pada berlinskog zida (1989.).
U Grčkom građanskom ratu je snažno bila involvirana FNR Jugoslavija, koja je pružala utočište komunističkim partizanima iz Grčke, držala časnike za vezu u njihovim vojnim stožerima, te davala razne vrste vojne pomoći toj strani u ratu. Rat je završio u listopadu 1949. godine, svega tri mjeseca nakon Jugoslavija zatvorila svoje granice za komunističke gerilce i prekinula daljnju vojnu pomoć.
Prva faza građanskog rata odvijala se za vrijeme okupacije Sila Osovine između 1942. – 1944. godine. U njoj su se razne ljevičarski i desničarski pokreti otpora borili jedni protiv drugih za što veći utjecaj i za liderstvo u pokretu otpora.
U drugoj fazi (1944.), ljevičarske organizacije ELAS (vojno krilo) i EAM (politička organizacija), kontrolirali su najveći dio slobodnog teritorija Grčke i protivili su se grčkoj izbjegličkoj vladi iz Kaira, predbacujući joj kolaboracionizam, nesposobnost i nelegimitet.
U trećoj fazi sukoba (1946. – 1946.), vlada desnog centra, izabrana u vrlo kaotičnim uvjetima, borila se protiv oružanih snaga koje je kontrolirala komunistička partija Grčke (KKE). I pored toga što je učešće KKE u otvorenoj pobuni protiv vlade u Ateni bilo općepoznato, partija je ostala legalna sve do zabrane 1948. godine.
Građanski rat je u grčkom društvu ostavio u naslijeđe duboku političku polarizaciju, veliki broj izbjeglica i emigranata, ali je Grčkoj osigurao članstvo u NATO savezu od samog osnutaka, kao i istaknutu ulogu Grčke u tzv. hladnom ratu.
Pozadina sukoba (1941. – 1944.) Sile Osovine okupirale su teritorij Grčke; Italija (1941. – 1943.), Njemačka i Bugarska (1941. – 1944.).
Vlada kralja Đure II. pobjegla je u Egipat pod okrilje Ujedinjenog kraljevstva. Tu je formirana i vlada u izgnastvu, koju su priznale vlade zapadnih saveznika ali ne i tadašnji SSSR. Zapadni saveznici, a osobito britanska vlada podržavali su ideju vlade širokog nacionalnog konsenzusa, tako da su u vladu uzeti mnogi novi ministri, čak i ljevičari, dok su iz prijeratne desničarske vlade generala Joannisa Metaxasa 1936. – 1941. ostala samo dva. Prigovori ljevičara na legitimitet izbjegličke vlade bili su i zato što je ona svoju genezu vukla iz prilično diktatorske vladavine. U svakom slučaju, vlada u egzilu nije baš imala neki osobit utjecaj na grčki narod.
Pod okriljem Nijemaca, oformljena je kolaboracionistička - marionetska vlast, premijera Ioannisa Rallisa u Ateni. Ta vlast nikada nije dobila neku veću podršku u narodu, ugled joj je osobito pokopan vrlo lošom ekonomskom politikom koja je dovela do velike inflacije, nestašica pa čak i gladi u pojedinim dijelovima Grčke.
Dio grčkih visokih časnika ušao je u novu marionetsku vlast koja od 1943. (kapitulacija Italije) počinje s osnivanjem paravojnih formacija, sastavljenih od strane lokalnih fašista, osuđenika i ratnih zarobljenika s osnovnom namjerom kontrole teritorija i borbe protiv sve većih i brojnijih lokalnih jedinica otpora okupatoru. Ove jedinice zvale su se - Sigurnosni bataljoni, na svom vrhuncu (1944.) brojni sastav bio im je bio oko 20 000 ljudi. Iako nikad nisu korišteni u borbama protiv savezničkih jedinica već isključivo u borbama protiv domaćih jedinica otpora, osobito ljevičarskog ELAS-a, na taj način su oteretili njemačke okupacione snage.
Nedostatak vlasti na terenu stvorio je vakuum, to su u najvećoj mjeri iskoristili ljevičari osnovavši Narodnooslobodilački Front Grčke, (grčki: Εθνικό Απελευθερωτικό Μέτωπο (ΕΑΜ), Ethniko Apeleftherotiko Metopo) u rujnu 1941. EAM je bio pod kontrolom grčkih komunista (KKE), ali je u skladu s tadašnjim sovjetskim instrukcijama pokušao djelovati kao široka republikanska organizacija, bez jasnih ljevičarskih stavova. Na taj način privukao je mnogo članova nekomunista, i tako postao realna vlast u najvećem dijelu planinske Grčke, kao široka politička organizacija vlasti, na vrhuncu 1944. imao je 1 500 000 članova i simpatizera. Vojno krilo iste organizacije bio je ELAS.
Grčka je pretežno planinska zemlja. U tom razdoblju većina stanovništva je živjela na selu što ju je činilo gotovo idealnom zemljom za gerilsko ratovanje. Okupacijska vlast uglavnom se držala većih naselja uz more i prometnice. Zbog toga je kratko vrijeme nakon okupacije došlo i do prvih geriliskih akcija pomaganih i od strane britanskih komandoskih grupa. Komunisti su kontrolirali i organizaciju OPLA - Organizacija za zaštitu narodnih boraca (grčki: Οργάνωση Προστασίας Λαϊκών Αγωνιστών, abbreviated ΟΠΛΑ ) koja je većinom djelovala po gradovima kao urbana gerila. Kao i SNOF, iz okolice Florine (makedonski: Lerin) grada na Makedonsko - Grčkoj granici, djelovala je i organizacija manjinskih makedonaca (Slavena) iz Grčke SNOF (makedonski: Славјано Македонски Народно Ослободителен Фронт – СНОФ, Slavjano Makedonski Narodno Osloboditelen Front), osnovan je 1943., a 1944. promijenio je ime u NOF (makedonski: Народно Ослободителен Фронт (НОФ), Narodno Osloboditelen Front).
ELAS-u su se suprotstavili ostali pokreti otpora, prije svega Grčka republikanska liga - EDES (grčki: Εθνικός Δημοκρατικός Ελληνικός Σύνδεσμος, Ethnikos Dimokratikos Ellinikos Syndesmos), pod vodstvom vojnog časnika pukovnika Napoleona Zervasa i Nacionalno socijalno oslobođenje - EKKA (grčki: Εθνική και Κοινωνική Απελευθέρωσις, Ethniki Kai Koinoniki Apeleftherosis), liberalni pokret, vrlo oporbeno nastrojen i prema monarhiji, pod vodstvom pukovnika Dimitriosa Psarrosa. EDES-u je glavni cilj bio da ELAS ne osvoji vlast nakon oslobođenja, i više se bavio time nego stvarnom borbom protiv okupatora. Ustanak je izbio u istočnoj Makedoniji gdje su Nijemci dozvolili bugarskim jedinicama da zaposjednu grčki teritorij (probugarska njemačka politika). Na to je odgovoreno velikim demonstracijama po gradovima Grčke organiziranim od strane organizacije Branioci sjevera Grčke (desničarska organizacija u gradovima grčke Makedonije).
U to vrijeme (1943.) sile Osovine i njihovi suradnici kontrolirali su samo važnije gradove i prometnice, ostavljajući planinsku unutrašnjost gerilskim pokretima otpora. Tako je 1943. ELAS imao oko 50 000 ljudi pod oružjem i kontrolirao je veći dio planinskih dijelova Peloponeza, Krete, Tesalije i Egejske Makedonije, EDES je imao oko 3000 ljudi, i to gotovo isljučivo u Epiru. EKKA je bila najmanja sa samo 1000 boraca.
U početku, zapadni saveznici (zapravo Britanci) podržavali su sve pokrete otpora i to novcem i opremom jer im je u to vrijeme dobrodošla bilo koja pomoć - koja je mogla zaustaviti nagli osovinski prodor na Bliski istok i prema Africi. U kasnijoj fazi, došlo je do preraspodjele pomoći i ona se davala favoriziranim antikomunističkim pokretima, no ELAS je spretno iskoristio kapitulaciju Italije (ljeto 1943.) i došao do velike količine oružja.
Na terenu su djelovale i krajnje desničarske paravojne organizacije, naoružavane i tajno podržavane od strane Nijemaca kao što su KSI u Ateni i PAO u Egejskoj Makedoniji. Ostaje činjenica da su svi pokreti otpora optuživali jedni druge za tajne pregovore i suradnju s okupatorskom vlašću. Savezi su bili vrlo nestabilni i krhki.
EAM je bio organizacijski najjači od svih snaga pokreta otpora, i borio se protiv svih ostalih kao i protiv paravojnih formacija vlade u Ateni.
EAM je optužio EDES za suradnju s Nijemcima i bio odlučan da uspostavi monopol nad pokretom otpora. On je čvrsto vjerovao da će Saveznici izabrati Grčku za cilj desanta, te da će uskoro doći do povlačenja Nijemaca. Zbog tog su htjeli uspostaviti dominaciju na terenu, da spremni dočekaju krah Nijemaca u Grčkoj. Ovakva situacija dovodila je do paradoksalnih sukoba između tri zaraćene strane ELAS-a, EDES-a i Nijemaca. U listopadu 1943., ELAS je napao svoje suparnike, posebice EDES, izazvavši tako pravi građanski rat u mnogim dijelovima Grčke. To je trajalo sve do veljače 1944., kada je naporom britanskih agenata došlo do primirja iz Plake.
Politički komitet nacionalnog oslobođenja - PEEA
U ožujku 1944., EAM je kontrolirao većinu zemlje, i odlučio oformiti treću grčku vladu (uz onu iz Atene i Kaira) - Politički komitet nacionalnog oslobođenja - PEEA. Za prvog predsjednika PEEA izabran je Euripidis Bakirtzis, bivši vođa Nacionalnog i socijalnog oslobođenja (EKKA). Njegov položaj preuzeo je Alexandros Svolos, atenski profesor ustavnog prava, a Bakirtzis je preuzeo položaj potpredsjednika. Relativno umjereni ciljevi PEEA urodili su plodom, tako da je PEEA imala široku podršku velike grčke emigracije iz prekomorskih zemalja. U travnju 1944. jedinice regularne grčke vojske u egzilu u Egiptu pobunile su se protiv vlade u egzilu, sa zahtjevom da se uspostavi Vlada nacionalnog jedinstva na principima PEEA. Pobuna je ugušena od strane savezničkih jedinica (britanske vojske). Vremenom je vlada u Kairu, uz pomoć visokih časnika u zemlji i egzilu, uspjela stvoriti respektabilnu antikomunističku snagu.
Konferencija u Libanonu - Vlada nacionalnog jedinstva
U svibnju 1944., predstavnici svih pokreta otpora i političkih grupa sastali su se na Konferenciji u Libanonu s ciljem da se postigne sporazum o Vladi nacionalnog jedinstva. I pored optužbi drugih rivalskih grupa od strane EAMa za kolaboraciju i saboterstvo, konferencija je uspjela i zbog sovjetskog pritiska da se sporazum mora postići, da se ne ugrozi jedistvo Saveznika. Borba u Grčkoj za vrijeme nacističke okupacije je bila izuzetno teška i gruba i nije dozvoljavala nekakvu tankoćutnost za osjetljiva pitanja.
Praktički sve zaraćene strane spaljivale su sela i vršile egzekucije nepoćudnih civila i ljudi osumnjičenih da su okupatorski pomagači. Prema KKE, kolaboracionističke snage poput KSI koristile su terorizam kao strategiju, dok je kod ELAS-a to bio rezultat strasti, i gubitka kontrole lokalnih komandanata, a ne službena strategija. No ostaje činjenica da su ELAS-u pripisana mnoga zvjerstva, poput masakra iz Meligalasa kad je pobijeno 1500 ljudi. Pogubljenje vođe EKKA Dimitriosa Psarrosa, je također bilo zvjerstvo koje je počinio ELAS. Po komunistima iz KKE mnogi časnici EKKA bili su suradnici okupatora, a u mnogo slučajeva to se kasnije pokazalo točnim. Ali bilo je slučajeva da su mnogi bivši časnici grčke vojske na silu novačeni u ELAS, iako su se željeli pridružiti nekomunističkim gerilskim grupama ili pak snagama Vlade iz Kaira.
Poznat je kontroverzni slučaj narednika Stefanosa Sarafisa koji je postao vojni rukovodioc ELAS-a. Njegova prava namjera je bila da se pridruži nekomunističkoj grupi komandanta Kostopoulosa u Tesaliji s grupom drugih časnika. Na tom putu su uhvaćeni od strane ELAS-ovih boraca. Sarafis je pristao pridružiti se ELAS-u i tako se izvukao, ostali iz njegove grupe su pobijeni.
Sukob (1944.)