Župa sv. Barbare u Jakšiću osnovana je uredbom od 29. travnja 1789. godine. Njoj su pripojeni i Njemački Eminovci, koji su po prijedlogu komisije trebali ostati u požeškoj župi. Već 14. studenog 1789. g. županijski izaslanik kotarski sudac Petar pl. Tucić daje sljedeći izvještaj: «U Vetovu, Jakšićima i Buku osnovane su nove župe i u njih su postavljeni župnici.»
Smještaj župe Župa sv. Barbare – Jakšić nalazi se u zapadnoj Slavoniji u središnjem dijelu Požeške doline. Požeška dolina je zavala u središnjoj Slavoniji između sjevernoga podravskog i južnoga posavskog dijela Slavonije. Površina joj je 1255 metara kvadratnih; ovalnoga je oblika duga 50 km, a široka 15 km, s nagibom od sjevera prema jugu. Okružena je planinama: Psunj, najviša gora planinskoga vijenca oko Požeške doline, proteže se od jugozapada prema sjeveroistoku u dužini 30 km; Papuk, najprostranija gora koja zatvara Požešku dolinu sa sjevera, proteže se u dužini od 50 km i to od Psunja na zapadu do Krndije na istoku; Krndija, planina u sjeveroistočnom dijelu proteže se od Papuka prema istoku i jugoistoku; Dilj-gora, jugoistočni najniži dio, koji dijeli Požešku dolinu od Posavine; Požeška gora, južni dio gorskoga vijenca, prostire se od Dilj-gore na istoku do Psunja na zapadu u dužini 30 km.
Kroz požešku dolinu, u dužini 58 km, teče rijeka Orljava, koja od sjevera prema jugoistoku prima veći broj pritoka, te utječe u Savu. U svom toku nizvodno od Požege prima pritoke s Papuka: Kaptolčanku, koja teče između Gornjih i Donjih Eminovaca te Vetovku koja teče na samom ulasku u Jakšić sa zapadne strane.
Naseljena mjesta nalaze se u ravničarskom području zvanom Poljadija, na valovitom brežuljkastom području, podgorju tzv. Potplaninci, te na brdskom području Brđani.
Župa Jakšić smještena je u ravnom i plodnom Požeškom polju, a na brežuljkastoj uzvisini. Sjedište župe nalazi se na državnoj cesti Požega-Našice i udaljeno je od Požege 7 km. Od osnutka župe 1789. godine do danas, pripadala su župi ova sela: Bertelovci, Eminovci, Rajsavac, Tekić i Treštanovci, kasnije Radnovac i Svetinja. U crkvenom pogledu ovaj kraj u kasnom srednjem vijeku pripada Požeškom arhiđakonatu, u Pečujskoj biskupiji. Nakon oslobođenja od Turaka pripao je ovaj kraj 1703. godine Zagrebačkoj biskupiji, koja je bila podijeljena u 15 arhiđakonata. Za ovo područje ustanovljen je Gušćanski arhiđakonat na čelu s vlastitim arhiđakonom, koji je ujedno bio i zagrebački kanonik. Gušćanski arhiđakonat dijelio se na dva dekanata: Pakrački i Požeški. Župa Jakšić pripada Požeškom dekanatu koji ima 18 župa. Od osnutka župe upravno pripada pod Zagrebačku biskupiju do 1997. g., kada je za ovo područje utemeljena nova biskupija sa sjedištem u Požegi.
Susjedne župe: s istoka i jugoistoka filijalna sela Novoselci, Trapari, Lakušija i Cerovac, koji pripadaju župi Svih Svetih u Požeškim Sesvetama; sjeveroistočno je župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Kutjevu; sa sjeverne strane filijala Ovčare, koja pripada župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Vetovu; sjeverozapadno je filijala Ramanovci, koja pripada župi sv. Petra i Pavla apostola u Kaptolu; na zapadu nalaze se filijalna sela Šeovci i Alaginci kao i samo sjedište katedralne župe sv. Terezije Avilske u Požegi; s južne strane nalazi se župa posvećena sv. Kuzmi i Damjanu u Kuzmici. Župa Jakšić teritorijalno nije velika, a udaljenost filijalnih sela od središta župe iznosi 3–4 km.
Požeška dolina u povijesti U svojim seobama u VII. stoljeću Hrvati su se naselili na prostoru nekadašnje rimske pokrajine Panonije, područje uz rijeku Kupu, područje između Drave, Dunava i Save. Hrvati su ovdje bili zatekli starosjedioce – ilirska plemena, Slavene i Avare, a kasnije su se stopili u jedno. Slaveni su prozvali ovu staru rimsku pokrajinu Panoniju novim imenom Slovinska zemlja, Slavonija. Hrvati su dugo ratovali s Avarima, a oni su 677. godine provalili u Bizantsko Carstvo, jer su morali plaćati danak i služiti vojsci. Nastanivši se u Slovinskoj zemlji Hrvati su zamolili za pomoć franačkog vladara Karla Velikog koji je sa svojom vojskom srušio avarsku državu 796. godine. Nakon toga postali su franački podanici.
Knezu Tomislavu pošlo je za rukom, te je sjedinio sve hrvatske oblasti i stvorio državu, a svojim krunjenjem 925. godine Hrvatsku je učinio kraljevinom. Ova prva hrvatska država, kako na političkom tako i na crkvenom području, nije dugo opstala. Slavonija je do tada pripadala Kraljevini Hrvatskoj i Splitskoj nadbiskupiji. U vrijeme kraljeva iz narodne dinastije, a posebno u srednjem vijeku Slavonija se protezala čak i preko Save i Kupe na jugu, do utoka Save u Dunav na istoku, na sjeveru dijelila ju je Drava i Dunav od Ugarske, a na zapadu je imala današnje granice Hrvatske. Obuhvaćala je deset županija: Vrbašku, Glašku, Zagrebačku, Varaždinsku, Križevačku, Virovitičku, Cizdravsko-Baranjsku, Požešku, Vukovarsku i Srijemsku.
Poslije Zvonimirove smrti (1089.), ugarski kralj Ladislav osnovao je 1093./94. godine u Zagrebu biskupiju, koja je obuhvaćala kalnički, vašćanski, gaćiščanski, komarički, zeničanski i čazmanski arhiđakonat. Ostala područja od toga vremena pa sve do oslobođenja Slavonije od Turaka pripadala su pod Pečušsku biskupiju. To je područje osuvačkog, vukovskog, morovičkog i požeškog arhiđakonata. Papa Grgur IX. osnovao je 20. siječnja 1229. godine Srijemsku biskupiju te ju izdvojio iz vlasti kaločkoga nadbiskupa. Godine 1247. podređena je Kaloči, a do 1250. – 1252. godine bosanski biskup stoluje u Đakovu.
Požeška županija spominje se u najstarijem sačuvanom dokumentu prvi put 1221. godine. Njeno je sjedište od II. siječnja 1227. godine u Požegi, u gradu-tvrđavi (castrum). U srednjem vijeku ona je obuhvaćala cijelo područje od Psunja, Papuka i Krndije prema jugu do Save. Smještena je između Bosanske i Zagrebačke biskupije, a sama je pripadala Pečuškoj biskupiji. Ugarski su kraljevi nastojali ojačati svoj utjecaj i vlast u upravi županija koje se nalaze južno od Save, a dio su Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U vrijeme vladanja hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije (1205. – 1235.) koji je bio slab vladar, opterećen raznim dugovima i sukobima s plemstvom, 1222. godine izdana je tzv. Zlatna Bula. Radi toga kralj Andrija oko 1225. godine prodao je Požešku županiju kaločkom nadbiskupu Ugrini, a on i njegova Crkva, Kaločka nadbiskupija postali su vlasnici Požeške županije. Kaločki nadbiskup Ugrin, kao strani prelat, za svoje duhovno djelovanje na području Požeške županije tražio je odobrenje Pečuškog biskupa i Svete Stolice, koje je potvrdio II. siječnja 1227. godine papa Honorije III.
Desetak godina kasnije, 1235. godine Ugarskom i Hrvatskom je zavladao Bela IV., koji je počeo popravljati pogreške svoga oca Andrije. Odredio je da se Požega oduzme Kaločkoj nadbiskupiji, a župansku vlast će vršiti jedan od članova kraljevske obitelji. Kralj Bela IV. poklanja požeški castrum i Požešku županiju svojoj ženi, kraljici Mariji. Ona u svoje ime izdaje u Budimu 20. siječnja 1258. godine povelju kojom uređuje nadležnosti svojih podložnika i granice iz Ugrinova vremena. Od tada Požega pripada kralju, a poslije smrti kralja Stjepana V. njegova žena kraljica Elizabeta ostavlja kraljevski dvor u Budimu i dolazi u Požegu gdje vrši župansku i kraljevsku vlast. Godine 1292. Požega i Požeška županija u rukama su Tomasine (Tomislave) Morsini i njenog sina kralja Andrije III., posljednjega Arpadovića.
U doba Anžuvinaca u XIV. st. kraljice vrše samo porezne poslove u Požeškoj županiji. Tako ova županija ima u to doba poseban položaj u Slavoniji, te je u XV. stoljeću pribrajaju i ugarskim županijama.
Pred kraj srednjega vijeka, do turskih osvajanja, Požeška je županija bila gusto naseljena. Na području od Save do Drave, od Ilove, Pakraca prema Požegi, Brodu i Našicama nalazile su se mnoge župske crkve, a na udaljenosti od oko dvadesetak kilometara nalazio se po jedan samostan. Tu su djelovali: benediktinci, pavlini, dominikanci, templari, augustinci, cisterciti i franjevci. Požeški arhiđakonat archidyaconatus de Posaga je polovicom XIV. st. imao oko sedamdeset župa. Takav popis župa iz 1332. – 1335. godine spominje župu Owar (Stari grad), kojoj pripadaju i sela Zaharovci i Tekat, a nalazila se na području današnje jakšičke župe.
Turci su Požegu osvojili 1537. godine, a njezin osvajač Mehmed-beg dao je u Požegi urediti sandžakat, koji se dijelilo na više kadiluka (upravnih kotareva). Tursko je vladanje u Požegi i požeštini trajalo ravno 150 godina od mjeseca siječnja 1537. do mjeseca listopada 1687. Hrvatska banska i njemačka carska vojska, zajedno s domaćim katoličkim stanovništvom pod vodstvom fra Luke Ibrišimovića, oslobodila je Požegu i cijelu požešku dolinu od turske vlasti. Zbog stalnih ratova dolazi kod hrvatskoga katoličkog stanovništva do velikih previranja i migracija. Jedni se bune protiv turskih nasilja i ginu u neravnopravnoj borbi, drugi bježe prema zapadnoj Hrvatskoj i Ugarskoj, treći se prilagođavaju novim prilikama, kako bi sačuvali imovinu i stekli bolji položaj te prelaze na islam. Jedan manji dio stanovništva čeka oslobođenje, te vjerno čuva svoje nacionalne i vjerske tradicije.
Oslobođenjem od Turaka u Požeškoj dolini organizira se upravna vlast kakva je bila i u drugim gradovima Banske Hrvatske. No Bečka komora je sve više osporavala upravljanje gradskim vlastima, te je sama nametnula svoju vlast. U okolici Požege prodavala je mala područja stranim plemićima tako da je nastalo i nekoliko gospoštija ili vlastelinstava: Blacko, Pleternica, Kutjevo, Kaptol, Velika, Stražeman, Brestovac i Kamensko. Na području sela Jakšića, Čakotića, Bertelovaca, Tekića, Vetova, Turnića i Treštanovaca, Bečka komora nije mogla naći kupca te je osnovala knežiju, kojom je upravljala u svoju korist. Ova sela nalaze se usred požeškoga polja.
Godine 1745. obnovila je kraljica Marija Terezija u Požegi županiju, pripaja ju banskoj vlasti i ona ulazi u sastav Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Važno je spomenuti da je 1765. godine Požega postala slobodan kraljevski grad. Županija je ukinuta Vidovdanskim ustavom 1921. godine, a stvarno je prestala djelovati 1923. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Od tada pa do 1990. godine Požega je općina podijeljena u više manjih jedinica u sklopu SR Hrvatske, tj. SFR Jugoslavije.
Stvaranjem slobodne i neovisne Republike Hrvatske, 1990. godine, Požega ponovno postaje županijom. Teritorijalnim ustrojstvom iz 1992. godine dobiva naziv Požeško-slavonska županija. Na kraju ovoga kratkoga povijesnog pregleda Požege i požeške doline potrebno je spomenuti jednu važnu povijesnu činjenicu, koja je plod sveukupne bogate i vrijedne crkvene, duhovne i gospodarsko-političke prošlosti ovoga kraja. Sveti Otac Ivan Pavao II., 5. srpnja 1997. godine, cijeneći i poštujući zasluge Požežana u čuvanju i razvijanju katoličanstva, odabrao je srce Slavonije, drevni, slavni i lijepi grad Požegu, za sjedište nove Požeške biskupije. Ona je podijeljena u sedam dekanata: našički, novogradiški, novokapelački, pakrački, požeški, virovitički i novljanski. Biskupija ima ukupno 85 župa. Ustanovljenjem biskupije i ustoličenjem prvoga biskupa msgr. dr. Antuna Škvorčevića, Požega je konačno oživotvorila stečeni ugled u crkvenom, kulturnom, duhovnom, prosvjetnom, gospodarskom i političkom pogledu, te sasvim zasigurno postaje biskupijsko središte sa svojom stolnom crkvom (katedralom) sv. Terezije Avilske.
Ime sjedišta župe O imenu i postanku ovoga mjesta možemo samo nagađati jer nemamo pouzdanih pisanih dokumenata. Mjesto Jakšić bilo je naseljeno u pretpovijesno i starije kameno doba (paleolit). U arheološkim iskapanjima na lokalitetu Čajare pronađena je crna keramička vaza, koja je pripadala bjelobrdskoj kulturi. Iz doba starijih civilizacija, osobito Rimljana otkriveno je mnoštvo nalaza, a postoji i niz lokaliteta iz toga vremena koji još nisu istraženi.