mini|340px|Područje naseljeno Alemanima i mjesta rimsko - alemanskih sukoba, od 3. do 6. stoljeća Alemani su bila germanska plemena udružena u savez plemena. Bili su smješteni oko gornje Majne, rijeke koja je jedna od najvećih pritoka Rajne, na području koje je danas dio Njemačke. Jedan od najranijih izvora koji upućuje na njih je pridjev Alamannicus kojeg je uzeo car Karakala, koji je vladao Rimskim Carstvom od 211. – 217. godine i koji ih je bio porazio.Johann Jacob Hofmann, Lexicon Universale, Leiden 1698, "Alamannicus" Priroda ovog saveza i njihove prijašnje plemenske poveznice ostale su neodređene. Po prirodi su bili agresivni i napadali su rimsku provinciju Germaniju Superior kadgod su to mogli. Obično su pratili primjer Franaka koji su bili prvi germanski plemenski savez i koji su zaustavili Rimljane u nadiranju na sjever u dolinu Rajne i nakon toga osvojili rimsku provinciju Germaniju Inferior.
Od prvog stoljeća, Rajna je postala granica između rimske Galije i plemenske Germanije. Germanski narodi, Kelti i pomiješana germansko-keltska plemena su se smjestili na toj zemlji. Rimljani su taj teritorij podijelili u dva distrikta Germania Inferior i Germania Superior smještene duž gornje i donje Rajne. Gornja Germanija je uključivala regiju između gornje Rajne i gornjeg Dunava, regiju Crne šume koja je onda bilo mnogo veća (Hercinška šuma). Rimljani su to zvali Agri Decumates, ("Decumates polja"), imenom nepozanatog podrijetla. Neki su taj izraz preveli kao "deset kantona",Rimski decem, "deset". ali čijih kantona je nepoznato. Vanjska rimska utvrđena granica oko područja Germanije Superior se zvao Limes Germanicus.
Brojni alemanski ratnici su često prelazili limes, napadajući Germaniju Superior i pomičući se u područja Agri Decumates. Kao konfederacija, od 5. stoljeća, oni su naselili Alsace i proširili se na područje Švicarske, dijelova Bavarske i Austrije, dolazeći do alpskih dolina u 8. stoljeću.
Prema djelu Historia Augusta, u kojem stoji da se ta konfederacija u 3. stoljeću jednostavno zove Germani, Prokul, carski osvajač 280. izvodi svojom omiljenosti među Galima pobjede nad Alemanima pomoću svoje gerile."On je ipak bio od neke koristi za Gale, jer je skršio Alemane — koji su se tada još uvijek zvali Germani — i ne bez uzvišene slave, nikad se nije borio osim kao razbojnik" Alemani su nakon toga postali narod Alemanije, koja je ponekad bila neovisna, ali su češće njome vladali Franci. Na francuskom Njemačka se kaže Allemagne, a na španjolskom Alemania, što se također izvodi od tadašnjeg malog germanskog naroda.
Područje Alemana Alamanija se uvijek ponešto mijenjala i bila je sastavljena od brojnih distrikta što je bio odraz njihovog miješanog podrijetla. U ranom srednjem vijeku njihov je teritorij bio podijeljen između biskupija u Strasbourgu, koja datira negdje oko 614., one u Augsburgu od 736., u Mainzu, nadbiskupije od 745., te biskupije u Baselu, od 805. Njihovi značajni zakoni bili su ozakonjeni pod Karlom Velikim kao Vojvodstvo Alemanija u Švabiji. Današnji nasljednici Alemana se nalaze u današnje 4 nacije: Francuska (Alsace), Njemačka (Švabija i dijelovi Bavarske), Švicarska i Austrija, i njemački jezik koji se govori u tim regijama ima određene dijalektalne posebnosti.
Jezik Njemački jezik koji se danas govori na području bivših Alemana se zove alemanski njemački te pripada podskupini visokonjemačkih jezika. Alemansko runsko pismo kao ono na Pforzenskoj kopči su najraniji dokazi starovisokonjemačkog jezika. Visokonjemački pomak suglasnika vjerojatno potječe iz 5. stoljeća ili iz Alemanije ili od Langobarda. Dijalekt koji se govorio prije toga među alemanskim plemanima bio je malo drukčiji od drugih zapadnogermanskih naroda.
Podrijetlo Ime Asinius Quadratus (citirao je sredinom 6. stoljeća bizantskog povjesničara Agatija) navodi da njihovo ime znači "svi ljudi". Pokazuje da su bili konglomeracija različitih plemena. To je bila izvedenica od Alemani koju je koristio Edward Gibbon u svom djelu Uspon i pad Rimskog CarstvaChapter 10 i Anonimni sakupljač papira Nicolasa Fréreta, što je izdano 1753., koji je zapisao da je to bilo ime onih izvana koji su sebe nazivali SvevimaHistoire de l'Académie Royale des Inscriptions et Belles-Lettres, avec les Mémoires de Littérature tirés des Registres de cette Académie, depuis l'année MDCCXLIV jusques et compris l'année MDCCXLVI, vol. XVIII, (Paris 1753) pp.49-71. Excerpts are on-line at ELIOHS. Između još uvijek važnih opažanja Fréreta na poteškoće s kojima se suočava povjesničar germanskih plemena, u vezi s Alemanima: "Ce nom qui signifioit, selon Asinius Quadratus, cité par Agathias, un mélange d'hommes rassemblés de divers pays, n'a jamais été employé que par les étrangers, c'est-à-dire, par les écrivains Latins & par ceux de la Gaule & de l'Espagne, qui l'ont même étendu à tous les peuples de la Germanie. Valafrid Strabon, moine de saint Gal, qui écrivoit sous Louis le Débonnaire dans le neuvième siècle, observe, en parlant des habitans de la Suisse & de ceux des pays voisins, que les étrangers seuls les nomment Alamanni, mais qu'eux mêmes se donnoient le nom de Suevi."
Ta etimologija ostala je standardna izvedenica.Nalazi se u mnogim etimološkim rječnicima, kao npr. American Heritage Dictionary (veliko izdanje) under the root, *man- . Drugi izvor izvodi Ala- od izraza *al- , "s one strane", često u smislu "drugi", iz čega se također izvodi grčki allos "drugi, strani" i starovisokonjemački Elisâzzo " (Elsaz ili Alsace): "zemlja s one strane Rajne".
Manje vjerojatna izvedenica od Alemani je Alan-Manni. Razlog je taj da Alemanima, kolikogod to može biti određeno od početnih kontakata, ime nije bilo samoodređeno. Doduše, Alani nikad nisu bili u toj regiji, originalno nisu govorili germanski i nisu imali utjecaj na germanska plemena zapadno od Vistule, te također nisu bili pod utjecajem Atile koji je prošao tom regijom, niti Ostrogota iz Panonije nakon Atile. Walafrid Strabo, redovnik samostana Sv. Gallena je u 9. stoljeću zabilježio u diskusiji o ljudima Švicarske i okolnih regija da su ih samo stranci zvali Alemanima, ali da su sebi dali ime Svevi. Ako je to bila istina u 9. stoljeću ne znači da se to moralo nužno primijeniti i u 4. stoljeću. Ukratko, ne znamo tko je to ime koristio i kada. Doduše, bilo je dobra osnova mnogim povjesničarima i geografima.
Prvi izričiti navod Alemani je prvi put spomenuo Kasije Dion opisujući pohod cara Karakale 213. godine. U to su vrijeme vjerojatno obitavali u područji rijeke Majne prema i južno od Chatti.
Kasije Dion (78.13.4) opisuje Alemane kao žrtve podmuklog cara. Upitali su ga za pomoć, kaže Dion, ali umjesto toga kolonizirao je njihovu zemlju, promijenio imena mjesta i pogubio njihove ratnike kao izgovor za nadolazeću pomoć. Kad se razbolio, tvrdio je da su ga Alemani začarali. (78.15.2) Karakala je tvrdio da se pokušao usprotiviti tom utjecaju zazivajući duhove predaka.
Za kaznu je Karakala vodio Legiju II. Traiana Fortis protiv Alemana, koji su izgubili i bili smireni za neko vrijeme. Legija je za nagradu bila počašćena imenom Germanica. Historia Augusta, Život Antonina Karakale, povezuje (10.5) da Karacala tada uzima ime Alamannicus, na koje se Helvije Pertinaks šali da je zaparavo trebao biti nazvan Geticus Maximus, zato što je godinu prije ubio svog polubrata, Geta. Kako Geta nije bio u dobrim vezama s Karakalom, pozvao ga je na obiteljsko mirenje, ali su ga zatim u zasjedi napali centuriji Karakaline vojske te je umro na rukama majke Julije. Julija je kasnije zavela i vjenčala se s Karakalom. Istina ili ne, Karakala praćen vragom samog sebe, napustio je Rim i nikada se nije vratio. Karakala se vratio na granicu, gdje je ostatak svoje kratke vladavine bio poznat po nepredvidivim i neosnovanim operacijama pokrenutih kao iznenađenje nakon mirnog pregovaranja. Ako je razloga i bilo, oni su danas nepoznati. Vjerovali ili ne Alemani su najprije bili nevini, ali su poslije zbog Karakale postali čuveni, nezamjenjivi neprijatelji Rima.
Ta obostrana antagonistička veza je vjerojatno razlog zašto rimski pisci dosljedno Alemane zovu barbarima, tj. "divljacima". Arheološki nalazi pokazuju da su bili visoko romanizirani, živjeli su u kućama rimskog stila i koristili rimske rukotvorine, a alemanske žene su pratile rimsku modu nosivši tunike čak i prije muškaraca.
Većina njih je u stvari živjelo unutar ili blizu granice Germanije Superior. Makar je Dion prvi pisac koji ih je spomenuo, Amijan Marcelin je ranije koristio to ime da predstavi Germane na Limes Germanicusu vrijeme vladavine Trajana u provinciji nedugo što je nastala oko 98./99. U to vrijeme cijela je granica bila utvrđena utvrdama po prvi put. Drvna građa prvobitnih utvrđenja je pronađena u Germaniji Inferor te je dendrokronologijom datirana u 99./100. godinu. Nedugo zatim Trajana je izabrao Nerva kao svog nasljednika, prihvaćenog vojničkom glazbom u odsutnosti starijeg malo prije nego što je umro. Do 100. godine Trajan se vratio u Rim kao car umjesto da je postao konzulom.
Amijan povezuje (xvii.1.11 ) da je mnogo kasnije car Julijan Apostata poduzeo kaznenu ekspediciju protiv Alemana koji su do tada bili u Alsace, i prešli Majnu (lat. Menus) gdje su ušli u šumu u kojoj je put bio blokiran srušenim stablima. Kako je zima dolazila, ponovno su zauzeli "munimentum quod in Alamannorum solo conditum Traianus suo nomine voluit appellari" "Utvrda od temelja alemanskog blata koju je Trajan htio nazvati svojim imenom" U tom kontekstu se Alemani spominju vjerojatno kao anakronizam (zastarjelica), ali pokazuje Amijanovo vjerovanje da su to bili oni isti ljudi u skladu s Alemanima iz vremena Karakalina pohoda.
Prethodna pozadina Nakon Amijana Marcelina, sljedeći geograf južne Njemačke je bio Klaudije Ptolomej i njegov detaljni rad. On je napisao djelo Geografija na grčkom 150., oko pola stoljeća nakon Dionovog pisanja i stoljeće prije nego što je kazano da su Alemani prešli rimski limes. Ptolomej uopće ne spominje Alemane. U njegovom su opisu ljudi, koji su kasnije koristili to ime, bili poznati pod drugim oznakama.Ptolomejev opis ima neke granice. Gornja i Donja Germanija su bile spomenute poimenice, ali samo kao posebni distrikti Galije Belgice (2.8), a granica im je bila neidentificirana rijeka Obruncus. Regija se ponovno spominje pod Germanijom, ali sada on ne iznosi rimske granice. Germania Superior, Agri Decumates i limes nisu tu pronađeni, čak i da su sigurno postojali u to vrijeme. "Germania Magna" se nalazi unutar Rajne, Dunava, Vistule i obala mora zvano "Oceanus Germanicus". Većina plemena nedostaje ili su ispisani bez imena. Majne nema niti jezera Constance. Dunav teče iz Alpa. Rajna ne zavija u blizini Švabije. Ptolomejeva Germania liči kao loša kopija same sebe, točno samo ako se prate određene poznate crte, ali sve u svemu je iskrivljena.
Unatoč svemu tomu, od Ptolomeja se mogu izvući neki zaključci. Germania Superior je jednostavno identificirana. Prateći rijeku Rajnu dolazimo do grada, Mattiacum, koji mora biti na granici rimske Germanije (u blizini Wiesbadena). Uzvodno od njega i između Rajne i Abnoba (u Crnoj Šumi) su Ingrioni, Intuergi, Vangioni, Karitni i Vispi, od kojih su neki tamo od ranih početaka carstva ili prije. Na drugoj strani sjeverne Crne Šume su bili Kati na mjestu gdje je danas Hesse na donjoj Majni.
Povijesna Švapska je na kraju zamijenjena današnjim Baden-Württembergom, ali je bila najvažniji teritorij srednjovjekovne Alemanije, sadržeći cijelu Germaniju Superior i teritorij istočno do Bavarske. Nije uključivao gornju Majnu, ali to je gdje je bio Karakalin pohod. Štoviše teritorij Germanije Superior nije originalno bio dio alemanskih posjeda.