Majstor i Margarita (rus. Ма́стер и Маргари́та) je roman Mihaila Afanasjeviča Bulgakova. Žanr romana je teško jednoznačno odrediti, jer je djelo mnogoslojno i sadrži u sebi mnoštvo elemenata žanrova kao što su: satira, farsa, fantastika, mistika, melodrama, filozofska alegorija. Prema sižeu romana napravljeno je mnoštvo kazališnih predstava i nekoliko filmova (u Srbiji, Poljskoj, Švicarskoj, Rusiji).

Roman (proučavatelji Bulgakovljevih djela "bulgakovedy" [rus. "булгаковеды"] nazivaju ga još "menipejom" i "slobodnom menipejom") Majstor i Margarita nije objavljen za autorova života. Prvi put je izdan tek 1966. godine, 26 godina nakon smrti Bulgakova, u skraćenoj časopisnoj verziji. Roman je stekao znatnu popularnost među sovjetskom inteligencijom i sve do službenog objavljivanja širio se u ručno pretiskanim primjercima. Supruga pisca, Jelena Sergejevna Bulgakova, tijekom svih tih godina uspjela je sačuvati rukopis romana.

Prema mnogobrojnim izvacima iz knjiga koji su se sačuvali jasno je da su kao izvor podataka za demonologiju za Bulgakova poslužili članci na tu temu iz Enciklopedijskog rječnika Brokgauza i Jefrona, knjiga Mihaila Orlova Istorija snošenij čeloveka s djavolom iz 1904. (hrv. Povijest odnosa čovjeka s vragom) i knjiga Aleksandra Amfiteatrova Djavol v byte, legende i v literature srednih vekov (hrv. Vrag u svakodnevnom životu, legendi i književnosti srednjeg vijeka).

Siže Sotona, koji se u djelu predstavlja kao Woland, stranstvuje svijetom sa samo njemu poznatim ciljevima, s vremena na vrijeme zaustavljajući se u raznim gradovima i naseljima. Za vrijeme proljetnog uštapa putovanje ga dovodi u Moskvu 30-ih godina 20. stoljeća – na mjesto i u vrijeme kad nitko ne vjeruje u Sotonu, ni u Boga, negiraju postojanje Isusa Krista u povijesti. U Moskvi, istina, živi jedan čovjek, Majstor, koji je napisao roman o posljednjim danima Ješue Ha-Nocrija i rimskom prokuratoru Ponciju Pilatu koji ga je osudio na smrt; no i taj čovjek sada boravi u ludnici, kuda ga je doveo bojažljiv odnos prema vlastitom djelu, podvrgnutom oštroj kritici cenzora i suvremenika-književnika. Roman je spalio.

Za vrijeme putovanja Wolanda prati njegova svita: Korovjev, mačak Behemot, Azazello, Hella. Sve ljude, koji su došli u kontakt s Wolandom i njegovim suputnicima, progone kazne za njima svojstvene grijehe i slabosti: podmitljivost, alkoholizam, egoizam, lakomost, ravnodušnost, laž, grubost, imitaciju rada… često su te kazne, iako i natprirodne, logični nastavak samih prijestupa (npr. Nikanor Ivanovič Bosoj, koji je primio mito u rubljima od Korovjeva, zadržan je zbog špekulacije valutom, zato što su se ti rublji na magičan način pretvorili u dolare). Woland se zajedno sa svom svojom svitom seli u "zlosretni stan" u Sadovoj ulici – u stanu iz kojeg tijekom nekoliko godina nestaju ljudi (nestaju, istina, bez pomoći nadnaravnih sila, jer je opis tih tajanstvenih nestanaka aluzija Bulgakova na represiju tridesetih godina.).

Margarita, supruga "vrlo velikog specijalista", ljubavnica Majstora, koja je izgubila njegov trag nakon što je završio u ludnici, mašta samo o jednom – naći ga i vratiti. Nadu na ostvarenje te mašte Margariti daje Azazello – no ona mora Wolandu učiniti uslugu. Margarita tek kasnije pristaje na to, te se upoznaje s Wolandom i svom njegovom svitom. Woland je moli da postane kraljica bala koji on priređuje tu noć. U noći s petka na subotu započinje bal kod Sotone. Kao gosti na bal ne dolaze obični griješnici – na bal dolaze samo istinski, idejni zlikovci.

Djelatnici Narodnog komesarijata unutarnjih poslova SSSR (ime tog komesarijata se u romanu ne spominje) nastoje shvatiti nestanak "verhuške", kreme kazališta "Varijete", i, što je najvažnije, – podrijetlo valute u koju se na mističan način pretvorila sva gotovina u rubljima sakupljena u kasi kazališta. Tragovi brzo dovode istražitelje do "zlosretnog stana", više puta ga obilaze, no stalno ga zatiču pustog i zapečaćenog.

Druga sadržajna linija romana, koja se razvija paralelno s prvom — roman je koji je napisao sam Majstor. On govori o Ponciju Pilatu koji se nije odlučio da ustane protiv Sinedriona i spasi Ješuu Ha-Nocrija, osuđenog na smrt.

Na kraju romana se obje linije presijecaju: Majstor oslobađa junaka svojeg romana, i Poncije Pilat, koji se nakon smrti toliko vremena mučio na kamenom naslonjaču sa svojim odanim psom Bangom i koji je želio sve to vrijeme završiti prekinuti razgovor s Ješuom, napokon pronalazi spokoj i odlazi na beskrajno putovanje po mjesečevom putu zajedno s Ješuom. Majstor i Margarita pronalaze u zagrobnom životu "mir" koji im daje Woland (koji se razlikuje od "svjetla" koji se spominje u romanu — druge varijante zagrobnog života).

Mjesto i vrijeme osnovnih događaja romana Svi događaji u romanu (u osnovnom pripovijedanju) odvijaju se tridesetih godina u Moskvi, u svibnju, od srijede navečer do noći u nedjelju, pri čemu je na te dane bio uštap. Godinu u kojoj se odvija radnja je teško ustanoviti, jer u tekstu postoje proturječna ukazivanja na vrijeme – moguće da su namjerne, a moguće je da su posljedica nedovršene autorske korekture.

U ranim redakcijama (1929. – 1931.g.) radnja romana je premještena u budućnost, spominju se 1933., 1934. i čak 1943. i 1945. godina, događaji se odvijaju u različita godišnja doba – od početka svibnja do početka srpnja. Od samog početka autor je radnju smjestio u ljetno doba. No, da bi se držao osobite osnove pripovijedanja, vjerojatnije je da je vrijeme bilo premješteno s ljeta na proljeće (v. gl. 1 romana: "Jednom u proljeće…" I također: "Da, valja istaći prvu čudnovatost te strašne svibanjske večeri.").

U epilogu romana, uštap, za vrijeme kojeg se odvija radnja, nazvan je prazničnim, pri čemu se nameće verzija o tome da se pod praznikom ima u vidu Uskrs, najvjerojatnije – pravoslavni Uskrs. U tom slučaju radnja mora započeti u srijedu Velikog tjedna, 1. svibnja 1929. godine. Pristalice te verzije navode sljedeće argumente: 1. svibnja je Praznik rada, koji se osobito slavio u to vrijeme (pri tome se 1929. godine poklopio s Velikim tjednom, tj. s danima strogog posta). Primjećuje se neka gorka ironija u tome da Sotona dolazi u Moskvu upravo na taj dan. Osim toga, noć uoči 1. svibnja je Valpurgina noć, vrijeme godišnjeg vrzinog kola vještica na njemačkoj planini Brocken, otkuda je Sotona neposredno i došao. majstor u romanu je "čovjek od približno trideset i osam godina". Bulgakov je napunio trideset i osam 15. svibnja 1929. godine. Slijedi, međutim, navesti da 1. svibnja 1929. godine mjesec nije bio u opadanju. Uskrsni uštap općenito nikada nije u svibnju. Osim toga, u tekstu je izravno navedeno kasnije vrijeme: u romanu se spominje trolejbus, pušten u promet na Arbatu 1934., a Sadovim prstenom – 1936. kongres arhitekata, koji se spominje u romanu, održao se u lipnju 1937. (I. kongres arhitekata SSSR-a). vrlo toplo vrijeme ustalilo se u Moskvi početkom svibnja 1935. (proljetni uštapi tada su pali na sredinu travnja i sredinu svibnja). 1935. odvija se radnja u ekranizaciji iz 2005.

Događaji u "Romanu o Ponciju Pilatu" odvijaju se u rimskoj provinciji Judeji za vrijeme vladavine cara Tiberija i namjesnika rimske vlasti Poncija Pilata, na dan uoči židovskog blagdana Pashe i zadnju noć, tj. 14–15 Nisana prema židovskom kalendaru. Na taj način je vrijeme radnje vjerojatno početak travnja 29. ili 30. godine n.e.

Interpretacija romana Postojala su mišljenja da se zamisao romana Bulgakovu pojavila nakon što je posjetio redakciju novina "Bezbožnik".M.A. Bulgakov. Velikij kancler. Knjaz' t'my., Moskva, 2000 (Uvodni članak V. Loseva).

Također se primijetilo da u prvoj redakciji romana seansa crne magije datira 12. lipnja, kad je 1929. godine u Moskvi počeo prvi kongres sovjetskih ateista, s predavanjima Nikolaja Buharina i Jemeljana Gubeljmana (Jaroslavskog).

Postoji nekoliko mišljenja o tome na koji način treba interpretirati ovaj roman.

Odgovor na borbenu ateističku propagandu Jedno je od mogućih tumačenja romana - odgovor Bulgakova pjesnicima i piscima koji su, po njegovu mišljenju, u Sovjetskoj Rusiji stvorili propagandu ateizma i negiranje postojanja Isusa Krista kao povijesne ličnosti, naročito kao odgovor na antireligiozne stihove Demjana Bijednog u novinama "Pravda".

Kao posljedica sličnih djelovanja borbenih ateista roman je postao odjek, prijekor. Nije slučajno da u romanu, kako u moskovskom dijelu, tako i u hebrejskom, postoji svojevrsno karikaturno opravdanje lika đavola. Nije slučajna prisutnost likova iz europske demonologije - kao protuteža negiranju postojanja Boga u SSSR-u. Đakon Andrej Kurajev smatra "pilatovska poglavlja" bogohulnima, no savjetuje da se takvim ne smatra cijeli roman. Prema njegovu mišljenju, lik Ješue, kojeg je nadahnuo Woland i opisao majstor, - parodija je ateističke (i tolstojevske) predodžbe o "sladunjavom Isusu", koja pokazuje da je autor sličnih sovjetskih ateističkih brošura - sotona (Woland). U knjizi "Master i Margarita": za Hrista ili protiv?" Kurajev uspoređuje završnu varijantu romana s početnom, ukazujući na to da je u ranijim verzijama upravo Woland istupao u ulozi autora romana, dok je majstor bio uveden u roman značajno kasnije.

Kurajev naziva roman u romanu (jeruzalemsku priču) "Evanđeljem od sotone"."Master i Margarita" - Jevangelije ot satany Doista, u ranim redakcijama romana prvo poglavlje wolandovske pripovijesti nazivalo se "Evanđelje od Wolanda" i "Evanđelje od đavola"M. Čudakova. Tvorčeskaja istorija romana Mihaila Bulgakova "Master i Margarita" // Voprosy literatury, 1976. (uzgred budi rečeno, u prvim redakcijama Bezdomnome se u bolnici javio te dokazivao jeruzalemsku priču sam Woland, a ne majstor; također, u ranoj redakciji Bezdomni mu, zapanjen upućenošću Wolanda o događajima u Jeruzalemu, predlaže: "A vi napišite svoje Evanđelje", na što je Woland odgovorio: "Evanđelje od mene? Hi-hi... To je zanimljivo"). Doista, u wolandovskoj jeruzalemskoj priči očito je anti-evanđeljsko i otvoreno talmudsko izlaganje života Krista ("Ješua Ha-Nocri" - ime Krista u Talmudu); negiranje rođenja u Betlehemu, podrijetla od cara Davida, ulaska u Jeruzalem na mladom magarcu, općenito negiranje božanstvenosti Isusa Krista i odnosa starozavjetnih proročanstava upravo k Njemu - osnovne točke talmudskog pripovijedanja o Kristu; oni su očiti, npr. u stvaralaštvu Demjana Bijednog, u čemu se može vidjeti parodija i demaskiranje sovjetske antikršćanske propagande. S druge strane, Kurajev piše:

Hermetičko tumačenje romana Postoji tzv. hermetičko tumačenje romana u kojem se ukazuje na sljedeće:

Jedna je od osnovnih ideja da je zlo (sotona) neodvojivo od našeg svijeta, jer se dobro ne može zamisliti bez tame. Sotona (kao i dobro načelo - Ješua Ha-Nocri) živi prvenstveno u ljudima.

Ješua nije uspio shvatiti izdaju Jude (bez obzira na Poncijeve aluzije) zato što je u ljudima vidio samo dobro. I nije se mogao zaštititi zato što nije znao od čega i kako.

Osim toga, u navedenom tumačenju postoji tvrdnja da je Bulgakov na svoj način protumačio ideje L.N. Tolstoja o neprotivljenju zlu silom, uvodeći u roman upravo takav lik Ješue.

Masonsko tumačenje romana Višekratno se spominjalo u različitim istraživanjima da siže romana obiluje masonskim simbolima, dovoljno često se slaže s elementima ritualne prakse masona, koji, kako se utvrđuje, počinju od misterija drevnog Egipta i drevne Grčke, i to pokazuje određeno znanje Mihaila Bulgakova o masonstvu.Masonstvo Mihail Bulgakov koji je mogao uzeti i pokazati slično znanje od svojeg oca Afanasija Bulgakova, iz njegovog rada "Sovremennoje Frankmasonstvo".Masonstvo :: Masonstvo>