Vulgarni latinski jezik (lat. sermo vulgaris) označava dijalekte latinskog jezika koji su se govorili prvenstveno u zapadnim provincijama Rimskog Carstva, sve dok se ti dijalekti, sve se više međusobno udaljavajući, u 9. stoljeću nisu razvili u zasebne romanske jezike.
Govorni latinski razlikovao se od književnog klasičnog latiniteta u izgovoru, leksiku i gramatici. Neke odlike vulgarnog latiniteta pojavljuju se tek u kasno doba Carstva, dok su druge njegove odlike postojale u govornom latinitetu i mnogo ranije, bar u svom početnom obliku. Većina odlika vuglarnog latiniteta ukazuje na to da je on bio prije govorni nego pisani jezik: svjedočanstva koja posjedujemo o njemu upućuju na zaključak da se govorni latinski u to doba podijelio na različite dijalekte. Budući da ne postoje transkripcije govornog latinskog koji je tada bio u svakodnevnoj upotrebi, istraživanja vulgarnog latiniteta moraju se oslanjati na posredne metode.
Naše znanje o vulgarnom latinskom proizlazi iz tri glavna izvora. Prvo, komparativna metoda može uspostaviti vezu između pojedinih oblika u zabilježenim romanskim jezicima te ukazati na razlike u odnosu na klasični latinitet. Drugo, različiti tekstovi iz područja deskriptivne gramatike iz doba kasnog latiniteta kritiziraju jezične pogreške koje su pravili govornici latinskog, što nam pruža informacije o tome na koji su način govornici latinskoga u to doba upotrebljavali taj jezik. Treće, gramatičke pogreške i neklasična upotreba na koje se ponekada nailazi u kasnolatinskim tekstovima također mogu baciti svjetlo na govorni jezik.
mini|400px|Vulgarni latinski, kao što pokazuje ovaj politički grafit u Pompejima, bio je govor običnih ljudi u Rimskom Carstvu – različit od klasičnog latiniteta kojim je komunicirala obrazovana elita. Definicija vulgarnog latiniteta mini|200px|El Cantar del Mio Cid je najstariji duži zapis na srednjovjekovnom španjolskom jeziku i svjedočanstvo je rađanja novog, španjolskog jezika.
Riječ vulgaris znači jednostavno "običan" ili "narodni", ali za klasične filologe termin "vulgarni latinitet" ima nekoliko značenja.
Prvo, on označava govorni latinski jezik Rimskoga Carstva. Klasični latinitet bio je više umjetan pisani jezik i, u stvarnosti, latinski koji su širili rimski vojnici po Galiji, Hispaniji i Daciji nije uvijek bio onaj jezik koji nalazimo u Ciceronovim djelima. U ovom značenju, vulgarni latinitet bio je govorni jezik, za razliku od "kasnolatinskog", koji je predstavljao pisani jezik i koji u općim karakteristikama pokazuje relativno male razlike u odnosu na pretpostavljeni klasični standard. Drugo, on označava jezik koji bi bio hipotetski predak romanskih jezika, tzv. protoromanski. Taj konkretni jezik ne poznajemo iz neposrednih svjedočanstava, s iznimkom nekoliko natpisa u obliku grafita. Taj latinski pretrpio je značajan broj važnih promjena, uključujući i fonetske, a može se rekonstruirati komparativnom lingvističkom metodom, uspoređujući rezultate tih promjena onako kako se oni pojavljuju u narodnim romanskim jezicima. U istom ovom užem značenju, vulgarnim latinitetom naziva se ponekad hipotetski protoromanski jezik iz kojega su nastali zapadni romanski jezici: govori koji se nalaze sjeverno i zapadno od linije La Spezia – Rimini, u Francuskoj te na Pirenejskom poluotoku, kao i romanski jezici u sjeveroistočnoj Africi, od kojih gotovo da nije ostalo nikakvih tragova. Prema ovom gledištu, talijanski koji se govori u jugoistočnoj Italiji, rumunjski i dalmatski jezik imali su poseban razvoj. Na kraju, termin "vulgarni latinski" upotrebljava se i da se opišu gramatičke inovacije koje se nalaze u nekim tekstovima napisanim kasnolatinskim jezikom, na primjer u spisu Peregrinatio Aetheriae (kraj 4. st.), u kojem je jedna hodočasnica opisala svoj put u Palestinu i na Sinaj, ili u djelima Grgura Tourskog. Budući da su pisana svjedočanstva vulgarnog latiniteta veoma rijetka, ova djela su veoma korisna klasičnim filolozima, prije svega jer ponekada sadrže »greške« koje nam daju uvid u govore koji su bili u upotrebi tokom razdoblja u kojem su pisani.
Neka književna djela, koja međutim nisu pisana jezikom visokog stila, nastala u klasičnom razdoblju rimske književnosti, također mogu osvijetliti strukturu vulgarnog latiniteta. Plautove i Terencijeve komedije, u kojima značajnu ulogu igraju likovi koji su robovi, čuvaju neke osnovne prvobitne oblike kasnolatinskog jezika, a isti je slučaj i s dijaloškim dijelovima Petronijeve Trimalhionove gozbe.
Vulgarni latinski imao je različite razvojne puteve u različitim rimskim provincijama, a ti su putevi rezultirali postupnim nastajanjem francuskog, talijanskog, španjolskog, rumunjskog, katalonskog i retoromanskog jezika. Premda je latinski ostao službeni jezik, vulgarni latinski bio je narodni jezik, i to sve dok se ti novi lokalizirani oblici nisu toliko međusobno udaljili da su prerasli u nove standarne jezike. Prema tome, smatra se da se vulgarni latinski izgubio od trenutka kada su lokalni dijalekti počeli stjecati sve više vlastitih odlika koje su ih učinile posebnim jezicima. Ovi protoromanski jezici transformirali su se u isto vrijeme i u jednakoj mjeri u romanske jezike, i može se reći da se ta transformacija dovršila onda kada se u svakome od tih jezika mogao razlikovati poseban oblik.
Smatra se da je tokom 3. stoljeća došlo do važnih promjena u leksiku i morfologiji vulgarnog latiniteta, npr. equus (=konj) prešlo je u caballus ili cavallus, što je kasnije dalo francuski oblik cheval. Nedavna su istraživanja izgleda pokazala da se i izgovor počeo razlikovati: već je počeo nalikovati izgovorima suvremenih romanskih jezika. Prema ovim istraživanjima, najznačajniji primjer ovih promjena pronađen je u okolini Napulja. Međutim, sve se te promjene nisu događale na isti način na cijelom teritoriju Rimskog Carstva, pa su se stoga najveće razlike možda nalazile između različitih oblika vulgarnog latiniteta u najudaljenijim provincijama, na što je djelomice utjecalo i prihvaćanje novih korijena riječi iz drugih jezika koji su se na tim područjima govorili. Zbog svega toga valja primijetiti da se ova teorija većim dijelom oslanja na rekonstrukciju a posteriori, prije nego na tekstove.
U stoljećima koja su uslijedila nakon pada Rimskog Carstva, vulgarni latinitet i pisani kasnolatinski jezik postojali su paralelno, jer su obrazovani ljudi, koji su inače govorili nekim od lokalnih romanskih govora, u pisanju upotrebljavali korektnu gramatiku i točan pravopis, pa je rezultat bio pisani jezik na koji su utjecale norme klasičnog latiniteta. Međutim, na Trećem saboru u Toursu 813. godine svećenicima je naloženo neka propovijedaju na lokalnim narodnim narječjima kako bi ih stanovništvo moglo bolje razumjeti. Ta narodna narječja bila su kako rustica lingua romanica – oblik vulgarnog latiniteta koji se u to doba jasno razlikovao od starog crkvenog latiniteta – tako i dijalekti njemačkog jezika. To je bio važan trenutak u razvoju vulgarnog latiniteta. Godine 842., dakle nepunih trideset godina nakon tourskog sabora, u Zakletvi iz Strasbourga prvi je put zabilježen jedan sporazum – između dvojice nasljednika Karla Velikog, zapisan na jednom romanskom jeziku koji nije latinski. mini|Odlomak iz Zakletve iz Strasbourga
Odlomak iz teksta Zakletve glasi:
Prijevod:
U kasnolatinski jezik, čije je središte i dalje bio Rim, vjerojatno su prodirale ove novine, bilježeći promjene do kojih je dolazilo u bližoj okolici, koja se može otprilike poistovjetiti s Italijom. Službeni je latinski još uvijek bio nepromijenjen i »nepromjenjiv«, s jedne strane zahvaljujući kodifikaciji rimskog prava koju je poduzeo car Justinijan (Corpus iuris civilis), a s druge strane, zahvaljujući crkvi. Taj jezik bio je konačno unificiran u srednjovjekovnim rukopisima i definitivno razdvojen od vulgarnoromanskih idioma koji su se do tada ustanovili kao zasebni jezici. Pisani jezik nastavio je postojati kao srednjovjekovni latinski. Narodni romanski dijalekti pojavili su se kao zasebni jezici i počeli su razvijati vlastite gramatičke i pravopisne norme. Od tada se više ne može govoriti o vulgarnom latinitetu, jer jezik kojim se u svakodnevnom životu tada govorilo više nije bio latinski već neki od novonastalih romanskih jezika.
Fonologija Samoglasnici Samoglasnik IzgovorKlasičniVulgarni A, akratko a Ā, ādugo a e, ekratko e Ē, ēdugo e I, ikratko i Ī, īdugo i O, okratko o Ō, ōdugo o U, ukratko v(u) Ū, ūdugo v(u) Y, ykratko y Y, ydugo y Ae, aeae Oe, oeoe Au, auav (v. Međunarodna fonetska abeceda za značenje upotrijebljenih simbola)
S kraja Rimskog Carstva dogodila se važna promjena koja je proizvela kaos u cijelom dotadašnjem fonetskom sustavu i ostavila traga u svim romanskim jezicima. Latinski je imao deset različitih samoglasnika: dugo i kratko /a/, /e/, /i/, /o/, /u/, tri dvoglasa (diftonga): /ae/, /oe/, /au/ (kojima neki dodaju i diftong /ui/), dok dugo i kratko -y- (tj. /ü/) treba smatrati posuđenicom iz grčkog jezika.
U navedenom razdoblju došlo je do postupne promjene u mjestu artikulacije samoglasnika, a uz to i do promene u kvantiteti, koja je utjecala na sve samoglasnike osim na samoglasnik /a/. Dugi su se samoglasnici kratili, a kratki produžavali, sve dok nisu završili kao poluotvoreni. Promjene do kojih je došlo mogu se zabilježiti na sljedeći način:
[e:] > [e] i [e] > [ε] [i:] > [i] i [i] > [ə] [o:] > [o] i [o] > [] [u:] > [u] i [u] > [o]
Kao posljedica te promjene, iz sustava dvostrukog seta samoglasnika koji je postojao u klasičnom latinitetu nastao je nestabilniji jednostruki sustav, koji se zbog svoje strukture različito razvio u svakom romanskom jeziku.
U samoglasničkom trokutu te se promjene bilježe ovako:
Klasični latinski: ī i u ū ē e o ō ā a
Vulgarni latinski:
Mješavina koja je nastala u fonološkom sustavu proizvela je amalgamaciju, koja je dodatno povećala njegovu nestabilnost. Promjene samoglasnika [o:], [u] u [o], kao i samoglasnika [e:], [i] u [e] – da se ne spominje monoftongizacija dvoglasa [ae], [oe] u [e/ε] – poremetile su ravnotežu klasičnog sustava samoglasnika i odnos između dugih i kratkih samoglasnika.Za potpun opis razvoja fonetskog sistema, v. Carlo Tagliavini, Einführung in die romanische Philologie, München 1973., str. 184. Na to ukazuju neke odlike kasnog latiniteta. Na primjer, postalo je teško uhom čuti te shvatiti nekadašnju razliku između izgovora riječi ōs (= usta, lice) i izgovora reči ŏs (= kost) ili između riječi vās (= posuda) i văs (= jamac), a zbrku je svakako uvećalo i slabljenje razlike između glagolskih oblika tipa vĕnit (= dolazi) i vēnit (= došao je).
U navedenim je promjenama ključna bila uloga dinamičkog naglaska, koji je prouzrokovao, s jedne strane, duženje naglašenih samoglasnika i nakon toga njihovo očuvanje u romanskim jezicima, a s druge strane, razvijanje u dva samoglasnika (tj. diftongizaciju) i zatvaranje ili slabljenje nenaglašenih slogova.
Kao posljedica toga, latinske riječi pira (= kruška) i vēra (= istinita) imale su sličan odraz u romanskim jezicima, osim što se naravno njihovi fonetski principi razlikuju: tal./šp. pera, vera; stfr. poire, voire. Latinski akuzativi jednine nuce(m) (= orah; (nominativ: nux) i vōce(m) (= glas; nominativ: vox) također su imali gotovo isti odraz u većini romanskih jezika: tal. noce, voce, port. noz, voz i fr. noix, voix. Ova promjena ne opaža se u rumunjskom i sardinskom jeziku.Ν. Vincent, «Latin», u: Martin Harris & Nigel Vincent (ur.), The Romance Languages, Oxford 1990.