Posljednji Stipančići je socijalni roman koji je napisao Vjenceslav Novak.

Problematika koja se obrađuje

opis sumornog interijera patricijskih obitelji u propadanju ilustracija svih slojeva hrvatskog društva (od stanovnika velegradskog podzemlja preko građanskih salona) razobličavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva i ponire u dušu umjetnika i intelektualaca realno oslikavanje tragične strane ljudskoga života s naglašenim osjećajima sućuti za ljudska stradanja i patnju iz djela zrači humanost i samilost socijalni položaj ljudi u određenom povijesnom razdoblju različito poimanje očinske ljubavi opisivanje odnosa između likova i problemi političke scene

Struktura djela

Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljećima 19. stoljeća u kojem se prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić, s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. Nejednak položaj djece u obitelji u kojoj se sva pozornost pridaje jednoj, a potpuno zapostavlja druga osoba, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.

Književna vrsta

Roman u kontekstu hrvatskoga realizma kao specifična pojava gdje se narušava kanonsku strukturu realističkoga romana s prvim nagovještajem modernističkoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik, memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule, gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova (portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.

Inspiracija iz sličnog djela: Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše te objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Takvi pripovjedači događaja podsjećaju nas po stilu i načinu pisanja na Balzaca. Opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i Josipa Kozarca. Možda ima malo doticaja s načelima pisanja Rousseauova Emila.

Likovi

Ante Stipančić je hladan, sebičan i obrazovan otac. Ante je bio posljednji potomak te se oženio s Valpurgom, iz porodice starih plemića i senjskih patricija Domazetovića. Njegovo široko lice mirnih očiju, velikog dugačkog nosa, te pravilnih usta davalo je samosvjesnu glavu i izgled aristokrata koji ne mari ni za sav jad ni za zlobu. U sinu vidi sve i želi da sin bude bolji od njega. Nepravedno se odnosi prema kćeri. Misli samo na ugled imena Stipančić, i svoju karijeru. Otac čini sve kako bi sin svojim učenjem podigao ugled obitelji. Njegov otac Pavle i majka Kata bili su krčmar i krčmarica; u ono doba vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio odgojem svoju taštinu, koja mu je ostala pečat na svakom koraku u životu. Nastojao je zaboraviti što su mu bili otac i mati i gledati u prošlost da potraži plemički list svojih pradjedova, koji nije mogao naći. Međutim držao se plemićem. Kod kuće je bio strah ukućana, a mali ljudi su ga na ulici pozdravljali dubokim klanjanjem, na koje nije nikada pozdravom uzvraćao. Bio je nesiguran na svakom svom koraku i nigdje nije uspijevao. Neprestano je lebdio i bio nezadovoljan svojim položajem. Previše se brinuo za sina, a ženu i kćer zanemarivao. U stvari je od sina htio napraviti ono što on nije uspio. Umro je onako kako je živio, okružen svojom ženom i kćeri koje su ga jedine donekle voljele i o njemu se brinule.

Valpurga Stipančić je suhonjava, sitna žena senjskog patricija, stara oko 46 godina. Nježna i svjesna majka koja sluša muža i brine se o djeci - po ponašanju sasvim suprotna mužu. Srednje visine, tamne kose, smeđih očiju s nježnim, brižnim pogledom i sramežljivim smiješkom. Tipičan prikaz tadašnje žene, koja se udala za Stipančića, a s obzirom na to da je on bio iz više obitelji, smatrala ga je savršenim. Nema mnogo utjecaja na muža i ponaša se kao sluškinja, jer ne bi voljela da ju muž odbaci, što bi za nju bila velika sramota. Bila je poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, premda je bilo u suprotnosti njenom mišljenju i željama. Premda je iz pronađenih spisa uvidjela njegov pravi karakter i negativne osobine, za nju je on bio najbolji čovjek. Sve bi učinila za svoju djecu, pokazala pravu majčinsku ljubav i kada nije bilo oca svima je ugađala. Luciji je ispunjavala želje jer je bila takva osoba, koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon što je muž umro, mnogo je patila u siromaštvu. Sin se promijenio, ne samo duševno, nego je ime i prezime promijenio u mađarsko, ali je ona smatrala da je tako moralo biti i ništa mu nije zamjerala. Sve je bila spremna dati, pa čak i svoj život, za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj kćer ne bi nikada oprostila da sazna za njezinu tajnu. Zato je molila Martina da piše Luciji ljubavna pisma u ime Alfreda. Nadživjela je svoju kćer i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojega u biti nije nikada niti imala. Patnja njenog srca je konačno završila kada se smrznula jedne hladne noći tražeći milostinju. U samoj smrti Valpurge Stipančić uočljiva je simbolika. Naime, ona je prekrivena bijelom plahtom što simbolizira njenu nebitnost i manjak stava koji nikada nije imala u braku s Antom Stipančićem.

Lucija Stipančić je imala smeđe oči, a ten joj je bio bijel i fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi, kao u četrnaestgodišnje djevojčice. Iza takvog lika se krije starinski portret mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za tim portretom ni ostali dio tijela. Bila je jako osjećajna i krhka i to je razlog njene prerane smrti na kraju romana. Iako je ona umrla od tuberkuloze, njeno duševno stanje dosta je pridonijelo ranijoj smrti. Imala je nesretno djetinjstvo i ona je lik tipične posrnule djevojke. Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijarhalno društvo. Stalno je boravila u kući i zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta. Ipak je pokazala hrabrosti da se suprotstavi ocu kojega nije mogla iskreno voljeti. On je za nju bio stranac kojega je mogla vidjeti samo ponekad, a u njegovom društvu znala je da se mora ozbiljno ponašati. Prema ocu je bila buntovna, bila je svjesna situacije u kojoj se ona i majka nalaze (za razliku od Valpurge koja nije svjesna). Prije očeve smrti,oprostila mu je za njegov odnos prema njoj, što je dokaz njene istinske dobrote. Bila je nesretna jer se zaljubila u krivog čovjeka i zato se razboljela. Alfreda je istinski voljela, pravom ljubavi i nije ga mogla shvatiti. Žalila je za svojom mladosti i nevinosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti i neznanja. Prije svoje smrti odlučila je saznati istinu o pismima - ne da se zavaravati i uporna je.

Juraj Stipančić je prvi sin kojega je otac smatrao svojim nasljednikom. Otac mu je posvetio cijeli svoj život. Još od malena dovodio bi mu učitelje da nauči što više znanja. Majčinu i sestrinu ljubav nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zato kasnije prema njima nije ništa ni osjećao. Otišao je studirati, izmamio je što više novaca i posvetio se lagodnom životu. Nakon očeve smrti i dugo godina izbivanja više ga ništa nije vezivalo za rodni kraj. Kada je izmamio novac i od majke, promijenio prezime u mađarsko i više se nije javljao. Takvo ponašanje Jurja je od oca koji ga je tako odgojio.

Vukasović – čovjek od 45 godina, impozantne vanjštine, ne previše odgojen, ali s finom ironijom. Na njegovom licu titrao je gospodski smiješak, uvijek dostojanstven. On se protivio postojećoj vladi i htio je da se Senj priključi građanskoj Hrvatskoj. Dobivao je sve više pristaša, da bi na kraju i pobijedio.

Major Benneti bio je rodom Tršćanin, čovjek od 45 godina, smrknita i košćata lica, crnih i pronicljivih očiju.Posljednji Stipančići/XI Od svojih namjera nije nimalo odstupao, ni pod kojim uvjetom i u tome je bio silovit, i sudio je baš kao da siječe sabljom. Znao je da može biti takav jer mu je to dopuštao položaj u vlasti. Grad ga se bojao i mnogi su bili uvjereni da bi on mogao i zgaziti onoga koji bi mu se pokušao suprotstaviti. Bio je neženja, veseljak i rado se kartao, ali je malo pio. U manipuliranju s građanima olakšavali su mu njegovi doušnici, među kojima je glavni bio Fabijan Martinčić.

Fabijan Martinčić bio je propalica, zanemaren čovjek koji ne pita gdje će dobiti groš i zaliti grlo. Hodao je veoma brzo i svojim mesnatim i plavim nosom zavirio je u svaki kut grada. Neprestano je žmirkao svojim vodenim očima, govorio bi nasilno, uvjeravajući svakoga.

Martin Tintor je mladić neugledan, visok, nespretnih kretanja, gospodski odjeven, široka lica, velika nosa i usta. Na tom mladiću je bilo pristojno duboko klanjanje i strahopoštovanje onome koji mu je pri dolasku i odlasku poljubio ruku.

Kratka bilješka o djelu

U jednoj uglednoj senjskoj obitelji, gazda Ante Stipančić je zgodan čovjek, sebičan i osjećajno hladan. S obzirom na to da okolina utječe na čovjeka, on je strog otac, obrazovan čovjek koji želi da mu sin bude bolji od njega. U svome sinu vidi sve i zapostavlja kćer, prema kojoj se nepravedno postavlja i samo misli na ugled imena Stipančić, te svoju karijeru. Majka je nježna i svjesna, pokorno sluša muža i brine se o djeci. Nema mnogo utjecaja na muža, već se ponaša kao sluškinja, jer ne bi voljela da je muž odbaci, jer bi ju od naroda bila velika sramota. Otac sve čini kako bi njegov sin svojim učenjem podigao ugled obitelji, ali u dodiru s lošim društvom postaje neodgovoran. Loše se odnosi prema ocu, koji mu sve pokušava omogućiti da završi fakultet u Beču. Kći Lucija je mlada, lijepa djevojka koja traži malo slobode, ali je otac zapostavlja, kao da ne postoji i ona biva nesretna i tužna. Odrastanjem se za nju zanimaju mladići, ali njen otac ne poštuje njene želje, već ju majka samo tješi. Obitelj je podijeljena na muški i ženski rod, što je u devetnaestom stoljeću bio običaj. To znači da žene nemaju nikakva prava, a otac je glava obitelji, koji si previše umišlja. Kraj završava osiromašenjem obitelji, tragedijom, smrću oca, zatim kćerke i majke.

Sadržaj

Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica patricija Ante Stipančića, provodi dane sa svojom kćerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o svojoj kćerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio pretopao i težak, no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kćer još više ne prehladi.

I. poglavlje

Lucija je izgledala mnogo mlađa od svoje dobi. Imala je smeđe oči, a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi kao u četrnaestogodišnje djevojčice. Kako je majka nije puštala van iz kuće, to se Lucija ljutila. Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio dosadan sapet, mučan i uzaludan vapaj za životom.

»Poštar! Marko!« - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuće, jedini čovjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu, jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi? Zar bi on mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dođe vidjeti? No ona nije znala da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.

II. poglavlje

Ni njezina majka nije bila zdrava, već je odavno bolesna na srcu i svaka uzrujanost izazove osjećaj kao da će se ugušiti, no ona je mislila samo na Lucijino zdravlje. Majka joj je pričala o povijesti bogatih patricijskih obitelji njezinih Domazetovića i očevih Stipančića. Ratovanjem su se obogatili, ali je sve to išlo, po očevoj volji, njenom bratu Jurju, koji je to trošio živeći lagodno i ne mareći za obitelj. Njima dvjema od čitavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na plaćanje Jurjevih dugova.