Pakistan (پاکستان ); službeno: Islamska Republika Pakistan) je država u južnoj Aziji. Graniči s Indijom, Kinom, Afganistanom i Iranom. Na jugu izlazi na Arapsko more, koje je dio Indijskog oceana.
Pakistan je stvoren 1947. godine, od većinski muslimanskog dijela Britanske Indije, dok je ostatak zemlje postao današnja država Indija. Godine 1956., Pakistan se proglasio prvom islamskom republikom na svijetu. Istočni dio Pakistana je od 1971. godine, postao nezavisna država Bangladeš.
Etimologija
Porijeklo imena „Pakistan” nije potpuno jasno. Na perzijskom i urdskom ime zemlje znači „Zemlja čistih”. Choudhary Rahmat Ali, zagovornik muslimanske države na potkontinentu i tvorac imena zemlje, (izvorno kao "Pakstan") u svom djelu „Sad ili nikad” objavljenom 28. siječnja 1933., daje drugačije značenje imenu zemlje. On ga objašnjava kao akronim područja u kojima žive sjevernoindijski muslimani- Pandžab, Afganija (današnja Khyber Pakhtunkhwa), Kašmir, Sindh i Beludžistan.Choudhary Rahmat Ali: Now Or Never: Are We To Live Or Perish Forever? Kasnije je zbog lakšeg izgovora dodano slovo „i” (Pak"i"stan). Kao početno slovo riječi „islam”, ovo slovo može naglašavati važnost religije u prvoj islamskoj republici na svijetu, također može i naglašavati važnost rijeke Ind, koja je najvažnija rijeka u Pakistanu.
Povijest
Regionalna povijest do 1947. mini|Kamena figura Indske kulture protumačena kao "kralj svećenik" Iako područje današnjeg Pakistana nikad nije bilo država pod tim imenom sve do nezavisnosti 1947. godine, već dio mnogih državnih tvorevina osvajača s indijskog potkontinenta, na ovom području se razvila jedna od najranijih svjetskih civilizacija. Indska civilizacija imala je razvijenu poljoprivredu, trgovinu, građevinarstvo i znanost, a koristila je dosad nedešifrirano indsko pismo. Ova civilizacija datira iz sredine 3. tisućljeća pr. Kr., a nestala je oko 1800. pr. Kr. iz danas još nepoznatih razloga. Indska civilizacija protezala se uzduž Inda i njenih pritoka u Sindhu i Pandžabu sve do sjeverozapadne Indije i Gudžarata. Među brojnim pronađenim gradovima i naseljima najznačajniji su Harappa u Pandžabu i Mohendžo Daro u Sindhu.
Sredinom 2. tisućljeća pr. Kr. u Pakistan iz središnje Azije dolaze Arijci. Njih je karakterizirala vedska kultura i hinduizam. U 4. stoljeću pr. Kr. dolazi do širenja budizma, a dolaskom Aleksandra Velikog 326. pr. Kr. dolazi do miješanja grčke i budističke kulture. U 2. i 1. stoljeću pr. Kr. dolazi do procvata carstva Gandhara koje se nalazilo na prostoru današnjeg Afganistana i sjeverozapadnog Pakistana. Kasnije je Pakistan pripadao Kušanskom i Guptskom Carstvu.
Početkom 8. stoljeća je područje Pakistana došlo u kontakt s islamom, a 712. godine su Arapi pod vodstvom Muhameda ibn Kasima osvojili područje Inda. Stoljećima je granica između islamske i indijske kulture bila istočno od Inda, tako da je Pandžab ostao izvan islamskog utjecaja. Tek oko 1000. godine je turska dinastija Gaznavida proširila svoje carstvo na cijeli Pakistan i sjeverne dijelove Indije. Sve do početka 19. stoljeća je područje Pakistana bilo dio raznih muslimanskih carstava, uključujući vladavinu perzijske guridske dinastije (12. i 13. stoljeće), sjevernoindijski Delhijski sultanat (13. i 14. stoljeće) i Mogulsko Carstvo (od 16. do 18. stoljeća), te afgansku dinastiju Durrani (18. i 19. stoljeće).
Godine 1843. je Britanska istočnoindijska kompanija zauzela Sindh, a šest godina kasnije i Pandžab. Tada počinje stogodišnje razdoblje pakistanske povijesti pod britanskom kolonijalnom vlašću. Od 1858. godine su britanski posjedi u Indiji pod izravnom upravom britanske krune.
Povijest nastanka Pakistana
Indijski pokret za nezavisnost počeo je djelovati od 1885. godine, stvaranjem Indijskog nacionalnog kongresa. Uz većinom hinduistički kongres, 1906. godine je stvorena i Muslimanska liga. Njen vođa Muhamed Ali Džina uz potporu indijskih muslimana počinje zahtijevati zasebnu državu, ali svi pokušaji kompromisa s kongresom propadaju. Iako je veliki dio muslimanskog stanovništvo podupro ovu ideju, većina Paštunaca je bila za ujedinjenu Indiju ili za priključenje paštunskih područja Afganistanu. Lahorskom rezolucijom 1940. godine, udareni su temelji za stvaranje muslimanske države u Indiji.
Povijest od nezavisnosti 1947.
Osnivanje države i posljedice podjele Britanske Indije
Država Pakistan nastala je 14. kolovoza 1947. godine, od većinski muslimanskih dijelova Britanske Indije. U trenutku odvajanja na prostoru današnje Indije je ostalo više od četiri milijuna muslimana, dok je na prostoru Pakistana ostalo oko sedam milijuna hinduista i sikha. Pretpostavlja se da je u sukobima oko podjele život izgubilo oko 750.000 osoba. Nakon podjele Britanske Indije Pakistan se sastojao od dva, 1500 kilometara udaljena dijela - od zapadnog i istočnog Pakistana. Teritorij zapadnog Pakistana je područje na kojem se nalazi današnja Islamska Republika Pakistan. Istočni Pakistan sastojao se od istočnog, većinski muslimanskog dijela bivše britanskoindijske pokrajine Bengal, a danas je to samostalna država Bangladeš. Pripadnost kneževine Kašmira Indiji ili Pakistanu bila je upitna. Osim većinski hinduističkog Jammua i većinski budističkog Ladakha, većina stanovništva Kašmira su muslimani. Budući da su članovi vladajuće dinastije bili hinduisti, knez je ispočetka odugovlačio s odlukom, a kasnije se odlučio na pripojenje Indiji. Pakistan je s vremenom osvojio kontrolu nad sjeverozapadnim dijelom Kašmira. Obje države tvrde da je cijeli Kašmir njihov teritorij, a referendum kojeg su predložili Ujedinjeni narodi nikad nije proveden. Kašmirski sukob i danas dominira odnosima ovih dviju država.
Zapadni i istočni Pakistan do 1971. godine mini|Položaj zapadnog i istočnog Pakistana (1971.) u Aziji
Godine 1948. umire Ali Džina. Zbog raznih političkih razloga 1958. godine, dolazi do državnog udara pod vodstvom generala Muhameda Ajub Kana što je točka prekretnica u povijesti zemlje. Nakon ovog vojnog režima slijedio je idući od 1969. godine, pod vodstvom generala Muhameda Jahje Kana.
Velika udaljenost između dva dijela država je onemogućivala državnu i gospodarsku organizaciju, te stvaranje zajedničkog nacionalnog identiteta. Usprkos pripadnosti istoj religiji, zbog koje je ustavom iz 1956. Pakistan postao prva islamska republika na svijetu, bengalski jezik i kultura ostali su najvažniji elementi identiteta istočnog Pakistana. Nejednakost se vidjela i u raspodjeli političke moći i gospodarskih resursa. Vlada u zapadnopakistanskom Karačiju, te od 1958. u Islamabadu koji je postao novi glavni grad, zapostavljala je istočni Pakistan u raspodjeli državnog novca i u dodjeli vodećih funkcija u upravi i oružanim snagama. Nakon što je separatistička Awami Liga koja je bila druga po jačini politička stranka u Pakistanu, na izborima 1970. pobijedila u svim izbornim jedinicama u istočnom Pakistanu, te time osvojila apsolutnu vlast u zajedničkom pakistanskom parlamentu, predsjednik Jahja Kan je proglasio izbore neregularnima i odbio predati vlast. Kao rezultat toga izbile su pobune čime je počeo istočnopakistanski rat za nezavisnost. U prosincu 1971. je istočni Pakistan proglasio nezavisnost kao samostalna država Bangladeš.
Vanjska politika Pakistana ostala je u sjeni moćnije susjedne države Indije s kojom je od 1947. vodila tri rata, od čega dva zbog Kašmira. Ni prvi indijsko-pakistanski rat koji je trajao od 1947. do 1949., niti drugi indijsko-pakistanski rat (1965.) nije promijenio status Kašmira. Godine 1971., Indija je stala na stranu istočnopakistanskog pokreta za neovisnost u Bangladeškom ratu. Godine 1999., ponovno je izbio oružani sukob u Kašmiru, ali je ostao ograničen na manje područje. Iako službeno nisu bili u ratu, u tom sukobu poznatom kao Kargilski rat je poginulo više stotina osoba u nekoliko tjedana.
Demokratsko razdoblje i vojna diktatura od 1972. do 1988.
Gubitak istočnog dijela zemlje je prisilio 1971. godine predsjednika Jahju Kana na ostavku, čime je počelo demokratičnije razdoblje. Njegov nasljednik Zulfikar Ali Buto prihvatio je 1973. godine novi ustav kojim su premijeru dodijeljene najveće državne ovlasti, a titula predsjednika je svedena na reprezentativnu ulogu. Godine 1977., propalo je stvaranje demokratske vlade, a general Muhamed Zia ul-Hak je u nenasilnom državnom udaru svrgnuo premijera Buta i uveo treću vojnu diktaturu. On je daljnje islamizirao Pakistan i uveo šerijatske zakone. Njegovu vladavinu je obilježio veliki gospodarski rast i sudjelovanje u afgansko-sovjetskom ratu u susjednom Afganistanu uz pomoć SAD-a.
Demokratsko razdoblje od 1988. do 1999. mini|Benazir Buto: prva žena na čelu neke islamske države Nakon smrti Zije ul-Haka 1988. godine, održani su prvi slobodni izbori u zemlji nakon 1977., na kojima je pobijedila Benazir Buto koja je postala prvom ženom na čelu neke islamske države. Godine 1990., na vlast dolazi Nawaz Sharif. Buto opet dolazi na vlast 1993., nakon čega je Šarif opet zamjenjuje od 1997. godine. U svibnju 1998., Pakistan provodi nekoliko nuklearnih pokusa kao reakciju na indijske nuklearne pokuse.
Vojna diktatura od 1999.
U jednom od oružanih sukoba s Indijom u kašmirskoj kargilskoj regiji u ljetu 1999. je Pakistan doživio poraz. Vojnim udarom na vlast dolazi general Pervez Mušaraf koji uspostavlja četvrtu vojnu diktaturu u Pakistanu. Od 2001. godine je Mušaraf predsjednik države.
Od terorističkih napada 2001. na SAD se u Pakistanu događaju brojni religijski motivirani sukobi, posebice zato što je Mušaraf bliski saveznik u političkom i vojnom smislu sa SAD-om. Usprkos nezadovoljstvu pakistanske javnosti Mušarafov režim i dalje je aktivno uključen u rat protiv terorizma kojeg su pokrenule Sjedinjene Države.
U studenom 2007. godine je general Mušaraf proglasio izvanredno stanje i suspendirao ustav zemlje. Nedugo nakon toga je Pakistan izbačen iz Commonwealtha.
Zemljopis
Pakistan se proteže između 24. i 37. sjeverne zemljopisne širine, te između 61. i 77. istočne zemljopisne dužine na površini od 796.095 km² čime je deveta po veličini država u Aziji. Ako se uključe Azad Kašmir i Gilgit-Baltistan, država ima površinu od 880.254 km² što je površina koja je otprilike 15 puta veća od Hrvatske. Graniči s četiri nezavisne države: Iranom na jugozapadu, Afganistanom na sjeverozapadu, Kinom na sjeveroistoku i Indijom na istoku. Na jugu Pakistan ima 1046 km dugu obalu na Arapskom moru.
Položaj mini|lijevo|Topografska karta Pakistana mini|Vrh K2 (8611 m) koji je najviša točka Pakistana
Pakistan se ugrubo može podijeliti na tri velika zemljopisna područja: visinsko područje na sjeveru, dolinu rijeke Ind i Beludžistansku visoravan.
Na krajnjem sjeveru Pakistan se dodiruje s Hindukušom, Karakorumom i Himalajom, koje su najviše planine svijeta i koje dijele zemlju od središnje Azije. Hindukuš se proteže od afganistanske granice na zapadu do gornjih dijelova Inda na istoku i doseže visinu od oko 7700 metara (Tirič Mir). Na Karakorumu, sjeverno od Inda se nalazi 8611 metar visok K2, najviša točka u Pakistanu i drugi najviši vrh na svijetu. Južno od gornjeg Inda, Pakistan ima manji udio u Himalajama, s 8125 metar visokim vrhom Nanga Parbat. Pet od 14 vrhova svijeta koji su viši od osam tisuća metara nalaze se na teritoriju kojeg kontrolira Pakistan.
Utjecajni sliv Inda je velik skoro milijun kvadratnih kilometara, a u njemu se nalaze skoro sve velike pakistanske rijeke - Kabul, Dželam, Čenab, Ravi i Satledž. Dolina rijeke Ind je veliko plodno područje koje je oblikovao mulj iz rijeke. Može se podijeliti na dvije regije koje ugrubo odgovaraju pokrajinama Pandžab i Sindh. Rijeka na kraju završava u 8000 km² velikoj delti koja je ulijeva u Arapsko more.