alt=|mini|400x400px|Trg Sv. Trojstva Osječka Tvrđa barokni je grad-tvrđava iz 18. stoljeća u Osijeku, nastao transformacijom zatečenog starijeg povijesnog grada koji je stajao na ključnom strateškom prijelazu preko rijeke Drave. Prvi je novi grad-tvrđava nastao u velikom strateškom sustavu baroknih utvrđenih gradova na granici prema Osmanskom Carstvu koji je od 1712. godine koncipirao i izgradio princ Eugen Savojski.
Povijesni razvoj Nakon oslobođenja grada od osmanske vlasti 1687. austrijske vojne vlasti pristupile su planskoj izgradnji nove tvrđave 1. kolovoza 1712., pod nadzorom zapovjednika osječke tvrđave generala Johanna Stephana baruna von Beckersa, a u projektiranje se tijekom gradnje priključio Maximilian Eugen Gosseau d'Henef.Radovi Instituta za povijest umjetnosti 37/2013. Petar Puhmajer: Odraz ugarske graditeljske radionice Andreasa Mayerhoffera u stambenoj arhitekturi Osijeka u 18. stoljeću, str.131 Podignuta je po uzoru na nizinske nizozemske vojne fortifikacije.
Do 1722. tvrđava je uglavnom dovršena, ali su gradnje manjeg opsega bile nastavljene do šezdesetih godina 18. stoljeća. U 19. stoljeću bilježimo izgradnju samo manjeg broja zgrada unutar tvrđave. Zbog potreba vojske sve su građene od pečene opeke i kamena.
Osječka je Tvrđa u 18. i 19. stoljeću bila multietnički grad. U njoj su živjeli domaći ljudi i doseljenici iz Štajerske, Kranjske, Bavarske, Moravske, Italije, Francuske, Ugarske, Bugarske. Strani su doseljenici učili hrvatski jezik, ali ipak su službeni jezici bili latinski i njemački. Pojedine su trgovačke obitelji govorile novogrčki i talijanski te francuski, pa tako Tvrđa ima obilježje internacionalnog grada s više jezika.
Ulice Tvrđe nastajale su planski, a svojim su imenima pokazivale postojanje vojnih objekata (Kasarnička, Vojarnička, Provianska) i koncentraciju obrta (Staklarska, Mjernička, Obrtnička i sl.).
Trg Sv. Trojstva mini|desno|250px|Sveučilište J.J. Strossmayera Trg Sv. Trojstva, jedan od najstarijih osječkih trgova. Nastao je početkom 18. stoljeća s izgradnjom vojne tvrđave. Najstariji naziv trga bio je Vinski trg, zato što se vino dopremalo iz Baranje svake subote i srijede te se na trgu prodavalo vojnicima i gostioničarima. 1729. udovica generala Petraša, zapovjednika osječke tvrđave, podigla je zavjetni kip Sv. Trojstva koji je trebao čuvati grad od kuge, što dokazuju sveci koji se nalaze na njemu, posebno: Sv. Sebastijan, Sv. Rok, Sv. Rozalija i Sv. Katarina.
Od kraja 18. stoljeća trg se je nazivao Paradnim, zatim Glavnim, a 1898. dobiva naziv Trg Franje Josipa u čast pedesete obljetnice vladavine austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja.
Između dva svjetska rata poznat je po imenima Trg Sv. Trojstva i Karađorđev trg. Nakon 2. svjetskog rata bio je Partizanski, da bi 1992. dobio današnji naziv.
Izgradnja trga kroz povijest Najstarija javna građevina na Trgu Sv. Trojstva zgrada je Gradskog magistrata i komorske direkcije podignuta u baroknom stilu 1702. godine. Pored zgrade Magistrata nalazila se kuća trgovca i prvog gradskog suca Ferdinanda Daniela Vesentina (1690. – 1693.), koja je nakon nekoliko prodaja dana u zakup gradu i spojena sa zgradom Gradskog magistrata.
1715. na središnjem dijelu Trga Sv. Trojstva podignuta je zgrada Glavne straže. Kasnije je uklonjena, da bi 1729. na sjeverozapadnom dijelu trga bila podignuta nova zgrada sa stanom za zapovjednika Glavne straže na prvom katu. Masivnost zgrade te promatračnice s kupolom maursko-venecijanskog oblika, govore o njezinoj vojnoj namjeni. Podizanjem zgrade vojnog zapovjedništva, Glavne straže, i zavjetnog kipa Sv. Trojstva, Trg Sv. Trojstva dobio je svoj konačni izgled.
Po nalogu princa Eugena Savojskog od 1724. do 1726. na sjevernoj je strani trga podignuta zgrada vojnog zapovjedništva (Generalatshaus), kasnije vojarne (Generalatskasserne) izgrađene u sintezi renesanse i baroka. Pročelje je zgrade renesansno, osim portala koji je tipično barokni, s dvostrukim stupovima u dovratnicima iznad kojih je valovito riješen balkon. 1765. dograđen je drugi kat.
U ovoj je zgradi bilo sjedište Slavonske general-komande od 1735. do 1786., te Slavonske zemaljske vlade od 1736. do 1745. Istočno krilo prvobitno je bilo topnička vojarna koja je daljnjim pregradnjama uklopljena u zgradu vojnog zapovjedništva.
U zgradi Generalata odsjedao je i austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Josip II. prigodom svojih posjeta Osijeku. U zgradi je djelovalo i kazalište na njemačkom jeziku, najstarije u Osijeku. Prema dokumentu o posudbi namještaja iz 1750. potvrđeno je da je postojalo kao stalno glumište. Nalazilo se na prvom katu sjevernog krila Glavne komande. U početku se sjedilo za običnim stolovima, a nakon podizanja drugog kata 1765., dobilo je izgled pravog kazališta koje se sastojalo od pozornice, gledališta s ložama i galerije. Predstave su počinjale u 18 sati zbog zatvaranja vrata tvrđe. U istoj je zgradi bilo i sjedište društva Ressource, osnovanog 1857. Tvrđavski časnici i građani organizirali su javne balove, igre i zabave sve do 1918. alt=|lijevo|mini|250x250px|Arheološki muzej Od 1877. u zgradi se nalazio dio postave današnjeg Muzeja Slavonije. U 20. stoljeću balkonska ograda dobiva secesijske karakteristike.
Na južnoj strani trga nalazio se u 18. stoljeću niz građanskih kuća. U Kuhačevoj ulici br. 11 bila je kuća ravnatelja Slavonske komorske inspekcije baruna Alexandra Johanna von Kallanecka. Kuću je oporučno ostavio ocima franjevcima koji su je zbog potreba gradnje svog novog samostana zamijenili s vojskom za staru kuću generalata u blizini samostana. Zbog svog položaja na glavnom trgu kuća je bila idealna za stan zapovjednika mjesta.
Na današnjem br. 13, početkom 18. stoljeća, podignuta je kuća baruna Pejačevića, koja je kasnije došla u posjed građana. Tako u 20. stoljeću vlasnikom postaje mesar Mirko Kolčić koji je uklonio rozetu s plemićkim grbom nad kolnim ulazom i dao uklesati svoje inicijale.
Sljedeća kuća u nizu (Kuhačeva 15) bila je krajem 17. stoljeća u vlasništvu ljekarnika Franza Ludwiga Poccornyja. Tijekom 18. stoljeća izmjenjivali su se kao vlasnici građanski i vojni ljekarnici, zbog čega se pretpostavlja da je baš tu bila najstarija osječka građanska ljekarna. 1895.; u zapadnom dijelu kuće u kojoj je rođen, podignuta je spomen-ploča violinistu Franji Krežmi. Na uglu prema Markovićevoj ulici br. 2 nalazila se kuća trgovca Mihaela Pejačevića sa zanimljivim baroknim detaljem, kipom Sv. Margarete.
Na sjeveroistočnoj strani Trga Sv. Trojstva od početka 18. stoljeća nalazile su se zgrade skladišta i solarski ured te se taj dio nazivao Solarskim trgom. Na tom je dijelu biskupija bosansko-đakovačka i srijemska imala svoje zemljište. 1879. Gradsko poglavarstvo se obratilo biskupu Josipu Jurju Strossmayeru sa zamolbom da ga ustupi gradu za izgradnju klasične Velike gimnazije. Biskup Strossmayer potvrdno je odgovorio, ali je pritom postavio uvjete: da Slavonija i kraljevski grad Osijek ustupi prostor biskupiji za sjemenište, da se u Osijeku podigne Viša djevojačka učionica, da se nova gimnazijska zgrada lijepo i ukusno sazida i da bude na ures gradu i mladeži.
Na temelju dobivenog biskupovog i kasnije vladarskog dopuštenja, 1880. započela je izgradnja nove zgrade Velike gimnazije, koja je završena 1883. Nacrt je izradio arhitekt Hermann Bollé u klasicističkom stilu. Danas tu djeluje Ekonomska škola.
Biskup Strossmayer zaslužan je za podizanje još jedne važne školske ustanove. Kupovinom dviju kuća sa zapadne strane Trga Sv. Trojstva 1898. tu je započela izgradnja Biskupskog đačkog konvikta (sjemeništa) koja je već sljedeće godine počela s radom. Danas se tu nalazi Glazbena škola "Franjo Kuhač".
Trg Jurja Križanića mini|desno|250px|Crkva sv. Mihaela Nekadašnjom Patkinom ulicom (Ulica Josipa Bösendorfera) povezana su dva glavna tvrđavska trga – Trg Sv. Trojstva i Trg Jurja Križanića koji je tijekom vremena mijenjao svoja imena (Crkveni, Jezuitski), a od 1946. nosi ime svećenika Jurja Križanića.
Trg ima trokutasti oblik, a njime dominira župna crkva sv. Mihaela, podignuta između 1725. i 1748. na mjestu porušene Kasim-pašine džamije. Tlocrtno rješenje daje jednobrodnu građevinu s dva tornja u pročelju. Pročelje crkve podijeljeno je u pet ploha, tj. dva tornja i trodijelni zabat, karakterističan za barok (Fenstergiebel). Zanimljiv detalj na crkvi predstavljaju dva tornja s kubetima nalik na lukovu glavicu (Zwiebeldach).
Pored crkve sv. Mihaela nalazi se i nešto ranije podignut Isusovački samostan, u kojem je neko vrijeme u 18. stoljeću, dok su na njoj isusovci predavali kao profesori, djelovala i Klasična gimnazija. Ukidanjem isusovačkog reda 1773. samostan je pretvoren u vojarnu.
Ulice starog grada Unutrašnjim prostorom dominiraju dvije najvažnije prometnice: Cardo (Franjevačka ulica), koja je vezala tvrđavske objekte s vojnim skladištima, i Decumanus (Ulica Franje Kuhača) koja je kao glavna magistrala povezivala istočni i zapadni dio tvrđave.
Nekadašnjom Gimnazijskom ulicom (dio Ulice Ruđera Boškovića) i Ulicom Matije Petra Katančića ranije Provianskom (Opskrbničkom), može se doći do Trga Vatroslava Lisinskog. Tu se nekada nalazilo tvrđavsko šetalište (Promenade), a zbog blizine franjevačke crkve Sv. Križa taj se prostor nazivao i Franjevačkim trgom. Na trgu je polovinom 18. stoljeća izgrađena Opskrbnička vojarna (Proviant-Kasserne) i vojno skladište za brašno.
Iz Tvrđe se moglo izaći Tokarskom ulicom (Ulica Vjekoslava Klaića) i Vojničkom ulicom (Ulica Tadije Smičiklasa).
Ulica u kojoj se nalazi ova zgrada krajem 19. stoljeća dobiva ime Poštanska. Nakon 2. svjetskog rata nazvana je Ulicom Franje Markovića, književnika, estetičara i profesora na osječkoj Klasičnoj gimnaziji. 1918. na br. 8 postavljena je spomen-ploča iz koje se vidi da je u toj kući Franjo Marković spjevao jedno od svojih važnijih djela, ep "Kohan i Vlasta".
Jedna od najvažnijih ulica u tvrđavi bila je Glavna ulica, koja od 1913. nosi ime muzikologa Franje Kuhača. U ulicu se ulazilo kroz Valpovačka vrata koja su srušena 1884. prilikom izgradnje tramvajske pruge. Popločena je u drugoj polovici 19. stoljeća keramitom i asfaltom. U Glavnoj ulici su se zbog njezine važnosti nalazili mnogi vojni objekti, ali i niz građanskih kuća, većinom izgrađenih u barkonom slogu uz poneke historicističke odlike. mini|300x300px|Kuhačeva ulica - U prvom planu rodna kuća Franje Kuhača 1912. Društvo hrvatskih književnika postavio je spomen-ploču iz koje vidimo da je u kući na današnjem br. 14 rođen i živio Franjo Ksaver Kuhač. Stoga kuća pored stilske ima i kulturno-povijesnu vrijednost. Ona je spomenik kulture prve kategorije i ima tretman trajne zaštite.
Dobar primjer građanske kuće u tipičnom baroknom slogu predstavlja kuća trgovca Verkića iz tridesetih godina 18. stoljeća (Kuhačeva 16).
Uglom Kuhačeve ulice i Ulice Danice Pinterović dominira zgrada Vojne bolnice koju danas koristi Prehrambeno-tehnološki fakultet. Isti fakultet koristi zgradu nekadašnje vojne straže i garnizonskog zatvora (Kuhačeva 20). Preko puta, na broju 31 nalazila se nekada najotmjenija osječka gostionica "K bijelom vuku" ("Zum weisen Wolfen"), u kojoj su izvođene i manje kazališne predstave. Susjedna zgrada (Kuhačeva 29) bila je prenoćište za vojne časnike i službenike te vojna ljekarna, a danas se u njoj nalaze Zavod za znanstveni i književni rad HAZU i Agencija za obnovu osječke Tvrđe.
Prema Ulici Danice Pinterović (Kuhačeva 27) početkom 18. stoljeća bila je gostionica "Fortuna" ("Sreća"). Kad je 1734. preminuo njezin vlasnik Georg Roth, kuću je kupio susjed Leopold Übel, po zanimanju pekar. Kasnije je pripala osječkoj donjogradskoj pivarskoj obitelji Raith koja je oko 1890. čitavu zgradu dala u zakup gradskoj općini. Ona ju je preuredila u razne urede (Porezni, Građevinski, Stambeni i sl.). Do 1936. u prizemlju se nalazio Gradski muzej, a od 1947. i osječka ispostava zagrebačkog Državnog arhiva. Danas je sjedište Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture Republike Hrvatske (Državne uprave za zaštitu spomenika kulture).