mini|lijevo|Logo OHR-a Ured visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR) je vodeća organizacija za civilni aspekt implementacije mira u Bosni i Hercegovini. Daytonskim mirovnim sporazumom, koji je potpisan 1995. godine, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu je u ime međunarodne zajednice zadužen da nadgleda provedbu civilnih aspekata mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik također ima zadatak da koordinira aktivnosti međunarodnih civilnih organizacija i agencija koje djeluju u zemlji.
Daytonski mirovni sporazum je, uz posredovanje međunarodne zajednice, postignut na pregovorima održanim u studenom 1995. godine pod predsjedanjem Sjedinjenih Američkih Država u Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio. Pregovori su uspješno okončani 21. studenoga 1995. godine između predstavnika strana, koje su sudjelovale u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, uključujući i susjednu Republiku Hrvatsku i Saveznu Republiku Jugoslaviju, da bi zatim bio potpisan 14. prosinca u Parizu. Službeni naziv Sporazuma je Opći okvirni sporazum za mir (GFAP).
Mirovnim sporazumom Bosna i Hercegovina nastavlja(srp.) Dejtonski sporazum, Anex 4, Clanak 1, Tacka 7 kontinuitet kao država i sastoji se od dva entiteta, Republike Srpske (RS) i Federacije (FBiH), s visokim stupnjem autonomije. Sporazum obuhvaća i državni Ustav (Aneks 4) i druge odredbe čiji je cilj izgradnja mirne, stabilne države.
Mandat visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu preciziran je u Aneksu 10, u kojem se visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu proglašava konačnim autoritetom u Bosni i Hercegovini za tumačenje sporazuma o implementaciji civilnog dijela mirovnog ugovora. Vijeće za implementaciju mira (PIC), koje čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija koje sponzoriraju i vode proces implementacije mira, kasnije je dalje razradilo njegov mandat. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu nema nadležnost nad vojnim Stabilizacijskim snagama (SFOR), koje su pod vodstvom NATO-a.
Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu predlaže Upravni odbor PIC-a, a imenovanje potvrđuje Vijeće sigurnosti UN-a, koje je odobrilo i Daytonski mirovni sporazum kao i raspoređivanje međunarodnih vojnika u Bosni i Hercegovini.
Daytonski mirovni sporazum
Okolnosti koje su okruživale uspostavljanje državnih i federalnih institucija u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. godine dobro su istražene.Vidi, osobito: Bosnia: Faking Democracy after Dayton (Bosna: krivotvorenje demokracije nakon Daytona), David Chandler, Pluto Press 1999. U Daytonu, BiH je podijeljena na dva entiteta: Srbi su, tako reći, dobili najveći dio kolača sa svojom vlastitom mini-državom Republikom Srpskom dok su Bošnjaci i Hrvati formirali odvojenu federaciju dvaju naroda. Dvije jedinice su spojene u krhku zajedničku državu s vlastitim parlamentom i predsjednikom. Međutim, i državna i federalna vlada su u konačnici bile odgovorne Visokom predstavniku kojega je imenovala međunarodna zajednica. Povrh svega, kako je Federacija Bošnjaka i Hrvata uspostavljena 1994. godine u Washingtonu pod pokroviteljstvom SAD-a, Amerikance se smatralo zajedničkim zaštitnikom njezine učinkovitosti.
Kao sto je David Chandler pokazao, postojalo je nekoliko zanimljivih detalja u Daytonu. Prvo, duboka odvratnost prema etničkom čišćenju, koje je odredilo rat u BiH, natjerala je one odgovorne za provođenje Daytona da naprave detaljno razrađen i labirintni sustav za izražavanje i zaštitu prava triju etničkih skupina. Srbi, Bošnjaci i Hrvati su svi dobili status konstitutivnog (ustavotvornog) naroda u državi i novi mehanizmi su uspostavljeni da osiguraju zaštitne ventile tako da interesi jedne skupine ne bi premašivali interese drugih. Iako su odredbe Daytona bile bizantinske u svojoj složenosti, one nisu bile potpuno nove.Yugoslavia: A History of its demise (Jugoslavija: povijest njenog pada), Viktor Meier, Routeledge, 1999.
Drugo važno obilježje Daytonskog sporazuma bila je namjera međunarodne zajednice da nametne demokraciju "odozgo". Cijelo mnoštvo tijela je imenovano kako bi nadgledali i pomogli novoj državi u procesu napuštanja kulture rata i usvajanja demokratskih institucija. U tom smislu Dayton je bio laboratorij i prilika za organizacije poput Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) ne samo da promatraju razvoj građanskog društva nego i da pomognu njegovoj izgradnji na terenu.
Tako su s jedne strane BiH trebale vladati međunarodne institucije dok bi s druge strane ona trebala birati svoje predstavnike. Iako je bilo zamišljeno da međunarodna i lokalna tijela budu u interaktivnom i komplementarnom odnosu ne iznenađuje da je u stvarnosti ovo vodilo ponavljanim natezanjima i redovitim slijepim ulicama. Što je još gore ovi ciljevi su često bili suprotstavljeni na spektakularan način. Vlasti i načini vladanja u BiH poželjni za međunarodnu zajednicu često su bili izravno suprotni željama lokalnog stanovništva.
Međunarodni protektorat u BiH mini|250px|Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, S obzirom na to, iako je mir došao u BiH, zemlja je više nego ikada udaljena od samostalnog vladanja. Tijekom prvih pet godina međunarodna zajednica je povećala, a ne smanjila svoj mandat. U dvije godine koliko je bio na dužnosti Visokog predstavnika, Carlos Westendorp je nametnuo 45 zakona. No između studenog 2000. godine i ožujka 2001. godine Wolfgang Petritsch je izdao već njih 38.The End of Nationalist Regimes and the Future of the Bosnian State (Kraj nacionalističkog režima i budućnost bosanske države), izdala Inicijativa europske stabilnosti, ožujak 2001., dostupno na www.esiweb.org. Ovo izvješće je tek približno objektivna analiza zbivanja koje je opisao jedan međunarodni intelektualni koncern. Međunarodna administracija, koja je prvobitno trebala trajati godinu dana, 1997. godine je obnovljena na neograničeno vrijeme. U nastavcima konferencija održanih u Sintri (1997.), Bonnu (1997.) i Luksemburgu (1998.) ovlasti Visokog predstavnika su povećane (tzv. bonske ovlasti). BiH je sve više ličila na međunarodni protektorat čija stvarna neovisnost je nedostižnija nego ikad. Usprkos obvezi da štite sva tri naroda u BiH, namjera je bila preobraziti zemlju u unitarnu državu - nešto što može biti poželjno, no što je u izravnoj suprotnosti s daytonskom formulom.
Namjera o razaranju tronacionalne strukture BiH provodila se neko vrijeme. Visoki predstavnik kao i OESS su počeli uklanjati kandidate i izabrane dužnosnike koje su smatrali nepodobnima već u vrijeme prvih poslijeratnih izbora 1996. godine, a praksa se od tada pojačala. Neki utjecajni trustovi mozgova poput Međunarodne krizne skupine (ICG) bili su puni prezira za sve nacionalne stranke optužujuci ih za "opstrukcije" i javno su raspravljali o načinima na koje bi one mogle biti isključene iz demokratskih procesa. ICG-ovo poštovanje demokracije je imalo svoje granice. "Kao i na proteklim izborima", govorili su, "međunarodna zajednica je već odlučila koje stranke i političari imaju potencijala pogurati provedbu Daytona".Vidi Bosnia's November Elections: Dayton Stumbles (Izbori u Bosni u studenom: Dayton posrće), Međunarodna krizna skupina, 18. prosinca 2000. sažetak
Zapad je davao novac i logističku potporu strankama poput SDP BiH, koaliciji Sloga Milorada Dodika iz RS-a kao i Novoj hrvatskoj inicijativi (NHI), koja je imala gotovo nikakvu potporu biračkog tijela. Nakon izbora održanih u studenome 2000. godine, međunarodna zajednica je uspjela formirati vlade na državnoj i federalnoj razini sastavljene od predstavnika ovih stranaka. To je, u biti, postignuto čarolijom. Bilo je moguće da bolji izborni rezultat ovih stranaka došli kao rezultat prijevare jer OESS je prebrojavo i obične i poštanske glasove što je davalo velik prostor za manipulaciju i friziranje rezultata.
Iako je State Department redovito prognozirao uspjeh nenacionalnih i propast nacionalnih stranaka, tri konstitutivna naroda im i dalje daju podršku. Bošnjaci podupiru SDA, Srbi podupiru SDS (nakon 2006. SNSD), a Hrvati HDZ BiH. Sve ove stranke su od završetka rata bili meta Visokog predstavnika, a njihovi predstavnici su uklanjani s dužnosti. Ocrnjivanje i povezivanje s korupcijom i gospodarskim kriminalom je bilo uobičajeno. 24. veljače 2001. godine sarajevski dnevni list Oslobođenje je citirao Jacquesa Kleina, šefa UN misije u BiH koji je rekao "mi smo oduvijek znali da se HDZ sastoji od komunista i fašista". Tadašnji američki veleposlanik u BiH Thomas J Miller je otišao najdalje. U intervjuu za TV BiH 7. travnja 2001. godine rekao je "sve što trebate napraviti je da se provozate Hercegovinom, vidite poduzeća koje taj narod posjeduje, kuće u kojima žive, automobile koje voze i zapitate se jednostavno pitanje - odakle im to? O tome se radi".
Nepostojanje provjera protektorata
Razlog za postojanje tako ozbiljnih kršenja načela zakonskog poštenja u BiH je taj jer ne postoje nikakve provjere mandata Visokog predstavnika i drugih, Daytonom nametnutih, struktura. Tako da je kultura nekažnjavanja i zakonske svemoći izrasla u svojevrsan režim međunarodne zajednice. Suočen s nedostatcima svoje pozicije, jedan međunarodni dužnosnik pokušao je promatračima Britanske helsinške skupine za ljudska prava (eng. British Helsinki Human Rights Group, skr. BHRG) objasniti tu poziciju rekavši: "Znate, ovo mjesto je stvarno protektorat". Međutim, upućivanje na protektorat ne obuhvaća stvarnu nezakonitost vlasti međunarodne zajednice. Uz mogući izuzetak vladavine belgijskog kralja Leopolda u Kongu, kojeg je tretirao kao svoje osobno vlasništvo, ovlasti dodijeljene Visokom predstavniku UN-a u BiH su mnogo nezakonitije od onih koje su imali kolonijalni dužnosnici iz 19. stoljeća.
Indijski potkraljevi iz 19. stoljeća su se morali misliti na pitanja koja su im u britanskom Domu zajednica ili komuna (House of Commons) postavljali o njihovom ophođenju, a vladavina zakona je uvedena u Indiji nakon što je Edmund Burke pokušao krivično goniti prvog čovjeka Istočnoindijske kompanije, Warrena Hastingsa, zbog zloporabe ovlasti 1778. godine, međutim bez uspjeha. Štoviše, britanski kraljevski dužnosnici su u američkim kolonijama u razdoblju nakon Američkog rata za neovisnost jako vodili računa o uporabi ovlasti bez zakonodavnih sankcija. Nakon Bostonske čajanke, Boston nije kažnjen dok sam Parlament nije zatvorio luku. Ministarstvo nije tek izdavalo naredbe u vijeću, što je upravo ono što je napravio Wolfgang Petritsch.