Karlo Bulić (Trst, 12. svibnja 1910. – Beograd, 19. listopada 1986.), hrvatski glumac, zapamćen po ulozi Dotura Luigija u TV-seriji Naše malo misto.

Karlo Bulić, nezaboravni doktor Luigi iz TV serije "Naše malo misto", rođen je 12. svibnja 1910. godine u Trstu, kao četvrti sin u obitelji uglednog tršćanskog trgovca vinom, rodom iz Tugara - Poljica u Dalmaciji. Bezbrižno djetinjstvo prekida Prvi svjetski rat, a očeva smrt (brod kojim je 1918. godine plovio u Dalmaciju bio je torpediran) zauvijek ga je odvratila od želje da postane pomorac.

Htio je biti i pomorac, i slikar, i pilot, i doktor, ponajmanje glumac, ali "... život mi je bio jako buran, a priroda ni slučajno avanturistička. Ja sam zapravo strašljiv čovik. Ne volim ulaziti u avanture, u nepoznanice. A ipak, život me je uvik gura i gura, baš u takve situacije..."

Otišao je u vojsku, u avijaciju. U glumačke vode upada slučajno, sredinom tridesetih, kada se pridružuje putujućoj glumačkoj skupini "Talija", s kojom "igra sve i svašta, ali bila je to prava glumačka škola, škola zanata..." Zatim je došao Drugi svjetski rat i Bulić je najprije bio rezervist Kraljevske vojske, a potom u partizanima.

Prvi poslijeratni angažman mu je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, odakle 1947. godine stiže u Beograd u tek osnovano Jugoslavensko dramsko kazalište (JDP): "Bio sam, doslovno, prestrašen. Kakvi glumci, asti boga! A kad je Bojan Stupica prolazio pokraj nas, mi nismo disali da ga ne bismo - dekoncentrirali..." pripovijedao je. Prva uloga u JDP-u bila je na dan otvaranja teatra u Cankarevom "Kralju Betajnove" koji je režirao Bojan Stupica 1948. godine.

Glumio je svuda, ali je JDP ostalo njegovo matično kazalište do mirovine 1971. godine i uloge u Erdmanovom "Samoubojici".

I pored brojnih uloga u kazalištu i na filmu, ono što je definitivno obilježilo karijeru Karla Bulića bila je 1970. godina i uloga doktora Luigija u seriji "Naše malo misto" po scenariju Miljenka Smoje i u režiji Danijela Marušića. Serija je praznila ulice jugoslavenskih gradova, a Bulić i njegova partnerica Asja Kisić (Bepina) postali su megazvijezde.

Uloga ga je, kaže, uzela pod svoje: "To je moje proljeće, to su one crvene trešnje zakačene na uho djetinjstva". Međutim, kako je serija odmicala, sve su ga više poistovjećivali s ulogom. Kada je Marušić neopozivo odlučio, usprkos protestima, na seriju staviti točku, Karlo Bulić konačno može odahnuti: "Žao mi je što sam s Luigijem ubio sebe. S novim se likovima trudim, pokušavam ubiti Luigija kojeg bih se rado otarasio, smeta mi".

Bulić je u svojoj karijeri izvrsno glumio i u "Dundu Maroju", "Ribarskim svađama", "Kralju Learu", "Ledi", "Braći Karamazovima", "Don Carlosu"... Osim glume, 14 godina je predavao masku i šminku studentima Pozorišne akademije.

Bio je čovjek raznih zanata. Volio je more. Bio je, kažu ljudi, "Karleto, Karletino, šarmantan, duhovit, druželjubiv, topao, drag".

Filmografija Filmske uloge "Slavica" (1947.) "Majka Katina" kao direktor Associated Press-a (1949.) "Jezero" kao Suvić (1950.) "Crveni cvet" kao Kolja (1950.) "Bakonja fra Brne" kao sudac istražitelj (1951.) "Dječak Mita" kao direktor fabrike (1951.) "Posljednji dan" kao Ivan / Vili (1951.) "Nevjera" kao kapetan broda (1953.) "Lažni car" kao Duodo (1955.) "Hanka" kao šumar (1955.) "Zle pare" kao civilni komesar (1956.) "Subotom uveče" kao Feričev menadžer (segment "Doktor") (1957.) "Na kraju puta" kao Josip Lukić (1957.) "Dundo Maroje" kao Dundo Maroje (1959.) "Dan četrnaesti" kao Žorž Arsenijević (1960.) "Veliki poduhvat" (1960.) "Karolina Riječka" (1961.) "Nebeski odred" (1961.) "Medaljon sa tri srca" kao direktor hotela (segment "Priča 2") (1962.) "Lito vilovito" kao don Điđi (1964.) "Moloh" (1964.) "Nešto o čemu se može govoriti" (1964.) "Nešto o čemu se ne može govoriti" (1964.) "Provereno nema mina" kao parikmakher (1965.) "Druga strana medalje" kao advokat Bruno (1965.) "Ko puca otvoriće mu se" kao profesor (1965.) "Ono more" (1965.) "Soba 17" (1965.) "Kreštalica" kao Joakim Vujić (1966.) "San" kao profesor (1966.) "Deseti rođaci" kao Šimun (1967.) "Slepi miš" (1968.) "Stravinja" (1968.) "Goli čovik" kao Tante (1968.) "Sile" kao advokat Šunjević (1968.) "Bura" (1969.) "I oprosti nam dugove naše" kao Petar Pedro (1969.) "Burza rada" (1969.) "Divlji anđeli" kao stari Istrijan (1969.) "Ljubav i neka psovka" kao Renski (1969.) "Golubovići" kao pogrebnik (1969.) "Tuberkuloza" (1969.) "Pavle Pavlović" kao glavni direktor (1975.) "Letaći velikog neba" kao Pave (1977.) "Čovik i arhitektura" kao doktor (1977.) "Jedan dan" kao djed (1977.) "Okupacija u 26 slika" kao Paško (1978.) "Istarska rapsodija" kao Niko (1978.) "Pjesma od rastanka" kao Nikša Prokulić (1979.) "Dekreti" (1980.) "Servantes iz Malog Mista" kao doktor Luigi (1982.) "Nedeljni ručak" kao Marko Aranđelović (1982.) "Ustrijelite Kastora" (1982.) "Kiklop" kao starac (1982.) "Ekvinocij" kao Vlaho Slijepi (1983.) "Pejzaži u magli" kao Vesnin djed (1984.) "Zadarski memento" kao muškarac (1984.) "Od petka do petka" kao starac na ulici (1985.)

Televizijske uloge "Letovi koji se pamte" kao Katin otac (1967.) "Visočka hronika" kao Jeremija Vulting (1967.) "TV teatar" kao Viktor Viktorović / gluhonijemi prosjak / prefekt / Valent Žganec / Vikont de Nanzak / Sabejski (1967.-1972.) "Naše malo misto" kao doktor Luigi (1969.-1971.) "Ča smo na ovon svitu" kao Duje Ponpadur (1973.) "Čovik i po" kao Colonello (1974.) "Kapelski kresovi" kao general Broatta (1975.-1976.) "Kapetan Mikula Mali" kao Jure (1976.) "Usijane glave" kao djed (1978.) "Prizori iz obiteljskog života" kao djed (1979.) "Jelenko" kao Talijan (1981.) "Okupacija u 26 slika" (1981.) "Kiklop" kao starac (1983.)

Kategorija:Hrvatski filmski glumci Kategorija:Hrvatski kazališni glumci Kategorija:Hrvatski televizijski glumci Kategorija:Životopisi, Trst