Teodiceja (drugi nazivi: racionalna teologija, filozofska teologija, lat. theologia naturalis) je filozofska disciplina o Bogu.
Uvod Teodiceja se svrstava u specijalnu metafiziku. Razlikuje se od objavljene ili dogmatske teologije (lat. theologia dogmatica), koja se temelji na objavi i na božanskom autoritetu. Filozofska teologija ili teodiceja temelji se samo na iskustvu i razumu.
Riječ "teodiceja" (lat. theodicea) sastavljena je od dvije grčke riječi: (Theós, Bog) i (díkē, pravednost), a znači opravdanje Boga, bogoopravdanje, aludirajući na jedno od glavnih pitanja teodiceje, pitanje postojanja zla u svijetu.
Sam naziv teodiceja skovao je G. W. Leibniz, davši naslov jednom svom djelu: Essai de Théodicée sur la bonté de Dieu, la liberté de l'homme et l'origine du mal ("Eseji iz teodiceje o Božjoj dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla", 1710.).
Boga zamišljamo kao apsolutno savršeno biće, prvi uzrok i zadnji cilj svih stvari. Pojam Boga uključuje, dakle, troje:
Apsolutnu egzistenciju: Bog egzistira po sebi, neovisno o ikakvom uzroku. Savršenu esenciju: Bog ima u sebi puninu bitka i savršenosti. Savršenu kauzalnost: Bog je prvi uzrok i zadnji cilj svega.
Prema tome, tri su poglavlja teodiceje: Božja egzistencija, Božja narav i atributi, te Odnos Boga prema svijetu.
Božja egzistencija Pokušajima dokazivanja Božje egzistencije prethode pitanja kao što su je li uopće nužno dokazivati Božju egzistenciju, te je li ju moguće dokazati.
Nužnost i mogućnost dokazivanja Božje opstojnosti Negativne odgovore na pitanje nužnosti i mogućnosti dokazivanja Božje opstojnosti možemo svesti na četiri glavne skupine:
Ontologizam - Ontologisti tvrde da nije nužno dokazivati Božju egzistenciju, jer je, prema njihovu mišljenju, egzistencija Božja neposredno evidentna: mi imamo intuiciju Boga. Glavni predstavnik ontologizma je francuski filozof N. Malebranche. Inatizam - Neki filozofi drže da imamo prirođenu ideju Boga (Platon, R. Descartes, G. W. Leibniz). Fideizam i agnosticizam - Fideisti tvrde da egzistenciju Božju ne možemo prirodnim putem spoznati, nego samo vjerom (lat. fides, odatle "fideizam"), a agnostici niječu i moć razuma i svjetlo vjere. Po njihovu mišljenju, naš razum ne može spoznati ono što nadilazi osjetne datosti, pa se stoga Bog i njegova egzistencija ne mogu dokazati. Fideizam zastupaju: B. Pascal, J. J. Rousseau, F. H. Jacobi, F. Schleiermacher, I. Kant i drugi. Agnosticizam zastupaju: H. Spencer, E. Renan, P. Sabatier, A. Loisy, pozitivisti i drugi. Dijalektična teologija - Predstavnici "dijalektične teologije" (K. Barth, F. Gogarten, R. Bultmann) tvrde da postoji apsolutni ponor između Boga i čovjeka, i on se prirodnim razumom ne može premostiti. Za dijalektičnu teologiju samo objava odozgor može čovjeku omogućiti pristup Bogu. Postoji samo dogmatska teologija, a ne i theologia naturalis. Gogarten s tim u vezi kaže:
Dokazi za Božju egzistenciju Dokaze za Božju egzistenciju možemo podijeliti na apriorne i aposteriorne.
Apriorni dokazi Apriorni dokazi polaze ne od neke iskustvene činjenice, nego od neke ideje i pokazuju da ta ideja uključuje egzistenciju bića koje ima neki božanski atribut. Apriorni dokazi temelje se na principu identiteta ili kontradikcije.
Ontološki dokaz - Temeljna misao ontološkog dokaza može se ovako rezimirati: Bog je najviše biće. Kad On ne bi egzistirao, On ne bi bio najviše biće. Dakle, On egzistira. Ili: Bog ima sve savršenosti. Egzistencija je savršenost. Dakle, On ima egzistenciju. Ontološki dokaz ima više različitih formulacija. (Anzelmova formulacija, Bonaventurina formulacija, Descartesova formulacija, Leibnizova formulacija, Lotzeova formulacija itd.). Ideološki dokaz - To je dokaz iz nužnih i vječnih istina. On se može ovako formulirati: Postoje vječne i nužne istine. Kad svijet ne bi egzistirao, bilo bi istinito u svakom mogućem svijetu da ista stvar ne može biti i ne biti, da ništa ne može nastati bez uzroka, da je cjelina veća od dijela itd. A vječne i nužne istine mogu postojati samo u nekom misaonom biću koje je vječno i nužno. To je biće Bog. Ako to biće ne postoji, mi zapadamo u kontradikciju: vječne i nužne istine nisu vječne i nužne.
Aposteriorni dokazi Aposteriorni dokazi polaze od neke iskustvene činjenice i pokazuju da se ta činjenica ne može istumačiti bez hipoteze nekog bića o kojemu nemamo iskustvene spoznaje i koja je Bog. Aposteriorni dokazi temelje se na principu dostatnog razloga.
Kozmološki dokazi - Polazna točka za dokazivanje Božje egzistencije jest iskustvena stvarnost vanjskoga svijeta. Dokaz iz kontingentnosti - Sve je u svijetu kontingentno: sve stvari, sva bića u svijeta takva su da mogu biti ili ne biti; njihova je bit po sebi indiferentna da realno egzistira ili ne egzistira. Ona prema tome nemaju u sebi razloga svoje egzistencije. Ako kontingentna bića nemaju u sebi razlog svoje egzistencije, moraju, po principu dostatnog razloga, imati razlog svoga egzistiranja u nekom drugom biću i, konačno, u biću koje nužno egzistira, koje je a se, koje prema tome ne može biti a da ne egzistira. To je biće Bog. Dokaz iz kauzalnosti u svijetu - Polazna točka ovog dokaza jest činjenica nastajanja novih bića. Pita se: Da li ta nova bića imaju dostatan razlog svoga nastanka u nizu tvornih uzroka, koje možemo konstatirati u svijetu, ili traže neki izvankozmički i neuzrokovani uzrok - a to je Bog. Dokaz iz gibanja - Gibanje se uzima ovdje u filozofskom značenju prijelaza iz potencije u akt, to jest iz stanja lišenosti (privacije) u stanje posjedovanja (imati i ne imati neku savršenost). Temeljni je, nadalje, princip metafizike da ništa ne prelazi iz potencije u akt, osim pod utjecajem (djelovanjem) nekog uzroka koji je već u aktu; drugim riječima: Ništa ne može biti uzrok sama sebe. Zapažamo u svijetu gibanje, mijenjanje, prijelaz iz potencije u akt. A ništa se ne giba, ne mijenja, ništa ne prelazi iz potencije u akt osim djelovanjem nekog uzroka koji je već u aktu. U nizu ovih uzroka ne možemo ići u beskonačnost. Moramo se, dakle, zaustaviti kod nekog prvog uzroka, odakle potječe aktivnost svih drugih - a to je Bog. Gibanje materije pretpostavlja prvog pokretača (grč. πρωτον κινουν, proton kinoun), koji sve ostale pokreće, a njega nitko ne pokreće (grč. κινουν ακινητον, kinoun akineton, nepokrenuti pokretač) - a to je Bog. Dokaz iz reda, zakonitosti i finalnosti u svijetu - Ovaj dokaz polazi od činjenice reda, zakonitosti i finalnosti (svrhovitosti) u svijetu. Princip na kojem se temelji jest princip kauzaliteta. Zaključujemo iz nekog učinka, a to je divna organizacija svemira, na uzrok ili dostatni razlog toga učinka, a to može biti samo neko više inteligentno biće. Ovaj se dokaz može dvostruko formulirati, pa imamo dva dokaza: Nomološki dokaz (grč. νόμος, nómos, zakon) - Svijet je harmonijski uređena cjelina u kojoj sve stvari stoje u međusobnim odnostima, koji su normirani zakonima. Ta zakonitost - a prema tome red i harmonija u svijetu - nužno pretpostavlja neki razum. A jer prirodni zakoni nemaju oznake nutarnje bitne nužnosti, jer bi mogli biti i drukčiji, oni traže za svoje razjašnjenje neki nadkozmički Logos, nadkozmičku inteligenciju, koja je ujedno i svemoćna Volja (koja ravna svim što je u svijetu) - a to je Bog. Teleološki dokaz (grč. τέλος, telos, cilj, svrha) - Postoji u prirodi finalnost, teleologija, to jest namjerno adaptiranje sredstava nekom cilju. To zapažamo već u neživoj prirodi. Toliko mnoštvo elemenata i sila u svemiru sačinjava ipak jedinstveni kozmos, a to znači da su pojedini elementi podređeni cjelini. Samo na temelju teleološki udešenog koordiniranja kozmičkih elemenata i sila fizički je svemir moguć. Finalnost (svrhovitost) se očituje na poseban način kod živih bića. Svi organi, sve funkcije živih bića tako su koordinirane da ostvaruju jedinstvo individue i njeno održanje u životu. Ta finalnost u svemiru nužno pretpostavlja neku inteligenciju koja je cilj i plan zamislila, i volju koja ga je ostvarila - a to je Bog.
Antropološki dokazi - Polazna točka za dokazivanje Božje egzistencije jest iskustvena stvarnost unutrašnjeg (psihičkog) svijeta. Psihološki dokaz - Dokazujemo egzistenciju Božju iz dubokih težnja ljudske duše. Čovjek u dubini svoga bića teži za apsolutnom savršenošću: za apsolutnom istinom, za beskonačnim dobrom, za savršenom ljepotom, za beskrajnom ljubavlju. Ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti ove duboke težnje ljudskog bića jer na svijetu je sve nesavršeno. I mi zaključujemo da mora postojati neko Biće, koje je u stanju zadovoljiti ove težnje, Biće koje je sama Istina, Dobrota, Ljepota i Ljubav - a to je Bog. Moralni dokaz - On se izvodi iz činjenice moralne obligacije. Postoji moralni red koji nam se nameće kao bezuvjetna obligacija (Kantov "kategorički imperativ"). A jer ništa ne može biti bez dostatna razloga, to i moralni red i njegov obligatni karakter mora imati dostatan razlog. Zadnji razlog bezuvjetne moralne obligacije može biti samo u jednom najvišem Zakonodavcu, koji jedini može ljudsku volju obvezati - a to je Bog. Dokaz iz općeg uvjerenja ljudskog roda (etnološki dokaz) - Svi su narodi vjerovali u Boga. Ta univerzalnost dokazuje da se čovjek, promatrajući svijet, njegove ljepote i red koji u njemu vlada, instinktivno uzdiže do pojma začetnika toga svijeta - Boga.
Zaključak o dokazima za Božju egzistenciju Svi su dokazi primjene principa dostatnog razloga: svaka stvar ima svoj razlog ili u sebi ili u drugom. Svaki dokaz precizira primjenu dostatnog razloga na područje kontingentnosti, gibanja, finalnih uzroka, ljudskih težnja i općeg uvjerenja ljudskog roda.
Svaki nas dokaz dovodi do Boga i uključuje sve druge. Ali svaki dokaz ističe posebni aspekt božanske kauzalnosti i pokazuje da, kakvo god stajalište zauzeli, svijet ima dostatni razlog samo u Bogu, tako da možemo birati između dvoga: ili Bog ili totalna apsurdnost.
Božja narav i atributi Mogućnost spoznaje Božje naravi Analogija Boga spoznajemo samo po njegovim učincima. Ti učinci imaju uvijek neku sličnost s uzrokom, i zato je principijelno moguće spoznati Boga, i zato je ta spoznaja realna. Međutim, ona je nesavršena, jer savršeno spoznajemo neku stvar samo ako znamo što je ona u sebi.
Bogu pripisujemo savršenosti stvorova samo po analogiji, to jest tvrdeći da, uz sličnosti stvorova s Bogom, postoje i beskonačne razlike.
Postoje dvije vrste analogne spoznaje Boga: analogija proporcionalnosti i analogija unutarnje atribucije. Analogija proporcionalnosti: Budući da su konačna bića participacije božanskog bitka, postoji temeljna ontološka sličnost konačnih bića s beskonačnim Bićem, i zato savršenosti koje izričemo o konačnim bićima moraju se izricati u istom značenju (prema istoj definiciji) i o beskonačnom biću, ali na različit način. Analogija unutarnje atribucije: Budući da su konačna bića participacije Božanskog Bića, postoji neka temeljna sličnost konačnih bića s beskonačnim Bićem, a ujedno njihova totalna ovisnost o beskonačnom Biću. Zato savršenosti konačnih bića ontološki konveniraju beskonačnom Biću primarno, apsolutno, esencijalno, a konačnim bićima samo sekundarno, nesavršeno, ovisno o beskonačnom Biću.
Analogija je kombinacija sličnosti i razlike. Iz ovoga se vidi koje je metafizičko značenje analogije za problem Boga. Analogija priječi potpunu rastavu Boga i svijeta (deizam), a ujedno onemogućuje njihovu identičnost (panteizam). Ona je, dakle, u sredini između dvije krajnosti.
Agnosticizam Općenito govoreći, agnosticizam je nauka prema kojoj ljudski duh ne može spoznati ono što nadilazi osjetno iskustvo. To je metafizički agnosticizam.
Agnosticizam s obzirom na Boga može se nazvati teološkim agnosticizmom. On može imati veću ili manju ekstenziju. Neki agnostici niječu mogućnost spoznaje Božje egzistencije, a drugi tvrde da je moguće sa sigurnošću upoznati Božju egzistenciju, ali da je nemoguća spoznaja njegove naravi (esencije, biti).