Ante Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.) bio je disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Zagovarao je postojanje demokratske, suverene i slobodne Hrvatske.
Životopis Rani život i školovanje Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim.Bruno Bušić - žrtva Udbina ubojice (1): Kako je Udba stvarala ustaše i neprijatelje od gimnazijalaca , po knjizi Anđelka Mijatovića: ‘Bruno Bušić - Prilog istraživanju života i djelovanja (1939. - 1978.)’, priredio Ž. Ivanjek, Jutarnji list, 12. travnja 2010., pristupljeno 28. veljače 2015. Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije. Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. 1955. godine dva puta bio je zatvoren.Vinko D. Lasić, Slovo o Bruni Bušiću i njegovim sabranim spisima, u: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, gl ur. Vinko D. Lasić, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., str. VI. Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca.Ivan Gabelica: Hrvatske bi bilo i bez Tuđmana (razgovarao Paško Repušić) , Imotske novine, 24. rujna 2009., pristupljeno 28. veljače 2015. 1957. godine, kao maturant bio je izbačen iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji na prostoru Jugoslavije a tek nakon dvije godine, nakon što su promijenjeni propisi, nastavio je školovanje u Splitu. Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam.
Nakon školovanja Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman.Bruno Bušić - žrtva Udbina ubojice (2): Dok su ga tukli, udbaši pjevali ‘Lijepu našu’ , po knjizi Anđelka Mijatovića: ‘Bruno Bušić - Prilog istraživanju života i djelovanja (1939. - 1978.)’, priredio Ž. Ivanjek, Jutarnji list, 13. travnja 2010., pristupljeno 28. veljače 2015. Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine bio je osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i "neprijateljske propagande".Vinko D. Lasić, Slovo o Bruni Bušiću i njegovim sabranim spisima, u: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, gl ur. Vinko D. Lasić, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., str. VII. Nakon osude bio je, do pravomoćnosti presude, pušten na slobodu i to je iskoristio za bijeg u Austriju, 24. listopada 1966. godine. Nakon što ga je dr. Tuđman nagovarao na povratak, Bušić se je vratio u prosincu 1966. godine a kako je tada uslijedilo političko popuštanje (nakon pada Aleksandra Rankovića) nije bio ni pozivan na izdržavanje ostatka kazne. Od 9. broja Hrvatskoga književnoga lista bio je jednim od urednika toga lista. Nakon gašenja Hrvatskoga književnoga lista krajem 1969. godine otišao je u Pariz gdje je ostao, živjevši "u nekom poluizbjeglištvu", do travnja 1971. godine kada se je vratio u Zagreb. Po povratku u Zagreb zaposlio se je u novopokrenutome Hrvatskome tjedniku a od 13. broja ušao je u uredništvo toga lista u kojemu je bio do zadnjega broja. Nakon udara u Karađorđevu Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine. Bio je optužen zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe a tužitelj ga je nadalje optužio kako je "objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji".Vinko D. Lasić, Slovo o Bruni Bušiću i njegovim sabranim spisima, u: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, gl ur. Vinko D. Lasić, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., str. VII. - VIII. Odbio je braniti se kada je u veljači 1972. godine optužnica protiv njega proširena zbog špijunaže. Suđenje je trebalo biti 28. lipnja 1972. godine ali je odgođeno. Okružni sud u Zagrebu izdao je obavijest o odgodi suđenja do jeseni iste godine, navodeći kako se istraga nije mogla okončati zbog Bušićeve govorne mane.Vinko D. Lasić, Slovo o Bruni Bušiću i njegovim sabranim spisima, u: Bruno Bušić, Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, gl ur. Vinko D. Lasić, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., str. VIII. Na suđenju na jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški. Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. godine i bio je proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti a krajem 1974. godine bio je pretučen u Dubrovniku, na Stradunu, od petnaestak nepoznatih osoba. S njim je bio Joseph Levy student iz Jeruzalema kojega nisu dirali. To su sve promatrala i dva milicionera no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije no javni tužitelj nije mu na nju ni odgovorio. Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ i u Engleskoj, u Londonu, dobio je politički azil. U Londonu je bio u uredništvu časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, do travnja 1976. godine. Na izborima za 2. Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća, 1977. godine, uz najviše glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tome svojstvu izdao je i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a. Na prolazu kroz Pariz, kada se je pripremao za sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu.
Atentat mini|220px|Grob Bruna Bušića na Mirogoju
Bruno Bušić ubijen je u 23.20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu u ulici Belleville 57, iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja "Astra" kalibra 7,65 mm.Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005., priredio i životopis napisao Anđelko Mijatović, str. 91. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije.hrsvijet.net , "Bruno Bušić, hrvatski novinar, publicista i politički stradalnik na kojeg je 16. listopada 1978. godine izvršen atentat u Parizu od strane zloglasne UDBE po naređenju jugoslavenskog režima.", objavljeno 29. prosinca 2009., pristupljeno 9. listopada 2016. Bio je pokopan 23. listopada 1978. godine na pariškome groblju Père-Lachaise uz nazočnost oko 1.200 Hrvata. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme "Trubač sa Seine" na hrvatskome i francuskome jeziku:
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.Radoslav Dodig, Tko je bio Bruno Bušić, poskok.info, 1. ožujka 2005., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 14. travnja 2014.), pristupljeno 8. travnja 2017.
Tijekom dužeg razdoblja, informacije o djelovanju Službe državne sigurnosti su upućivale da bi izvršitelj atentata na Brunu Bušića mogao biti agent SDS Vinko Sindičić.KOMISIJA ZA UTVRðIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA, Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu, Izvješće o radu od 28. travnja 1992. do 15. rujna 1999. , Zagreb 30. rujna 1999. godine, str. 22-23 Sindičić je na suđenju priznao da je od SDS dobio nalog da ubije Bušića i da je radi izvršenja atentata bio putovao u Pariz; međutim da je poslije odbio nalog i nije ubio Bušića: u nedostatku dokaza, Sindičić je oslobođen optužbe."Sindičić ulovljen u vlastitoj mreži", Željko Petrušić, "Jutarnji list" 06. veljača 2010.
Titovo odobrenje ubojstva Brune Bušića Jerko Dragin, riječki udbaš koji je držao na vezi agenta Vinka Sindičića, u jednoj je od izjava prenio informaciju da je Josip Broz Tito bio odobrio Bušićevo ubojstvo:
„Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od 'Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka' Predsjedništva tadašnje SFRJ - predsjednika Tita - i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“
Predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme Bušićeva ubojstva bio je Vladimir Bakarić, član Predsjedništva SFRJ. Članovi su bili Lazar Koliševski i Vidoje Žarković također iz Predsjedništva SFRJ, Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane - Franjo Herljević, Miloš Minić i Nikola Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pitanja državne sigurnosti Predsjedništva SFRJ. Tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose, u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom, bio Lazar Udovički, stari NKVD-ov školarac.
Politička stajališta Odgovor gimnazijalca Brune Bušića na deseto anketno pitanje, ankete dobivene u školi 1956. kao (navodno) anonimni zadatak, a koje je osmislila i gimnaziji nametnula UDBA: „Što ti se čini je li bolji stari sistem ili današnji?“ „Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas, iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.“Kako je Udba “anketirala” Brunu Bušića, imotski.net, 4. prosinca 2010., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 18. prosinca 2011.), pristupljeno 8. travnja 2017.
U uvodu svoje knjige Hrvatski Ustaše i Komunisti Bušić piše: