Ante Marković (Konjic, 25. studenoga 1924. – Zagreb, 28. studenoga 2011.), predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.
Podrijetlo i školovanje Ante Marković rodio se u Konjicu, 1924. godine u hrvatskoj obitelji.Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 3., »Pištolj ispod jastuka«, Dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003. Prije Drugoga svjetskog rata pristupio je Naprednom omladinskom pokretu, te je vrlo rano postao članom Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Godine 1941. pristupio je Narodnooslobodilačkom pokretu.Vanja Bjelica-Čabrilo, Umro Ante Marković posljednji jugoslavenski premijer i reformist, Dnevni list, 29. studenoga 2011., preuzeto 18. svibnja 2013. Godine 1954. diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Gospodarska i politička karijera Nakon fakulteta zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«. Generalnim direktorom postaje 1961. i na toj funkciji ostaje pune 23 godine, do 1984. U njegovo vrijeme »Rade Končar« je narastao s 2 tisuće na 25 tisuća zaposlenih, među kojima je bilo 4,5 tisuće inženjera.
U politiku je ušao 1982. godine, u doba dužničke krize, na položaj predsjednika Izvršnog vijeća Sabora (tj. vlade) SR Hrvatske. Po okončanju četverogodišnjeg mandata, izabran je, 1986. godine, na funkciju predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske, umjesto Eme Derosi-Bjelajac. U SKH-u je bio poznat kao liberal, zbog čega je uvijek bio napadan od ideoloških komunista. Podržavao je reformu političkog sistema u višestranačje.Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 6., »Vojska van kontrole«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003. Za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) izabran je 16. ožujka 1989. godine, umjesto Branka Mikulića iz BiH, koji je podnio ostavku. Prilikom preuzimanja funkcije predsjednika SIV-a zahtijevao je da mu se nitko ne miješa u formiranje Vlade. Osim mjesta saveznog sekretara za unutrašnje poslove, ministarska mjesta u vladi mu nije formirao niti SKJ, niti Predsjedništvo SFRJ. Markovićev kanidat za funkciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove bio je Janez Zemljarič, koji je prije toga bio predsjednik Vlade SR Slovenije, a u vrijeme Milke Planinc potpredsjednik SIV-a. Marković je Zemljariča dobro poznavao i cijenio. Međutim, Slobodan Milošević je odbio poduprijeti Zemljariča kao kandidata za sekretara. Nakon podosta Miloševićevih kandidata koje je Marković odbio, Marković je naposljetku prihvatio prijedlog Miloševića da se na poziciju saveznog sekretara za unutrašnje poslove imenuje general Petar Gračanin. Gračanin je u tom trenutku obnašao dužnost predsjednika Predsjedništva Srbije, a mjesto saveznog sekretara za unutrašnje poslove isključivo je odobravalo Predsjedništvo SFRJ. Dana 28. lipnja 1989. Marković je kao predsjednik SIV-a prisustvovao, zajedno s Janezom Drnovšekom, koji tada bio predsjednik Predsjedništva, govoru Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Niti Marković, niti Drnovšek nisu bili upoznati sa sadržajem Miloševićevog govora prije svečanosti. Nakon tog, jednim dijelom velikosrpskog, govora Marković i Drnovšek iz prosvjeda su napustili svečanost helikopterom Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva.Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 10., »Kadijević najveća pretnja«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003. Marković je zastupao stajalište da se Vojvodini, a posebice Kosovu, mora dati autonomija kakva je postojala u vrijeme Josipa Broza Tita.Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 12., »U Miloševićevoj klopci«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003. U siječnju 1990. godine nakon 14. izvanrednog kongresa SKJ, koji su iz prosvjeda napustili hrvatski i slovenski izaslanici, Marković je izjavio novinarima: "Pa što ako se Partija raspala, Jugoslavija može i bez nje!" Ubrzo nakon toga osnovao je stranku Savez reformskih snaga Jugoslavije, koja se zalagala za nastavak postojanja Jugoslavije, tj. protiv izdvajanja republika i pokrajina iz sastava Jugoslavije. Markovićev program je doživio poraz, tj. njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) poraženi su na izborima, a Savez reformskih snaga Jugoslavije doživio je poraz u SR Bosni i Hercegovini, SR Makedoniji, SR Srbiji i SR Crnoj Gori.Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008., 2008., str. 646
Ostavku na mjesto predsjednika SIV-a podnio je 20. prosinca 1991., mjesec dana nakon što je počinjen zločin na Ovčari. Hrvatska javnost, ogorčena agresijom, to mu je jako zamjerila, pa od tada Hrvatskom dominira uvjerenje da je Marković stao na Miloševićevu stranu. Već krajem 1991. razmišljao je kako pobjeći iz Beograda, preko Makedonije do Italije, o čemu se čak dogovarao s predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim. Na kraju je uspio doći u Zagreb, gdje je ostao do odlaska u Austriju.Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 8., »Život bez dokumenata«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003. Marković se preselio u Austriju zbog političkog stanja i lošeg tretmana u Hrvatskoj, te zato što je tadašnji kancelar Austrije bio Franz Vranitzky, Markovićev dobar prijatelj. Odlučio se nastaniti u Grazu jer je blizu Zagreba, te zato što je tako mogao lakše komunicirati sa svojom obitelji, koja je ostala u Zagrebu.
Markovićeve ekonomske reforme mini|George H. W. Bush i Ante Marković u Bijeloj kući (1989.) Marković je u saveznoj Skupštini SFRJ, 1989. godine, iznio ambiciozan program gospodarske reforme s osnovnim ciljem, smanjivanjem hiperinflacije. Naime, tada je, potkraj 1989. godine, inflacija dosegnula nevjerojatnih 2679% godišnje.Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 - 2008., 2008., str. 645. Prilikom posjeta Americi, na poziv tadašnjeg predsjednika Georgea H. W. Busha, Marković je pregovarao s Međunarodnim monetarnim fondom o ekonomskim reformama u Jugoslaviji, tražeći potporu za svoju ekonomsku politiku. Nakon sastanka s Markovićem, tadašnji direktor MMF-a Michel Camdessuso zaključio je da u svojoj praksi još nije čuo tako konzistentan i hrabar projekt. Zapadne banke obećale su financijsku podršku Markoviću i njegovim reformama, ako bi se njegov koncept provodio.
Marković je prvo išao sređivati probleme bankarskog sektora, gdje je uspješno riješio tzv. kontaminiranu aktivu, bankarsko potraživanje koje se teško ili uopće ne može naplatiti. Sukladno Markovićevom programu odnos dinara i njemačke marke je bio zaleđen, tj. predviđeni su konvertibilni dinari. Srezao je vojni proračun JNA sa 60 na 35% ukupnih sredstava proračuna s kojima je raspolagala Jugoslavija.Zdravko Petak, »Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije«, Centar za politološka istraživanja: Specijalizirani portal za politologiju i društveno humanističke znanosti, Zagreb, 2005., str. 64., (CPI) Srezao je izdatke za administraciju, ali povećao sredstva za carinu i policiju. Marković je inzistirao na znatnom povećanju plaća carinicima, iako su svi oko njega bili protiv tog poteza. Do tada se polovica budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a drugu polovicu činili su vlastiti prihodi federacije, tj. porez na promet, carinu i trošarine. Kad su se povećale plaće carinicima, prihodi od carine toliko su porasli da je Marković predložio ukidanje doprinosa republika i pokrajina. Marković je uredio poslovanje sa Sovjetskim Savezom, tj. izdatke za klirinško poslovanje. Prije Markovićevih reformi bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izvezlo robu u SSSR pa da mu savezna vlada Jugoslavije isplati novac. Nakon reformi, bilo je potrebno da poduzeće prvo dobije klirinške dolare, točnije papire, jer to je bio virtualni novac, za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-u, pa su se tek onda ti dolari smjeli zamijeniti u Narodnoj Banci Jugoslavije za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški izdaci su se nakon toga žestoko smanjili. Milošević je tada napao Markovića da uništava srpsko gospodarstvo, iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska. Nakon reformi, republike su financirale društvene djelatnosti (kultura, zdravstvo, školstvo, itd.), i to ne iz svojih proračuna nego putem posebnih fondova, a koji su se punili doprinosima. Za Markovićevih reformi 1990. godine izmijenjen je "Zakon o privatizaciji", kasnije znan i kao "Markovićeva privatizacija". Nakon izmjene zakona došlo je do pojedinačnih privatizacija. Djelatnici poduzeća bili su pritom u prednosti jer je novi zakon izdavanjem internih dionica predviđao dalekosežne popuste za menadžment i radnike, dok je s druge strane otežavao prodaju udjela u poduzećima vanjskim investitorima.Siniša Kušić, »Institucionalni i evolucijski aspekti privatizacije u srednjoj i istočnoj Europi«, Ekonomski pregled: časopis za ekonomiju, sv. 58, br. 1-2, Zagreb, Veljača 2007., str. 100.,
Markoviću je išla u prilog činjenica da je razina ekonomske integriranosti države bila prilično velika, tj. da je udio ekonomskih aktivnosti izvan područja matične republike bio razmjerno velik i značajan za ekonomsku situaciju u svim republikama SFR Jugoslavije. Markovićeve reforme ubrzo nakon implementacije počele su davati rezultate, životni je standard počeo rasti, dinar je stabiliziran, inflacija zaustavljena, te je uvedena konvertibilnost. Dinar je postao prva konvertibilna valuta u jednoj socijalističkoj zemlji. Za vrijeme Markovićevih reformi devizne rezerve su porasle s 1,5 na 6,8 milijarda dolara. U roku godinu i pol dana smanjen je inozemni dug Jugoslavije s 21,5 na 12,2 milijarde dolara.Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 11., »Buš brine za Gorbačova«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003. Markovićeva je vlada smanjila inflaciju s 56% mjesečno u prosincu 1989. na 17,3% u siječnju 1990., te 8,4% u veljači i 2,4% u ožujku 1990.Dejan Jović, »Razlozi za raspad socijalističke Jugoslavije: kritička analiza postojećih interpretacija«, Reč: Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, sv. 8, br. 62, Beograd, 2001., str. 102.,
Marković je nailazio na otpore na različitim stranama u državi, ne samo u pojedinim republičkim rukovodstvima, nego i u saveznoj skupštini. Milošević je, međutim, od samog početka sabotirao Markovićeve reforme, činio je sve da ih sruši. Neprestani politički udari iz Beograda, mimo SIV-a, razorili su monetarnu stabilnost Jugoslavije. Naime, 8. siječnja 1991. godine Milošević je izvršio monetarni udar na Narodnu Banku Jugoslavije. Udar je izvršen tako da je iz Narodne Banke Jugoslavije, preko Narodne banke Srbije, izvučeno 18,2 milijardi dinara, tj. 2,5 milijarde njemačkih maraka. Iako je Marković nakon toga tražio sankcije za Srbiju i vraćanje novca, ništa od toga nije provedeno u djelo. Taj monetarni udar formalno je označio kraj Markovićevih reforma i početak raspada Jugoslavije.Gordan Malić, »Ante Marković, Posle 12 godina ćutanja: Moja istina o smrti Jugoslavije«, feljton 5., »Pljačka Narodne banke«, dnevni list Danas, Beograd, 13. - 28. studenoga 2003. Markovićeve reforme premda do tada gospodarski uspješne, nakon toga nisu uspjele zaustaviti zloslutan politički razvoj u Jugoslaviji, u kojoj je javnost bivala sve zagušenija govorom mržnje i prijetnjama oružjem iz Srbije. Kada se Jugoslavija počela raspadati, ona je zapravo bila na izlasku iz ekonomske krize.
Uloga uoči i tijekom Domovinskog rata