Njemačko Carstvo – poznato i pod nazivima Carska Njemačka, Drugi Reich ili jednostavno Njemačka – bio je naziv za njemačku državu u vremenu od 47 godina, počevši od proglasa Vilima I. od Pruske, njemačkog cara (18. siječnja 1871.) te završivši abdikacijom Vilima II. (9. studenoga 1918.). Službeno ime države u to doba, Deutsches Reich (Njemački Reich), koristilo se sve do 1943. i ne označava striktno period carske vladavine.
Izraz Drugi Reich (Zweites Reich) ponekad i najbolje označava ovaj period njemačke države. Izraz je uveo Arthur Moeller van den Bruck 20-tih godina 20. stoljeća. Zaključio je da je Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti bio Prvi Reich, dok je Njemačko Carstvo bilo Drugi Reich. Tom logikom je i nastao izraz Treći Reich koji se danas upotrebljava za Njemačku tijekom Hitlerove vladavine.
Bismarckovo osnivanje carstva
Njemački nacionalisti pod Ottom von Bismarckom iz korijena mijenjaju svoja stajališta. Naime odjednom počinju zagovarati u to doba liberalna stajališta o ujedinjenju Njemačke. Bismarck je želio ujediniti suparničke njemačke države i usmjeriti njihov konzervatizam u zajedničku njemačku državu s pruskom dominacijom. To je i uspio napraviti nakon tri vojna uspjeha. Drugog Schleswiškog rata protiv Danske 1864., Austrijsko-pruskog rata 1866. u kojem je obranio južne njemačke države od Austrije te Francusko-pruskog rata protiv Drugog Francuskog Carstva od 1870. – 1871. Tijekom opsade Pariza 1871. Sjevernonjemačka konfederacija proglasila ujedinjenje s ostalim njemačkim državama. Službeno proglašenje Njemačkog Carstva objavio je svojim proglasom prvi car novoosnovanog carstva Vilim I. Objava se dogodila, na poniženje Francuza, u dvorani zrcala u dvorcu Versailles u blizini Pariza. Francuzi su ubrzo prestali pružati otpor izgubivši tako rat.
Zemlje sastavnice carstva
Prije ujedinjenja, Njemačka je bila podijeljena u 39 neovisnih država. Te države su bile kraljevstva, velika vojvodstva, vojvodstva, kneževine, slobodni gradovi i jedan carski teritorij. Kraljevina Pruska bila je najveća samostalna njemačka država, pokrivajući 60% teritorija Njemačkog Carstva. Mnogi povjesničari i danas smatraju da je Bismarckovo ujedinjenje Njemačke bilo zapravo samo proširenje Pruske.
Te države su svoju samostalnost stekle na različite načine. Neke su svoju suverenost dobile raspadom Svetoga Rimskog Carstva, dok su neke to izborile na kongresu u Beču 1815. godine. Teritoriji pojedinih država nisu nužno bili spojeni, neki su postojali u nekoliko dijelova, kao rezultat povijesnog djelovanja, ili u nekoliko slučajeva dijeljenjem vladajućih obiteljskih loza.
mini|desno|300px|Zemlje Njemačkog Carstava mini|desno|300px|Njemačko kolonijalno carstvo
Svaka zemlja sastavnica imala je svoga predstavnika u Carskom savezu (Bundesrat) kao i u Reichstagu. Povezanost između Carskog centra i zemalja članica bili su glatki i razvijali se se na već postavljenoj osnovi. Područje na kojem je njemački car, na primjer, mogao intervenirati u udređenim situacijama nejasnog ili osporenog nasljeđa je bio mnogo debatiran – kao na primjer kod krize Lippe-Detmold nasljedstva.
Konzervativna modernizacija
Bismarckova unutanja politika odigrala je veliku ulogu u stvaranju autoritativne politike u carstvu. Manje okupiran s jačanjem kontinentalne politike odmah nakon ujedinjenja 1871., njemačka poluparlametarna vlada donijela je relativno jednostavne ekonomske i političke promjene. Temeljite Bismarckove reforme odgurnule su Njemačku na sam vrh svjetskog industrijskog tržišta toga doba.
Ekonomija
Proces industrijalizacije je dinamično u Njemačkoj i njemačkim tvornicama počeo osvajati njemačko unutarnje tržište od britanskih proizvoda. Započela je i žestoka bitka njemačkih i britanskih proizvoda izvan granica Njemačke, pretežito u SAD-u. Njemački tekstil i metalna industrija početkom Francusko-pruskog rata nadmašio i zamijenio sve strane, pa tako i britanske proizvode s domaćeg tržišta. Tijekom stoljeća njemačka pogonska industrija je često proizvodila metal za upotrebu i na britanskom slobodnom tržištu. Tijekom Prvog svjetskog rata njemačka ekonomija prebacila je proizvodnju na oružje opskrbljujući tako njemačke vojnike s kvalitetnom opremom koju su trebali na bojnom polju. To uključuje proizvodnju pušaka (Gewehr 98), pištolja (P08 Luger), i teškog oružja (Strojnice, raznovrsnih projektila i nekoliko vrsta teškog i lakog topništva).
Ideologija
Nakon službenog ujedinjenja Njemačke 1871., Bismarck se posvetio propagandiranju teorije prusionizma pod izlikom ujedinjenja Njemačke. Tomu se suprotstavio službeni Vatikan i papa Pio IX. što ih je dovelo u zaraćene odnose i brojne sukobe.
Bismarckovi glavni ciljevi su bili: Kulturna borba (Kulturkampf), socijane reforme i nacionalno ujedinjenje.
Kulturna borba - Nakon osinvanja katoličkih njemačkih država na jugu i u nekim dijelovima istoka, katolicizam, koji je zastupala Katolička stranka centra, činila je veliku prijetnju procesu ujednijenja. Južne katoličke države, većinom su bile zemljoradničke države te su pale pod utjecaj seljaštva, radništva, svećenstva, za razliku od sjevernih zemalja koji su bile više razvijene i pod utjecajem aristokratizma. Borba između Bismarcka i utjecaja Katoličke Crkve u južnim zemljama naziva se Kulturna borba. Međutim nakon 1878. Bismarcka s Katoličkom strankom centra je ujedinila borba protiv socijalizma, donoseći kraj kulturnoj borbi. Socijalne reforme - Kako bi oslabio utjecaj socijalističkih grupacija i organizacija Bismarck je uveo neke reforme znane kao socijalne reforme. Uveo je zdravstveno osiguranje 1883., osiguranje u slučaju nesreće 1884., invalidninu i starosnu mirovinu 1889. U to doba takva socijalna osiguranja u Njemačkoj bila su najnaprednija u cijelom svijetu, te još i danas postoje u Njemačkoj. Nacionalno ujedinjenje - Bismarck je uložio ogroman napor u smanjivanju razlika između njemačkih država. Naime nakon ujedinjenja morao je voditi bitku s njemačkim nacionalistima koji su zagovarali nezavisnost njihovih država.
Potiskivanje drugih naroda
Jedna od politike ujedinjenja bilo je i eliminiranje nenjemačkih jezika iz javnog života, škola i akademskih ustanova. Nasilna politika germanizacije često je imala obrnut efekt i poticala otpor koji se često izražavao u školovanju kod kuće i u grupiranje u manjinske grupe.
Nacionalistička politika nasilne germanizacija bila je većinom usmjerena protiv poljske manjine u Njemačkom Carstvu. Počela je žestoka bitka Bismarckove vlade protiv Poljaka, Poljacima je davana zemlja u raznim njemačkim kolonijama, dok su u Njemačkoj bili protjerivani. 1888. organizirana je masovna deportacija Poljaka iz njemačkih država što su organizirale njemačke vlasti s Bismarckom na čelu.
Vilim II. Ponovno legimitiziranje carskog trona i Bismarckova ostavka 250px|mini|desno|Vilim II., Njemački car Carstvo se jako dobro razvijalo pod Bismarckovim vodstvom sve do careve smrti u ožujku 1888. Nakon njegove smrti, Fridrik III njegov sin i nasljednik bio je na vlasti samo 99 dana, nakon što je prijestolje prepustio Vilimu II. Taj događaj je zabilježen kao Godina tri cara (Dreikaiserjahr), tj. u godini dana (1888.) na vlasti su bila tri cara. Vilim II. shvatio je značenje carskog trona i želio ga je očuvati onda kada su monarhije u Europi bile potčinjene i kada su monarsi zapravo imali samo figurativnu vlast. Ambicije Vilima II. i njegova djela dovela su ga u sukob s prvim njemačkim kancelarom Ottom von Bismarckom.Kurtz, Harold. (1970). Second Reich: Kaiser Wilhelm II and his Germany. New Work: MacDonald Library of the 20th Century. P. 60 Nakon žestokih svađa oko preuzimanja vlasti, Bismarck je posustao i predao vlast Vilimu II. odstupivši s mjesta njemačkog kancelara u ožujku 1890.
Nakon Bismarckovog odlaska s mjesta njemačkog kanclelara, Vilim II. postao je glavni vođa Njemačke. Za razliku od svoga oca Vilima I. koji je većinu poslova, bilo unutarnjih bilo vanjskih, ostavio vladi, Vilim II. se aktivno uključio u njemačku politiku, želeći napraviti dojam pouzdanog i upućenog vladara, i zadržati pravu, a ne figurativnu vlast.Kurtz, Harold. (1970), p. 63 Vilim II. je po vlastitoj želji primao ekonomske savjete od Walthera Rathenaua, veoma kontroverzne osobe u njemačkoj politici koja je bila liberal, židov, slobodni zidar i homoseksualac (kojeg su 1922. u atentatu ubili desničarski ekstremisti). Od Rathenaua, Vilim je saznao mnogo o europskoj ekonomiji i industrijskim i financijskim vezama Europe, što mu je mnogo pomoglo da se aktivnije ukljući u politiku.
Na službenim pojavljivanjima i fotografiranjima Vilim II. uvijek je skrivao svoju lijevu ruku koja mu je deformirana još od rođenja. Vilim II. je u svjetskoj povijesti ostao zapamćen po svojoj agresivnoj vanjskoj politici koja je Njemačku dovela u izolaciju nakon Prvog svjetskog rata.
Unutrašnji poslovi
Tijekom vladavine Vilima II Njemačka više nije bila tako autoritativna zemlja kao pod vlasti Otta von Bismarcka na mjestu njemačkog kancelara. Nasljednici Bismarcka imali su velikih poteškoća kod promjene vlasti, posebice njegovi nasljednici na mjestu premijera Pruske. Prve liberalne promjene uveo je Leo von Caprivi smanjivši time nezaposlesnost. Njegov program liberalizacije Njemačke bio je prihvaćen od strane cara i u većem dijelu njemačkog stanovništva. Jedini protivnici promjeni sustava bili su pruski zemljovlasnici, koji su se bojali gubitka vlasti i moći, stoga su pokrenuli mnoge anticaprijevske kampanje protiv Caprivijevih reforma.Kurtz, Harold. (1970), p. 67
Za vrijeme dok su se pruski aristokrati protivili svim zahtjevima ujedinjenje Njemačke, 1890.-ih nekoliko je pobunjeničkih organizacija stalo protiv konzervativne politike pruskog militarizma i politike prusifikacije koja se polako uvlačila u vanjsku i unutarnju politiku kompletnog Njemačkog Carstva. Neki profesori su uveli program liberalizma u školstvom, pruživši tako alternativu militarizmu i potičući želju za individualnosti i slobodom.Kurtz, Harold. (1970), p. 72 Najveću opoziciju monarhiji i njemačkom caru Vilimu II. pružila je novoosnovana stranka SPD (Socijaldemokratska stranka Njemačke) koja je uključivala mnoge ljevičarske ideje među njima i marksizam. Također SPD je bio zagovornik mnogih socijalističkih reformi koje bi oslabile vlast i moć cara, stoga se ta novoosnovana stanka na početku svog djelovanja žestoko sukobila s Vilimom II. Velika njemačka industrija uvela je program socijalne skrbi i zbrinjavanja za svoje radnike sve dok se nisu izjasnili kao socijalisti ili članovi trgovinske unije. Imali su pravo na mirovne, osiguranje u slučaju bolesti čak su bili i stambeno zbrinuti, što je smanjilo socijalne poteškoće.
Vilim II., za razliku od Bismarcka, razriješio je razmjerice između Njemačke i Katoličke Crkve, te je zajedno s Katoličkom Crkvom uložio ogroman trud u borbi protiv socijalizma.Kurtz, Harold. (1970), p. 56 Ta politika je propala kada su socijal-demokrati dobili trećinu glasova na izborima 1912. za Reichstag, te tako postala najveća politička stranka u Njemačkoj. Vladu je međutim ipak bila sastavljena od koalicije desničarskih stranaka koje je podupirao car i Katolička Crkva. Nakon sastavljanja vlade usljedilo je porast nacionalizma i militarizma, koji je izazvao bježanje Nijemaca u strane države kako bi izbjegli vojnu službu. Većina njih pobjegla je u SAD. mini|300px|desno|Vilim II. na sastanku s njemačkim generalima Tijekom Prvog svjetskog rata, točnije 1916., Vilimova moć se razdijelila se u dva dijela. Pravu vlast je preuzeo zapovjednik Njemačkog vrhovnog vojnog zapovjedništva i budući predsjednik Njemačke (Weimarske Republike) Paul von Hindenburg i budući nacist Erich Ludendorff. Car više nije bio glavna ličnost u njemačkoj politici, već je imao samo figurativnu vlast koju je obnašao sljedeće dvije godine, sve do abdikacije 1918. s mjesta njemačkog cara.
Vanjski poslovi