Pretpostavka o paleokontaktima, koja na temelju bogate i raznovrsne ostavštine drevnih kultura zastupa ideju da su još tijekom kamenog doba neka područja na Zemlji posjetili ili posjećivali predstavnici neke visokorazvijene civilizacije iz svemira te svojim misionarskim radom civilizirali i educirali gotovo poludivlje (pra)ljude kamenog doba stara je već nekoliko desetljeća.
230px|desno|mini|Drevni astronauti
Ta se heretička hipoteza isprva prilično dugo iznosila vrlo oprezno izvan znanstvenih krugova, ali su je, unatoč tome, predstavnici službene znanosti ubrzo 'ex cathedra' okvalificirali kao smiješnu, neozbiljnu i posve neodrživu pa stoga prilično dugo nije mogla biti zapažena niti uvažena. Nitko od ozbiljnih znanstvenika nije ju uopće smatrao dostojnom za bilo kakvo razmatranje, a kamoli za prihvaćanje i daljnje razvijanje.
U posljednjih tridesetak godina sve veći broj slobodoumnih i nezavisnih istraživača i znanstvenika različitog profila, počevši od samoukog švicarskog hotelijera Ericha von Dänikena pa sve do eminentnog američkog orijentalista i akademika dr. Zecharia Sitchina, pretpostavlja da su naš planet još u kameno doba barem jednom posjetili neki napredni došljaci iz svemira te da su tijekom svoje misije gotovo posve primitivnom, surovom i neukom čovječanstvu postupno podarili mnoga visoka znanja koja su ih korak po korak privela k civilizaciji i kulturi.
Drevni narodi Dalekog istoka
Nedaleko japanskog grada Yamagata na otoku Honshu otkriven je oko četiri tisuće godina stari kneževski grob ukrašen različitim crtežima. Jedan od njih prikazuje kneza ili kralja s krunom na glavi koji dizanjem ruke pozdravlja sedam letećih diskova iz kojih izbija neka bijela svjetlost. Ovakav tip groba poznat je u Japanu pod nazivom Chip-San, što u narječju starosjedilačkog plemena Ainu sa sjevernojapanskog otoka Hokkaido označava "mjesto na kojem se nalazi sunce". Japanski arheolog dr. Joshivuki Tange drži da ova sunca u nekoliko tisućljeća starim grobovima, po svoj prilici, simboliziraju NLO-e.
U drevnim legendama japanskog plemena Ainu, čiji pripadnici imaju Više europeidne nego mongoloidne crte lica, spominju se i neka "tjelesa koja svijetle" pod nazivom shinta, što u prijevodu znači kolijevka. Legenda kaže da je nekoć davno u jednoj takvoj "kolijevci" s neba na zemlju sišao bog Ukikurumi-kamui. Dr. J. Tange je na otoku Hokkaido otkrio i oko četiri tisućljeća star grob s crtežom na kojem je prikazana skupina ljudi kako Pogledom prati spiralnu putanju nekog letećeg objekta nalik kolijevci.
U srednjovjekovnim japanskim ljetopisima spominju se "vatrena sunca" - pod čime se podrazumijevaju neki gorući leteći objekti. Tako, primjerice, jedan japanski crtež izrađen tušem u 9. stoljeću prikazuje neobičan vatreni objekt na nebu čiji let netremice promatraju tri svećenika, dok nedaleko od njih stoji na tlu neobičan krilati muškarac kojeg, čini se, ne primjećuju.
Zanimljivo je da i drevne kineske legende spominju "leteće zmajeve" na kojima dolaze "sinovi nebesa". Tako se, primjerice, u kineskoj provinciji Yunnan u jednoj legendi spominju neobična "leteća zvona" koja su se u davnim vremenima pojavljivala na nebu, letjela i nestajala. Ona u letu nisu proizvodila nikakve zvukove. Zanimljivo je da su upravo takve zvonolike bešumne leteće objekte nevjerojatnih manevarskih sposobnosti često uočili i brojni današnji vidioci NLO-a diljem svijeta.
U tom pogledu napose je dojmljiv izvadak iz legende o drevnom kineskom junaku Huang Diu, koju u svojim "Povijesnim bilješkama" navodi Sima Qian, otac kineske historiografije, kojeg neki autori drže kineskim Herodotom. On u svome kroničarskom djelu tvrdi da su zabilježene legende o drevnom junaku Huang Diu, koji je živio i vladao Kinom oko 2600. pr. Kr., "bliske istini". Zanimljivo je da Huang Di svojim znanjem, sposobnostima i načinom života ima prilično sličnosti sa sumerskim bogovima. Držimo da ta sličnost zasigurno ne može biti samo puka slučajnost.
Jedna od zabilježenih zgoda iz života Huang Dia, često spominjanog u mitovima i legendama, kazuje sljedeće:
"Kada je otkrio bakar u gori Shan Shan, Huang Di dao je odliti 'tronožac' u samom podnožju brda Jin Shan. Kada je 'tronožac' bio gotov iza Huang Dia spustio se 'zmaj' s obješenim brkovima. Huang Di se po njima uspeo na 'zmaja', a za njim su krenuli svi njegovi pomoćnici s obiteljima. Na 'zmaja' se popelo više od sedamdeset ljudi. A svi preostali podanici koji se nisu uspjeli popeti na 'zmaja' prihvatili su se zmajevih brkova. Brkovi su otpali, a ljudi popadali (na tlo)."
Valja istaći da se u drevnim kineskim legendama i kronikama u pravilu spominju "leteći zmajevi" koji rigaju silnu vatru i dim ili "ptice koje grme", a vrlo rijetko neki drugi leteći objekti. Razlog tome vjerojatno treba potražiti u činjenici da je za Kineze zmaj od pamtivijeka u njihovoj tradiciji bio simbol božanskog, nedostižnog i nepobjedivog.
Prema nekim zapisima u starokineskim kronikama drevni Kinezi su, po svoj prilici, također poznavali rendgen, amfibijska vozila (lebdjelice), hibernaciju, genetsko inženjerstvo, svemirske letove te neka druga dostignuća za koja odviše samouvjereno držimo da su vlasništvo i simbol našeg vremena.
U Vedskim spisima opisi vimana
U izuzetno bogatoj klasičnoj vedskoj književnosti, pisanoj izvorno na sanskrtu, u više drevnih djela opisuju se vrlo detaljno raznovrsne letjelice kojima su se služili bogovi, polubogovi, demoni i kraljevi za daleka putovanja ili za ratne operacije. Tako, primjerice, veliki junački ep "Ramajana" koji sadrži oko 24 tisuće dvostiha od po 32 sloga podijeljenih u sedam knjiga, donosi vrlo detaljne opise vimana - 'nebeskih kočija' ili letjelica čije pogonske motore pokreće neka bijelo-žućkasta tekućina, vjerojatno neka vrsta benzina ili živa.
U široj javnosti manje poznatom vedskom spisu "Sabha-Parvanu" opisuju se, uz vimane, i ogromni sjajni "leteći gradovi" koji lakoćom lebde nebom. Sjajili su poput srebra, a u njima je bilo mnogo hrane, vode, raznovrsnih pića i svih ostalih životnih potrepština te različitog obrambenog oružja velike razorne moći. U njih se moglo smjestiti i do tisuću osoba. I u Mahabharati se također nalaze slični opisi "letećih gradova" koji su se sami mogli pokretati i podizati visoko u nebo te spuštati na zemlju. Na njima su bila ogromna vrata kroz koja su mogle ulijetati i izlijetati manje letjelice (vimane).
Vrlo plastičan i danas svakome posve razumljiv opis asurskog "letećeg grada" iz Mahabharate, koji veoma podsjeća na neke suvremene opise ogromnih NLO-a, glasi: A na povratku preda mnom se stvori predivan grad koji sebe sama pokreće. Blještav i sjajan poput vatre i sunca, prepun dobara raznolikih, prepun sreće, bez tuge i bolesti Lebdeći grad, sjajan i blistav poput sunca, kretao se uvijek u željenom smjeru. Uspješno se branio zahvaljujući darovima od sinova Ditinih dobivenim. Čas je nestajao u njedrima Zemljinim, čas se skrivao u daljinama nebeskim, čas je dolazio postrance, čas bi nestajao u vodu uronjen. Najzad ga strijele moje željezne i oštre razbiše u komadiće, i ruševine tog grada asurskog na zemlju popadaše
Zapis o viđenju vatrenih obruča u drevnom Egiptu i Rimskom Carstvu
Zanimljiva je činjenica da su drevni Egipćani nepokolebljivo vjerovali da njihovi bogovi u "nebeskim lađama" putuju "nebeskim Nilom" - Mliječnom stazom - te da redovito navraćaju na Zemlju. Egipćani od pamtivijeka također vjeruju da su njihovi vladari (faraoni) zemaljski potomci nebeskih bogova te da se oni poslije smrti na svojim "nebeskim barkama" vraćaju u svoj "nebeski dom". Prema tradicionalnom egipatskom vjerovanju da svako zbivanje na nebu nužno ima svoj zemaljski odraz, postaje razumljivo zašto su Egipćani uvijek bili toliko orijentirani na pažljivo promatranje kretanja zvijezda i nebeskih pojava.
U 19. stoljeću otkrio je u Tebi - današnjem Luxoru - profesor Alberto Tuli, tadašnji ravnatelj egipatskog muzeja u Vatikanu, dio nekog prilično oštećenog papirusa iz Annala Thanunva, pisara i vojnog zapovjednika faraona Tutmosisa III. iz 18. dinastije (1504. – 1450. pr. Kr.), koji je zbog svojih velikih osvajanja ostao zabilježen u povijesti kao "Napoleon drevnog Egipta".
Iz Thanunveva zapisa na tom djelomično oštećenom papirusu može se o tom neobičnom događaju pročitati sljedeće: "U dvadeset drugoj godini vladavine Tutmosisa III., u trećem mjesecu zime, šestog sata dana spustio se na zemlju vatreni obruč koji je stigao s neba. Imao je glavu, a zadah iz njegovih usta bio je težak. Njegovo je tijelo bilo jedan rod (oko 5 metara) dugačko ijedan rod široko. Nije davalo nikakve glasove. Zatim se spustilo na svoj trbuh Otišli su do faraona reći mu Njegovo je veličanstvo naredilo bilo je istraženo kako je sve opisano na svicima pohranjenim u Kući života. Njegovo je veličanstvo razmišljalo o događaju. Kad je prošlo nekoliko dana, broj ovih stvari na nebu se povećao.
Sjali su tamo jače od samog Sunca i protezali su se dalje od četiriju potpornja nebesa Moćan je bio ratnički položaj vatrenih obruča. Kraljeva vojska je s njim na čelu gledala prema njima Potom su svi vatreni obruči otišli više u nebo, poletjeli su prema jugu i nestali."
I u Rimskom Carstvu zabilježeno je također nekoliko viđenja neobičnih Selica na nebu. Tako su, prema jednom sačuvanom zapisu, 170. pr. Kr. stanovnici Lanopiuma, mjesta na apijskoj cesti udaljenog dvadesetak kilometara od Rima, visoko na nebu vidjeli nevjerojatan spektakl čitave flote Blistavih letjelica.
Rimski pisac Gaj Plinije Mlađi zabilježio je sljedeći događaj: "U vrijeme konzula Lucija Valerija i Gaja Valerija (oko 100. pr. Kr.) gorući štit letio je u Predvečerje nebom od istoka prema zapadu bacajući iskre".
Više uvaženih rimskih pisaca, kao što su Livije, Kasije, Ciceron, Seneka i drugi, opisali su vrlo plastično u svojim djelima tajanstvena pojave na nebeskom svodu, za koje u njihovo doba nije bilo racionalnog objašnjenja. Tek danas postaje razvidno da su sve to zapravo starovjeki opisi viđenja NLO-a.
Motivi o posjetiteljima s neba u indijanskim predajama
Valja istaći da su predaje i legende o bogovima koji su svojim letjelicama iz kojih je izlazila vatra praćena dimom i strašnom bukom nalik jakoj grmljavini nekoć davno sišli s neba na zemlju, također zabilježene među domorocima u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi koji žive na nekoliko međusobno vrlo udaljenih mjesta te nisu nikada mogli međusobno kontaktirati.
Tako, primjerice, drevne predaje Azteka i Tolteka slave letećeg boga Quetzalcoatla koji je bio najčešće prikazivan u liku pernate zmije. On je, kako kazuju drevne indijanske predaje, nekoć vrlo davno sišao s neba na zemlju uz silnu buku u oblacima dima u namjeri da ljudima podari znanje da bi ih civilizirao i priveo kulturi.
Sačuvana legenda poznatih sjevernoameričkih Navajo Indijanaca kazuje o nekim neobičnim bićima koja su na zemlju sišla odozgo iz oblaka. Oni su ta čudna bića nazivali Anasazi, što na njihovu jeziku ima značenje stari. Drži se da su ti inteligentni došljaci iz nedokučivih zvjezdanih dubina prastanovnicima Sjeverne Amerike podarili mudrost i znanje te time udarili temelje poznatoj indijanskoj Anasazi kulturi koja je nikla krajem 1. stoljeća na rubnim područjima Arizone, New Mexica, Colorada i Utaha.
Ta drevna indijanska kultura, koja je poznavala astronomiju i vještinu građenja kamenom, bila je na vrhuncu svoje moći od početka 10. do svršetka 13. stoljeća, da bi naglo degradirala te gotovo posve propala tijekom 14. stoljeća. Unatoč tome, ona ipak ima povijesni kontinuitet sve do naših dana preko Pueblo Indijanaca koji su daleki potomci plemena Anasazi Indijanaca. Ta su plemena doselila na jugozapad Sjeverne Amerike u prvim stoljećima pr. Kr. odnekud iz Srednje Amerike.