Jezikoslovlje ili lingvistika humanistička je znanost kojoj su predmet istraživanja jezik i govor. Oni čine dva aspekta jezične djelatnosti čovjeka. Istražuje ih se u svim oblicima i međusobnim odnosima.
Jezikoslovlje je interdisciplinarna znanost koja se bavi proučavanjem jezika, kognitivnih i psiholoških procesa pri njegovoj uporabi te tehnologijā za analizu, generiranje te obradu teksta i govora.
Jezična djelatnost oblik je komunikacijske i društvene prakse koja čovjeku omogućuje mijenjanje svijeta koji ga okružuje.D. Škiljan, Pogled u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 1985. Jezikoslovlje nastoji poredbenom metodom utvrditi pravilnosti koje vladaju u jezičnom izražavanju, a s druge strane opisati i klasificirati sve jezične pojave bez obzira na njihovu međusobnu srodnost (povijesna povezanost, logičko-izražajna izrađenost, kulturna važnost, književna upotreba...). Jezikoslovlje čini spojnu kariku između humanističkih i prirodnih znanosti.R. Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
Jezik je apstraktan sustav znakova koji su u relativnim međusobnim odnosima, jezikoslovlje proučava taj sustav, ono apstraktno, ali i njegovu realizaciju, ono konkretno što je rezultat psihofizičkog djelovanja. Jezikoslovlje tako proučava i psihološke, fizikalne, kognitivne te razne druge procese.
Proučavanjem glasovne artikulacije bavi se fonetika. Treba napomenuti da realizacija jezika ne znači nužno glasovnu artikulaciju, nego ona može biti i gestovna kao u hrvatskome znakovnom jeziku.Hrvatski znakovni jezik Hrvatski savez gluhih osoba
Naziv Uz domaći termin upotrebljava se i internacionalizam lingvistika (fr. linguistique od lat. lingua 'jezik')."lingvistika". Hrvatski jezični portal. pristupljeno 29. studenoga 2016. Domaća riječ ponekad ne može označiti i obuhvatiti sve što bi trebala pa se ipak govori o sociolingvistici, pragmalinvistici, tekstnoj lingvistici, generativnoj lingvistici i sl.
Jezikoslovlju se prigovara da je to riječ koja zapravo označava filologiju, da je zastarjela i da je odraz politike jezičnog planiranja i jezičnog purizma nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Činjenica jest da se usporedno upotrebljavaju i riječ jezikoslovlje (npr. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), ali i lingvistika (npr. Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku).
Dugi jezici također često uz internacionalizam upotrebljavaju i domaću riječ: njem. Sprachwissenschaft i Linguistik, rus. jazykoznanie i lingvistika, niz. taalwetenschap/taalkunde i linguïstiek, tal. glottologia i linguistica, i tako dalje.Linguistics and the overall theory of language
Discipline Budući da je jezikoslovlje složeno i interdisciplinarno, sistematizacija njegovih disciplina je otežana. Moguće je napraviti dvije veće podjele. U prvu podjelu moguće je ubrojiti discipline koje proučavaju sâm jezik, negov sastav i strukturu. Te discipline ekvivalentne su jezičnim razinama. U drugu kategoriju moguće je svrstati jezikoslovne discipline koje promatraju jezik izvan njega samoga, u odnosu prema prema nečemu što je dio izvanjezične zbilje.
Metode proučavanja strukture jezika Osnovne metode i jezične razine su: Fonologija – jezikoslovna disciplina koja proučava funkciju glasova u jezičnom sustavu. Osnovna jedinica u fonologiji je fonem – jedinica manja od jezičnog znaka. Fonemi nisu jezični znakovi – imaju izraz, ali nemaju sadržaj. Apstraktne su jedinice, predodžbe u svijesti govornika. U realizaciji jezika ostvaruju se alofoni, njihove pozicijske varijante. Postojanje fonema utvrđuje se metodom minimalnih parova. Morfologija – nauka o oblicima pojedinih riječi i njihovim funkcijama u sastavu oblika koji tvore riječ kao jezični izraz pojma. Odnosno, bavi se najmanjim jezičnim znakovima, jedinicama s izrazom i sadržajem, morfemima. Zadaća morfologije je utvrditi i sintatmatske i paradigmatske odnose koji tvore morfološki sistem nekog jezika. Morfologija se pokušava zadržati samo na proučavanju izraza morfema, ali kako se radi o jezičnim znakovima, izraz je izravno vezan sa sadržajem. Morfonologija – ponekad i morfofonologija, proučava fonemski sastav morfema (fonološku strukturu morfema, fonološke razlike na morfološkom planu). Tradicionalno se govori o glasovnim promjenama. Disciplina koja spaja predmete i metode proučavanja fonologije i morfologije. Proučava ulogu fonetičkih struktura u tvorbi oblika ili učenju o morfonemima. Morfonologija utvrđuje zakonitosti različitog fonološkog izraza istog morfema. Sintagmatika – nauka o skupovima riječi i funkcijama pojedinih tipova riječi u njima, bavi se unutrašnjim ustrojstvom rečenice. Objekt proučavanja sintagmatike je sintagma – složeni jezični znak – skup riječi ili dio rečenice i ima semantičku i sintaktičku samostalnost. Sintaksa – proučava rečenice, tipove rečenica, funkciju i strukturu. Tvorba riječi – proučava morfološku strukturu riječi kako bi se došlo do zakonitosti po kojima se u jeziku mogu stvarati nove riječi ili rječotvorna gnijezda. Osnovni postupci pri stvaranju novih riječi su derivacija i kompozicija. U derivaciji se leksemima dodaju različiti gramatemi, a kompozicijom se prvo slažu dva ili više leksema, a onda im se dodaje gramatem. Leksikologija – proučava morfološki i semantički sastav jezičnog sustava. Unutar leksikologije možemo govoriti i o leksikografiji, disciplini koja se bavi pisanjem rječnika, odnosno metodom i načinom zapisivanja morfološkog i semantičkog sastava jezika u rječničke knjige. Disciplinom unutar leksikologije smatra se i frazeologija – nauka o leksikaliziranim skupovima riječi i njihovim vrstama, o spojivosti riječi i povezanosti njihova značenja u određenim skupinama. Etimologija pak proučava podrijetlo riječi, njihovu etimološku srodnost te mijenjanje njihovih značenja u danom jeziku ili u skupini srodnih jezika. Stilistika – nauka o izboru i upotrebi riječi i njihovih oblika u određenim stilovima jezika, ali i odnosu različitih stilova unutar jednog jezika. Stilistika proučava i ekspresivna svojstva jezika. Neki stilistiku smatraju i dijelom teorije književnosti. Semantika – proučava plan sadržaja u jeziku na svim nivoima. Osnovna semantička jedinica je semantem – jedinica kojoj na planu izraza odgovara morf. Kada jedinici na planu izraza morfu dodamo jedinicu na planu sadržaja semantem, dobiva se morfem koji je najmanji jezični znak. Semantemi se dijele na gramateme i lekseme. Gramatemi odražavaju dijelove unutar samog jezika kao sustava, gramatem ocrtava jezik i ono što mu je svojstveno. Leksemi pak označuju i sadržavaju ono što je izvan jezika, neki podskup univerzuma. Gramatemi su ograničeni jer jezik ima ograničen broj jedinica, dok je broj leksema barem teoretski neograničen. Semantemi s barem jednim zajedničkim elementom čine semantičko polje, a sva semantička polja nekog jezika s barem jednim zajedničkim elementom čine grozd semantičkih polja.
Discipline po pristupu proučavanju jezika Predmeti jezikoslovnih proučavanja u odnosu jezika prema vanjskom svijetu moguće je sistematizirati na sljedeći način: Antropološka lingvistika – jezikoslovna disciplina koja proučava jezike kultura koje nemaju pismo. Bavi se i proučavanjem variranja i upotrebe jezika u vezi s kulturnim obrascima i vjerovanjima ljudi po pravilima antropološke teorije i metoda. Proučava kako se pripadnik (obično primitivne) zajednice može prepoznati kao član društvene, vjerske, profesionalne ili rodbinske grupe. Arealna lingvistika – bavi se proučavanjem lingvističkih areala, odnosno raspodjelu i prisutnost lingvističkih pojava u prostoru. Behavioristička lingvistika – na jezik gleda kao na jedan od oblika (ili vrsta) ljudskog ponašanja. Biolingvistika – bavi se biloškim preduvjetima za razvoj i korištenje jezika kod čovjeka. U domenu proučavanja ulazi i promatranje genetskog prenosa jezika, neurofiziološki modeli jezične proizvodnje, anatomske paralele između čovjeka i drugih vrsta, ali i razvoj patoloških formi jezičnog ponašanja. Deskriptivna lingvistika – pravac po kojemu je glavna zadaća jezikoznanstva izgradnja opće teorije jezičnog izraza kao osnove za detaljnu i iscrpnu konstrukciju (inventarizaciju) činjenica koje se odnose na sustave izraza pojedinih jezika. Teži čisto formalnom opisu jezika, odnosno prikazati sve jezične jedinici i njihove međusobne odnose. Etnolingvistika – jezik se proučava u vezi s istraživanjem etničkih tipova i ponašanja. Ovaj se termin djelomično podudara s antropološkom lingvistikom i sociolingvistikom što odražava podudaranja polja interesa međusobno sličnih disciplina – enologije, antropologije i sociologije. Filozofska lingvistika – jedna je od slabije razvijenih grana lingvistike. S jedne strane proučava ulogu jezika u razmjenjivanju i objašnjavaju filozofskih pojmova, a s druge strane filozofski status lingvističkih teorija, metoda. Normativna lingvistika – izučava jezične pojave s tendencijom da formulira i propiše pravila o upotrebi jezičnog sustava u govoru. Ovu jezikoslovnu granu vežemo uz pojavu i brigu o standardnom jeziku. Povijesno jezikoslovlje – kao što i samo ime govori, proučava jezične promjene u određenom vremenskom toku. Uspoređuje vremenski odijeljene presjeke jezičnih sistema i istraćuje zakonitosti kojie uvjetuju promjene nastale između tih presjeka. Poredbeno jezikoslovlje – disciplina koja se bavi uspoređivanjem jezikâ. Matematička lingvistika – grana je koja izučava matematička svojstva jezika, obično upotrebljavajući pojmove statistike i algebre. Njezinom razvoju doprinio je razvoj teorije informacija i računalna analiza. Ovim postavkama osobito se koristila generativna lingvistika. Matematička lingvistika statističkim analizama omogućuje utvrđivanje distribucije i frekvencije jezičnih jedinica i time pomaže pri utvrđivanju autorstva. Neurolingvistika – bavi se proučavanjem neurološke osnove razvoja i uporabe jezika kod čovjeka i nstoji konstruirati model procesa kojima mozak kontrolira govor i sluh. Računalno jezikoslovlje – grana lingvistike u kojoj se računalna tehnika primjenjuje u svrhu razrešavanja najrazličitijih lingvističkih problema. Računalna lingvistika omogućuje računalnu obradu sinteze govora, prepoznavanje govora, automatsko prevođenje, izradu konkordancija, provjera gramatike na računalima i dr. Teorijsko jezikoslovlje – ponekad nazivana i općim jezikoslovljem, s gledišta jezičnog proučavanja najšira je od svih disciplina.
Povijest
Dokazi o čovjekovu svjesnu promišljanju o jeziku stari su oko dva i pol tisućljeća, a ipak se o lingvistici govori tek unazad dva stoljeća.
Rana povijest U najranijim vremenima čovjek je kroz religiju i mit pokušao sebi objasniti postanak jezika. Biblijska starozavjetna Knjiga postanka spominje kulu koju je čovjek htio sagraditi kako bi došao do Boga, ali da ih spriječi, Bog je ljudima pobrkao jezike i onemogućio ih u njihovu naumu. Sličan mit postoji i u srednjoameričkih Maja, afričkog plemena Subiya, burmunskog naroda Lahu i zapadnokineskog plemena Lolo.
Najstariji praktični dokazi o bavljenju jezikom pronađeni su u sumersko-asirskim silabarima i popisima riječi iz 2. tisućljeća prije Krista.
U staroj Indiji Pânini (Osam razdjela) i Kâtyâyan (Napomenama) proučavaju sanskrt u svrhu tumačenja i priređivanja svetih vedskih tekstova.
U antičkoj Grčkoj i Rimu filozofija, retorika i logika imale su velik ugled, pa se jezik i proučavalo upravo kroz te discipline, a osnovno pitanje koje je zaokupljalo mislioce bio je odnos riječi i stvari koje imenuju, zanimalo ih je je li taj odnos unaprijed zadan, prirodan ili pak arbitraran.
U ranome srednjem vijeku izjednačavaju se jezik i gramatika jer se smatralo da je gramatika shematski prikaz jezika. Skolastici su smatrali da logika i jezik imaju isti predmet – smislenu rečenicu.