Kristina Augusta (Stockholm, 8. prosinca 1626. – Rim, 19. travnja 1689.) kasnije poznata i kao Kristina Aleksandra, švedska kraljica.

Naslijedila je švedsku krunu od svojega oca Gustava II. Adolfa. Vladala je do 1654., kada se dobrovoljno odrekla krune i prešla na rimokatoličku vjeroispovijest. Umrla je u Rimu i pokopana je u Bazilici sv. Petra kao jedna od triju žena.

Djetinjstvo i dolazak na prijestolje

Kristina je kćer kralja Gustava II. Adolfa i Marije Eleonore Brandenburške. Njeno rođenje se odvijalo pod rijetkim astrološkim fenomenom koji su praznovjerni tumačili, da će Marija Eleonora roditi muško dijete. Međutim, Gustav Adolf je dobio kćer, kojoj se ipak mnogo obradovao, toliko više jer su sva njegova djeca uskoro nakon rođenja umrla. Zato je od svog samog početka bila odgojena kao muškarac; išla je u lov i bavila se športom. Na tome je posebno ustrajao njen otac jer je znao da će ona biti buduća kraljica Švedske, kao njegov jedini potomak; tu mogućnost joj je također osigurao posebnim zakonom.

Kad je kralj umro, njegova žena nije dozvolila njegovu pokop dva mjeseca i svakog je dana posjećivala u sobi njegov truli leš, dok je nisu u tome spriječili. Zato su Kristinu kasnije odvojili od njene poremećene majke, da ne bi na dijete loše utjecala. Izrast će tako u jednu čvrstu, muškobanjastu, tvrdoglavu ali i jako inteligentnu ženu, koja će braniti svoja istinita ali nekada i umišljena karljevska prava svom žestinom, ponekad i okrutnošću; ali će cijelog života imati oštar osjećaj i za prava drugih.

Što se tiče njenog ljubavnog života, je imala vezu sa svojim rođakom Karlom, makar danas smatraju, da je to bila to samo zaljubljenost, koja je propala oko 1645. Od 1632., nakon pogibije njenog oca u bitci kod Lützena, ona postaje kraljica sa samo šest godina. Zbog maloljetnosti umjesto nje vlada namjesništvo na čijem je čelu Axel Oxenstierna. Namjesništvo je vladalo sve do 1644. godine kada je Kristina postala punoljetna; iste je godine bila i krunjena za kraljicu. Već u godinama prije nego što je došla na vlast njen odnos s Axelom Oxenstiernom se stalno pogoršavao. Nisu se slagali oko mnogo stvari, posebno oko Tridesetogodišnjeg rata. Kristina je za razliku od njega zagovarala primirje, koje se i dogodilo 1648. Westfalskim mirom, za koji je ona bila najzaslužnija, jer je pored Oxentiernovog poslala svog izaslanika, koji je zagovarao njena stajališta; protestanti su naime htjeli nastaviti rat protiv katolika, dok je Kristina već od rane mladosti bila sklona katoličkoj vjeri i duhovnim stvarima: umjetnosti, znanosti, filozofiji.

Što se tiče nasljednika, Kristina je donijela jasnu odluku da se neće udati - što je bila prva sablazan. Ipak je morala izabrati nasljednika, a to je bio njen rođak Karlo, koga je posinila: i tako je postao budući vladar kao Karlo X. Gustav. Oxenstierna i plemstvo se s tom odlukom nisu slagali, ali drugi staleži jesu. plemstvo je Kristina pridobila na svoju stranu tijekom gospodarske i socijalne krize 1650., za koju je bila i ona djelomično odgovorna jer je rasipno trošila na umjetnost i umjetnike, te je plemstvo darivala s bogatim poklonima te kraljevskom zemljom; tako je udvostručila brojčanost plemstva od 300 na 600 porodica.

Prihvaćanje katolicizma te dobrovoljno abdiciranje Nakon što je njen nasljednik bio potvrđen i sa strane parlamenta u listopadu 1650. Kristina je imala sve manje interesa za politiku te se okreće književnosti, znanosti i umjetnosti. Na svoj dvor poziva razne učitelje, pjesnike, glazbenike i filozofe. Također financira mnoge kazališne predstave. Uspjela je Švedsku pretvoriti u važno kulturno središte, tako da su Stockholm nazivali i Sjevernom Atenom.

Descartes u Švedskoj i njegova smrt mini|desno|Kraljica Kristina i Rene Descartes u jednoj raspravi

Jedan od njezinih najpoznatijih učitelja je bio francuski filozof René Descartes. S njim se dopisivala od 1646. godine dalje prije nego što ga je pozvala na svoj dvor u Švedskoj, da bi utemeljio »Znanstvenu akademiju«. Po njega i njegovih 2.000 knjiga je poslala i posebnu lađu. .

Descartes je dakle prihvatio njen poziv te otišao u Švedsku. Držao joj je privatne časove, gdje su raspravljali o mudroslovlju i vjeri; ipak su se brzo sukobili: ona se nije slagala s njegovim materijalističko-mehaničkim pogledom na svijet, koji je sažet i u rečenici "Cogito ergo sum", a on je omalovažavao njezino zanimanje za mitološke junake iz antičke Grčke. - i tako su postajali njihovi susreti sve rjeđi i hladniji. Ujedno se on smrzavao u hladnoj sobi, u kojoj ga je primala kraljica već u pet sati ujutro. Kad je Kristina u zimi otputovala za tri tjedne u Uppsalu, se je Descartes – koji nije bio vičan oštrih sjevernih zima – jako prehladio, dobio vrućinu te za zapaljenjem pluća umro 11. veljače 1650.

U naše doba su nastale čak i dvije teorije zavjere – da ga je tobože otrovao hostijom namočenom u arzenik jedan svećenik-augustinac, da bi tako spriječio utjecaj dosta liberalnog mislioca na Kristinu što bi moglo usporiti njen prelazak u katoličanstvo; po drugoj takvoj teoriji su ga tobože ubili sami švedski protestanti, da bi time sprječili Kristinin prelazak na katoličanstvo - ta filozof je bio ipak ugledna katolička ličnost. Za nijednu od ovih čudnovatih teorija nema dokaza.<ref></ref>

Ugledni švedski povjesničar Frängsmyr, profesor na Uppsalskom sveučilištu, se ne slaže s teorijom zavjere. On smatra, da ne postoji nikakav razlog, da ne bismo vjerovali vjerodostojnim povijesnim izvještajima, da je umro veliki mislilac Cogitoergosum za upalom pluća. Kaže nadalje, da je teorija zavjere neutemeljena i nedokazana izmišljotina te je rekao za švedski Radio SR ovo: Was Descartes murdered in Stockholm?Engleski izvornikDa li je bio Descartes ubijen u Stockholmu?Hrvatski prijevod "Well, it is interesting with all these bold theories. Sometimes one might think that they come because the author himself wants attention. In this case the whole claim is based on a false assumption, according to me. It is based on the assumption that Descartes would have an interest in hindering Christina's conversion to Catholicism. There is nothing that support this. Descartes was himself a believing catholic. Before it has been discussed whether or not Descartes meant something to help Christina's... Now somebody claims that he hindered her conversion and if that claim is false the whole murder theory falls." "Dakako da su sve ove drske teorije zanimljive. Netko bi mogao pomisliti, da nastaju, jer želi njihov autor privući pažnju. U ovom slučaju po mom mišljenju čitava tvrdnja temelji na krivoj pretpostavci. Temelji se na predrasudi, da bi tobože Descartes želio ometati Kristinino obraćenje u katolicizam. Ove pretpostavke ne podupire ama baš ništa. Descartes je bio također sam vjeran katolik. Prije su jedni raspravljali o tome, dali i koliko jeste ili nije pomagao Descartes Kristini... Sada najednom netko ustvrdi, da je ometao njeno obraćenje. Ako pak je ova tvrdnja neistinita, onda padne u vodu cjelovita tvrdnja o ubojstvu."

Zapleti oko predaje krune mini|220px|Kristina

Od 1650. situacija za Kristinu je postala teža jer se razbolio kancelar Oxenstierna, a novi poljski kralj, Jan Kazimir II. je bio nezadovoljan jer je Kristina za nasljednika izabrala Karla a ne njega. Jan je također bio iz dinastije Vasa te je opravdano polagao pravo na švedsku krunu. Zaprijetio je Švedskoj, ali posredstvom Francuske ipak nije došlo do otvorenog sukoba. U Lübecku se 1651. održala jedna mirovna konferencija, na kojoj su Poljaci odbijali Kristinu priznati kao kraljicu Švedske, pošto nije bila muško. Jan II. je prijetio okupacijom Danziga, na što je Kristina poslala vojsku u Finsku i Livoniju; zahtijevala je da je priznaju za kraljicu, no Poljaci su i dalje odbijali, te je bila mirovna konferencija bez uspjeha.

Kristina je već kroz duže vrijeme imala i kontakte s katoličkim španskim i portugalskim diplomatama, koji su je povezali s isusovcima. Pošto je već od mladosti više cijenila katoličku vjeru nego protestantizam, su oni dobivali sve veći utjecaj na nju. S vremenom je postala uvjerena katolkinja. Švedski protestanti su donijeli odmah po preuzimanju vlasti diskriminatorsku odredbu, da može postati kraljem samo čovjek njihove vjere, koja odredba nije ni do danas ukinuta. Pošto je bio prelazak na rimokatoličku vjeru u suprotnosti s mogušnošču kraljevanja, ona je sve više razmišljala o tome da se dobrovoljno odrekne krune, što je veoma rijetki čin i izazvao je veliko zaprepašćenje ne samo u Švedskoj, nego po čitavoj Europi.

No nije to bio jedini razlog za abdiciranje, od 1650. Švedska je upala u financijske poteškoće, te su se pojavili i društveni nemiri, što je sve išlo u prilog njezinoj namjeri. 1651. je već donijela defintivnu odluku o stupanju s prijestolja, no protivljenje staleža ju je spriječio, bar privremeno. U to doba je doživjela i živčani slom, naročito zbog teške duševne borbe i neprekidnog rada - ta spavala je dnevno samo pet sati. Po savjetu francuskog liječnika je počela normalniji i zdraviji dnevni raspored s dovoljno odmora te je došla k sebi.

Ipak, 1653. je shvatila da je krajnje vrijeme za napuštanje Švedske, i tada je ni molbe parlamenta više nisu mogle od toga odvratiti. Njezin nasljednik ju je čak zamolio za ruku, ali se je samo nasmijala rekući da to ne dolazi u obzir - jer se ona neće nikada udati. Procedura abdiciranja je trajala još neko vrijeme, konačno 6. lipnja 1654. kruna je i formalno pripala njenom posinovljenom rođaku Karlu. Sam postupak predaje - skidanje pojedinih vladarskih znakova - je bio jako ganutljiv prizor i mnogi su plakali. Krune se nije nitko usudio skinuti s glave, pa ju je sama skinula i predala nasljedniku.

Dolazak u Rim i putovanja

Samo nekoliko dana nakon odstupanja s vlasti Kristina napušta Stockholm. Prerušena u viteza prelazi preko neprijateljske Danske te obilazi mnoga mjesta gdje je bila gošća katoličkih vladara. Putem je bila u prilici da s mnogim svećenicima raspravlja o svojoj novoj vjeri, koja zapravo nije bila nova, ta to je bila vjera njezinih predaka. Najprije odlazi u Bruxelles, gdje je potajno primljena u Katoličku Crkvu na Badnjak 1654. U studenom iduće godine, u Innsbrucku ona pred javnošću otvoreno priznaje svoju vjeru.

Primanje u puninu kršćanstva

Rujna 1655. je u pratnji 255 ljudi i 247 konja pošla Kristina u Italiju. Papin izaslanik, knjižničar Holstenius, i sam obraćenik, ju je čekao u Innsbrucku. Kristina je 3. studenoga 1655. u Hofkirche, koju su počeli graditi 1653. i još nije bila opremljena, a nije imala ni orgulje, prisustvovala svečanom obredu javnoga primanja u puninu kršćanstva, koje predstavlja Rimokatolička Crkva s papom kao Kristovim zamjenikom na zemlji. O tom značajnom događaju je odmah obavijestila papu Aleksandra VII. te svog bratića Karla Gustava, kojemu je bila prepustila švedsko prijestolje.

Argia u Kristininu čast

U počast njezinog službenog prijema u katoličku Crkvu su između ostalog uprizorili premijerno Cestijevu operu Argia.

Operu Argia, koja je sastavljena od uvoda i triju činova, je komponirao Cesti, libreto pak napisaa Apolloni. To je bila prva predstava u Dvorskom kazalištu u Innsbrucku dana 4. studenog 1655., a da bi proslavili posjetu švedske kraljice Kristine. Ta opera je doživjela narednih 20 godina mnogo predstava po talijanskim gradovima, također u Mlecima i Sijeni, kad su tamo otvorili novu opersku kuću.

Na novo su je opet stavili na pozornicu na Innsbruškom festivalu stare glazbe (Innsbrucker Festwochen der Alten Musik) 1996. godine.

Radnja se dešava na otoku Cipru, gdje princeza Argia ljubomorno prati nestalnog i nevjernog Selina.

Pozadina premijere