mini|Kupid naoružan lukom. Rimska kopija grčkog kipa, 2. stoljeće. Kapitolinski muzej. ) Kupid (lat.:Cupido, "žudnja“) bio je u rimskoj mitologiji bog požude, erotske ljubavi, privlačnosti i naklonosti. Često je prikazivan kao sin božice ljubavi Venere i boga rata Marsa. U latinskome jeziku poznat je i kao Amor ("Ljubav"), a njegov je grčki pandan bog Eros.Larousse Desk Reference Encyclopedia, The Book People, Haydock, 1995, str. 215. Premda je Eros u klasičnoj grčkoj umjetnosti općenito prikazan kao vitki mladić s krilima, tijekom helenističkog razdoblja sve je češće predstavljan kao bucmasti dječak. U to su mu vrijeme pridodati luk i strijela, koji predstavljaju njegov izvor moći: osoba, ili čak božanstvo, koju bi Amorova strelica pogodila, bila je ispunjena nekontroliranom žudnjom. U mitovima je Kupid sporedni lik koji uglavnom služi za pokretanje radnje. On je glavni lik samo u priči o Kupidu (Amoru) i Psihi, kada biva ranjen vlastitim oružjem te prolazi kroz iskušenje ljubavi. Iako se o njemu ne pričaju druge veće priče, njegova je tradicija bogata poetskim temama i vizualnim scenarijima, kao što su krilatica "Ljubav pobjeđuje sve" te kazne i muke koje Kupid zadaje kao odmazdu. Njegove su moći slične, premda ne i identične, moćima Kamadeve, hinduističkog boga ljudske ljubavi.
U umjetnosti se Kupid često pojavljuje predstavljen u više likova nazvanih Amores ili, u kasnijoj terminologiji povijesti umjetnosti, kao amorini, što je ekvivalent grčkim erotima. Kupidi su čest motiv rimske umjetnosti i kasnije zapadnoeuropske klasicističke umjetnosti. U 15. stoljeću ikonografija Amora počinje se razlikovati od ranijih predstava Kupida kao nagog dječaka.
Kupid je bio popularan lik i u srednjem vijeku, kada je pod kršćanskim utjecajem često imao dvojaku prirodu kao Nebeska i Zemaljska ljubav. U renesansi mu je obnovljeni interes za antičku filozofiju dodijelio složena alegorijska značenja. U suvremenoj popularnoj kulturi Kupid je prikazan kako povlači luk kako bi potaknuo romantičnu ljubav, često kao ikona Valentinova.Ovaj je uvod temeljen na: The Classical Tradition, edited by Anthony Grafton, Glenn W. Most, and Salvatore Settis (Harvard University Press, 2010), s.v. "Cupid", str. 244–246.
Etimologija Ime Cupīdō ("strasna želja", "žudnja") izvedeno je iz latinskog glagola cupiō, cupiere ("željeti"), koji potječe od protoitalskog korijena *kupi, *kupei ("željeti"), a ovo pak od protoindoeuropskog *kup(e)i ("drhtati, željeti").
Porijeklo i rođenje mini|Kupid teše svoj luk (1620-ih), François Duquesnoy, Bode Museum, Berlin. Rimljani su za Kupida u svojoj književnosti i umjetnosti reinterpretirali mitove i koncepte koji se odnose na grčkog boga Erosa, a srednjovjekovni i renesansni mitografi slobodno povezuju ova dva božanstva. U grčkoj tradiciji, Eros je imao dvojaku, kontradiktornu genealogiju. Bio je među iskonskim bogovima, koji su nastali nespolno; nakon njegove generacije, božanstva su rađana u muško-ženskim zajednicama.<ref>Leonard Muellner, The Anger of Achilles: Mễnis, u: in Greek Epic (Cornell University Press, 1996), str. 57–58.</ref>Jean-Pierre Vernant, "One ... Two ... Three: Erōs," in Before Sexuality: The Construction of Erotic Experience in the Ancient Greek World (Princeton University Press, 1990), str. 467. U Heziodovoj Teogoniji stariji su samo Kaos i Geja (Zemlja). Prije postojanja rodne dihotomije, Eros je funkcionirao tako što je činio da entiteti odvoje od sebe ono što su već sadržavali.Jean-Pierre Vernant, "One ... Two ... Three: Erōs," u: Before Sexuality: The Construction of Erotic Experience in the Ancient Greek World (Princeton University Press, 1990), str. 465 sqq.
Istodobno, Eros, koji je prikazivan kao dječak ili vitak mladić, smatran je djetetom nekog božanskog para, čiji se identitet razlikovao ovisno o izvoru. Utjecajni renesansni mitograf Natale Conti započeo je svoje poglavlje o Kupidu/Erosu izjavivši da sami Grci nisu sigurni u njegovo porijeklo: Nebo i ZemljaSapfo, fragment 31. Ares i Afrodita,Simonid Kejanin, fragment 54. Noć i Eter,Akuzilaj, Fragmente der griechischen Historiker, 1A 3 frg. 6C. ili Erida i Zefir.Alkej iz Mitilene, fragment 13. Citati antičkih izvora iz Contija navedeni su prema: John Mulryan & Steven Brown, "Natale Conti's Mythologiae Books I–V" (Arizona Center for Medieval and Renaissance Studies, 2006), vol. 1, str. 332. Grčki putopisac Pauzanija, primjećuje Conti, proturječi sebi govoreći u jednom trenutku da je Eros pozdravio Afroditin dolazak na svijet, a u drugom da je Eros bio sin Afrodite i najmlađi od svih bogova.Natale Conti, Mythologiae, IV, 14.
U rimskoj književnosti Kupid se obično tretira kao Venerin sin bez spominjanja oca. Pseudo-Senekina tragedija Oktavija kaže da je Vulkan, kao suprug Venere, otac Kupidov.Oktavija, stih 560. Međutim, Ciceron kaže da su postojala tri Kupida, kao i tri Venere: prvi je Kupid bio sin Merkura i Dijane, drugi Merkura i druge Venere, a treći Marsa i treće Venere. Ovaj posljednji Kupid bio je ekvivalent Anterosu, "Protuljubavi", jednom od Erota, bogova koji utjelovljuju aspekte ljubavi.Ciceron, O prirodi bogova, III, 59-60. Ti višestruki Kupidi, koji su bogato zastupljeni na umjetničkim djelima, predstavljaju dekorativni izraz ovih sve brojnijih vrsta ljubavi i želja. Tijekom engleske renesanse Christopher Marlowe pisao je o "deset tisuća Kupida"; u svadbenoj maskaradi Bena Jonsona Hymenaei, "tisuću raznobojnih ljubavi ... poskakuje po bračnoj sobi".M.T. Jones-Davies and Ton Hoenselaars, introduction to Masque of Cupids, edited and annotated by John Jowett, u: Thomas Middleton: The Collected Works (Oxford University Press, 2007), str. 1031.
U kasnijoj klasičnoj tradiciji Kupid se najčešće smatrao sinom Venere i Marsa, čija je ljubavna veza predstavljala alegoriju Ljubavi i Rata.The Classical Tradition, s.v. "Cupid", str. 244. Dvojnost između iskonskog i spolno začetog Erosa uklapala se u filozofske koncepte Nebeske i Zemaljske ljubavi čak i u kršćanskom dobu.The Classical Tradition, s.v. "Cupid", p. 244.
Atributi i teme lijevo|mini|upright|Kupid s povezom preko očiju i naoružan lukom i strijelom (1452./66.), Piero della Francesca mini|Cupid (1744.), Edme Bouchardon, Nacionalna galerija umjetnosti. Kupid je prikazan kao krilat, navodno zato što su ljubavnici nestabilni i lako mijenjaju mišljenje, te kao dječak, jer je ljubav iracionalna. Njegovi su simboli strijela i baklja, "jer ljubav ranjava i pali srce". Ti su atributi i njihova interpretacija uspostavljeni u kasnoj antici, kao što je sažeo Izidor Seviljski (umro 636. godine) u svojim Etimologijama.Izidor Seviljski, Etimologije, VIII, 11, 80. Kupid je također ponekad prikazan s povezom preko očiju i opisan kao slijep, ne toliko u smislu da ne posjeduje osjetilo vida, koliko u smislu ljubavnih treptaja i proizvoljnosti. Kao što je opisao Shakespeare u Snu ljetne noći (1590-ih):Geoffrey Miles, Classical Mythology in English Literature: A Critical Anthology (Routledge, 1999), str. 24. mini|upright|Kupidov kip, Bertel Thorvaldsen.
U Botticellijevoj Alegoriji proljeća (1482.), na talijanskome jeziku poznatoj kao La primavera, Kupid je predstavljen s povezom preko očiju dok ispaljuje strijelu iz svog luka iznad središnje figure, božice Venere.Jennifer Speake and Thomas G. Bergin, entry on "Cupid," Encyclopedia of the Renaissance and the Reformation (Market House Books, rev. ed. 2004), str. 129.
Osobito u rimskoj umjetnosti, Kupidi su često prikazani s voćem, životinjama ili atributima godišnjih doba ili boga vina Dioniza, čime se simbolizira reprodukcijska moć Zemlje.Jean Sorabella, "A Roman Sarcophagus and Its Patron," Metropolitan Museum Journal 36 (2001), str. 75.
S obzirom na sve ove asocijacije, smatra se da Kupid dijeli neka obilježja s hinduističkim bogom Kamadevom. Entry: "Kama"
Kupidove strijele lijevo|mini|Bog ljubavi (Kupid) ispaljuje strijelu na zaljubljenog čovjeka. Iz srednjevjekovnog teksta Romana o ruži. 14. stoljeće. Kupid nosi dvije vrste strijela ili strelica, jednu s oštrim zlatnim vrhom, a drugu s tupim olovnim vrhom. Osobu ranjenu zlatnom strelicom ispunjava nekontrolirana želja, ali ona koju pogodi olovo osjeća odbojnost i samo želi pobjeći. Upotrebu ovih strelica opisao je rimski pjesnik Ovidije u prvoj knjizi svojih Pretvorbi. Kad se Apolon izruguje Kupidu kao lošijem strijelcu, Kupid ga gađa zlatnom strelicom, ali olovom pogađa predmet Apolonove želje, nimfu Dafnu. Bježeći od neželjene Apolonove požude, Dafna se moli svom ocu, riječnom bogu Peneju, koji je pretvara u lovor, drvo posvećeno Apolonu. To je prva od nekoliko Apolonovih neuspješnih ili tragičnih ljubavi.Ovidije, Metamorfoze, I, 463–473.
Jedna inačica ovoga mita nalazi se u The Kingis Quair, pjesmi iz 15. stoljeća koja se pripisuje škotskom kralju Jakovu I. i u kojoj Kupid ima tri strelice: zlatnu, za nježno "udaranje" koje se lako izliječi, srebrnu za rađanje jače ljubavne želje i čeličnu za ljubavnu ranu koja nikad ne zaraste.The Kingis Quair, stihovi 92–99; Walter W. Skeat, Chaucerian and Other Pieces (Oxford University Press, 1897, 1935), sup. vol., note 1315, str. 551.
Kupid i pčele mini|upright|Kupid kradljivac meda, Lucas Cranach stariji. U priči o Kupidu kao kradljivcu meda, malog boga ubole su pčele jer je ukrao med iz njihove košnice. On plače i trči svojoj majci Veneri,Susan Youens, Hugo Wolf and His Mörike Songs (Cambridge University Press, 2004), str. 118: "Kad plačući trči majci Veneri". žaleći se da tako malo stvorenje kao što je pčela ne bi trebalo imati moć nanošenja tako bolnih rana. Venera se nasmije i ukaže na poetsku pravdu: i on je malen, a opet zadaje ubod ljubavi.
Ta je priča prvi put ispričana o Erosu u Teokritovim Idilama (3. stoljeće pr. Kr.).Teokrit, Idile, 19. Također se pojavljuje i u anakreontskom pjesništvu. Tijekom renesanse prikazana je mnogo puta i u umjetnosti i u pjesmi. Ta je tema predstavljala kraj poetskog kruga Amorettija (1595.) Edmunda Spensera,Jane Kingsley-Smith, Cupid in Early Modern Literature and Culture (Cambridge University Press, 2010), str. 12. i dala motiv za najmanje dvadeset djela Lucasa Cranacha starijeg i njegove radionice.Charles Sterling et al., Fifteenth- to Eighteenth-Century European Paintings in the Robert Lehman Collection: France, Central Europe, The Netherlands, Spain, and Great Britain (Metropolitan Museum of Art, 1998), str. 43–44. Njemački pjesnik i klasičar Karl Philipp Conz (1762. – 1827.) priču je oblikovao kao Schadenfreude ("uživanje u tuđoj boli") u pjesmi istog naslova.Youens, Hugo Wolf and His Mörike Songs, str. 119. U verziji Gottholda Ephraima Lessinga, pisca njemačkog prosvjetiteljstva, ubod pčele pretvara i samog Kupida u pčelu:
Ovim je ubodom Amor postao mudriji.Neumorni prevarantsmislio je drugi plan bitke:vrebao je ispod karanfila i ružai kad im je pčela radilica prišla,poletio je kao pčela i ubod joj zadao.Gotthold Ephraim Lessing, Die Biene; Youens, Hugo Wolf and His Mörike Songs, str. 119.
Prikaz Kupida kao pčele dio je složene tradicije pjesničkih slika koja je u vezi s cvijetom mladosti, ubodom ljubavi kao defloracije i meda kao izljeva ljubavi.Youens, Hugo Wolf and His Mörike Songs, str. 117–120. mini|upright|Kupidi sviraju na liri, rimska freska iz Herkulaneja.
Kupid i dupini