mini|400x400px|Zarobljenici na raskrižju Völkermarkt–Dravograd (njem. Unterdrauburg), 1945.
Bleiburška tragedija i Križni put (vidi terminologiju) su najčešći nazivi koji se koriste kako bi opisali događanja koja su uslijedila nakon neuspješnog pokušaja predaje pripadnika poraženih vojski Savezničkim Britanskim postrojbama u blizini koruškog gradića Bleiburga u današnjoj Austriji, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Pripadnici poraženih vojski su nakon neuspješnih pregovora s britanskim i partizanskim zapovjednicima bezuvjetno položili oružje na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. nakon čega su od Britanaca, zajedno s većim brojem civila koji su im bili u pratnji, izručeni jedinicama NOVJ, tada već združenim u JNA; desetljećima poslije trajala je rasprava u kojoj su mjeri viša britanske vojne i političke vlasti sudjelovale u toj odluci i u kojoj im je mjeri bilo poznato da jugoslavenske komunističke postrojbe ubijaju zarobljenike.
Nakon predaje uslijedio je prisilni povratak zarobljenika u Jugoslaviju tijekom kojeg je dio zarobljenika ubijen na području današnje Slovenije u masovnim pogubljenjima koja su proveli partizani, dio je ubijen ili je umro od iznemoglosti tijekom dugih marševa smrti, a dio je umro kasnije u radnim logorima od raznih bolesti i loših uvjeta života. Takvo postupanje partizana prema ratnim zarobljenicima predstavlja najveći ratni zločin u razdoblju neposredno nakon rata, a često se opravdava osvetničkim, ali i političkim motivima koje su partizani pod zapovjedništvom KPJ imali.
Početkom svibnja 1945. osovinski hrvatski i manjim dijelom crnogorski vojnici iz sastava četničkih postrojbi koje su poslije tzv. Bitke na Lijevča polju u travnju 1945. god. došli pod zapovjedništvo NDH, uz tisuće pripadnika slovenskih Belogardejaca i ruskih Kozaka iz sastava XV. SS kozačkog konjaničkog korpusa koji je bio stacioniran na području ondašnje Jugoslavije još od 1943., zajedno s velikim brojem civila povlačili su se pred napredovanjem Jugoslavenske armije i Bugarske carske vojske, te su doprli do teritorija Austrije koji je već tada bio pod okupacijom britanskih i američkih snaga kojima su se naumili predati. Suprotno njihovim očekivanjima, Britanske snage su im zapriječile put i naložile predaju u ruke jugoslavenskih partizana što su na kraju poraženi vojnici u bezizlaznoj situaciji i prihvatili te su 15. svibnja 1945. položili oružje na Bleiburškom polju. Prema službenim izvorima u završnim operacijama rata zarobljeno je ukupno preko 340.000 vojnika Sila Osovine, od čega su oko 120.000 vojnika bili pripadnici kvislinških vojski s teritorija bivše Jugoslavije (ustaše i domobrani iz NDH, četnici s teritorija današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine te slovenski belogardejci).Martina Grahek Ravančić, op. cit., str. 863 Nakon zarobljavanja kod Bleiburga, snage Jugoslavenske armije su zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle dublje na područje pod svojom kontrolom, te su veliki broj tih ljudi pobili u masovnim zločinima kod Teznog, u Barbarinu rovu, na Kočevskom Rogu, Maceljskoj šumi, te na mnogo drugih manjih stratišta diljem bivše Jugoslavije tijekom marševa smrti koji su uslijedili nakon predaje partizanskim snagama.
Točan broj ubijenih u događanjima prije i nakon predaje na Bleiburškom polju ni do danas nije precizno utvrđen. U komunističkoj Jugoslaviji nakon rata, pa sve do raspada Jugoslavije, javno se nije govorilo o nikakvim masovnim ubojstvima i drugim zločinima koje su u Drugom svjetskom ratu počinile snage pod kontrolom komunista. Takve teme su bile tabu, a o njima se nije pisalo niti ih se istraživalo sve do trenutka raspada Jugoslavije.
Kao najpouzdanije procjenama broja žrtava, zbog neprovođenja sveobuhvatnih forenzičkih istraživanja, smatraju se one napravljene na osnovu demografskih istraživanja. Prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića koja su provedena i objavljena 1990., nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, a čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava u događajima prije i nakon predaje na Bleiburgu kreće se oko 65.000 – 67.000 pobijenih, od kojih 45.000 do 55.000 Hrvata i Bošnjaka, 8.000 do 10.000 Slovenaca te oko 2.000 Srba i Crnogoraca. Žerjavić 1995. iznosi dodatne procjene kako je 45.000 Hrvata i 4.000 Bošnjaka živote izgubilo u blizini Bleiburga ili tijekom marševa smrti koji su uslijedili nakon predaje. Od Hrvata, Žerjavić ocjenjuje da je 11.600 osoba izgubilo živote u akcijama prije predaje, a 33.300 nakon predaje. Druge procjene svih žrtava kreću se od 35.000 pa čak do prijeko milijun pobijenih (pretežno iz izvora bliskim hrvatskoj emigraciji, tradicionalno sklonom NDH režimu), a brojne rasprave o razmjerima Bleiburške tragedije mjerene u ljudskim životima traju i danas. Hrvatska državna komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava 90-ih je poimenično popisala 13.300 Hrvata iz Hrvatske i BiH stradalih vezano za Bleiburg, od kojih 11.096 vojnika NDH, te 2.204 "ostalih ili neidentificiranih". Martina Grahek Ravančić navodi da je prema stanju povijesne znanosti 2025. godine broj žrtava Bleiburga i Križnog puta koji je uslijedio pravilno procijeniti s 80 do 90 tisuća Hrvata, 13 do 14 tisuća Slovenaca i 2 tisuće srpskih i crnogorskih četnika."O nacionalnoj strukturi i broju stradalih na Bleiburgu i Križnom putu", Martina Grahek Ravančić, "Točno tako", 5. travnja 2025. Pristupljeno 23. svibnja 2025.
Stradanje hrvatskih ratnih zarobljenika nakon predaje na Bleiburgu događalo se u sklopu postupanja jugoslavenskih snaga s drugim zarobljenim osovinskim vojnicima. Procjenjuje se da je Jugoslavenska armija na kraju II. svjetskog rata zarobila 194.000 njemačkih vojnika, od kojih je pobijeno i od bolesti narednih nekoliko mjeseci pomrlo njih između 80 i 100 tisuća; jugoslavenski službeni izvori su potom priznavali svega 15.028 njemačkih ratnih zarobljenika pomrlih u jugoslavenskom zarobljeništvu.
Terminologija Za stradanja zarobljenih vojnika koji su se predali na Bleiburškom polju ili su se predali ili bili zarobljeni drugdje u području današnje Koruške, Slovenije i općenito na granici s Austrijom, gdje su bili zaustavljeni od savezničke britanske vojske, koriste se mnogi nazivi. Osim naziva Bleiburška tragedija, u Hrvatskoj se koriste još i nazivi Križni put, Bleiburški pokolj, Bleiburški masakr, Zločin u Bleiburgu, Slučaj Bleiburg ili jednostavno Bleiburg. Kritičari prigovaraju korištenju takvih naziva jer povijesni izvori ne pokazuju da je na samom Bleiburškom polju bilo masovnih likvidacija. Križni put je također naziv za marševe smrti koji su uslijedili nakon predaje poražene vojske NDH na Bleiburgu.
U literaturi na engleskom jeziku koristi se često termin "Bleiburg repatriations" ("Bleiburške repatrijacije"), koji najčešće uključuje dio događaja koji je ključan za ulogu britanskih snaga i zapovjedništava, a manje se bavi onim što je nakon predaje vojnika na Bleiburgu uslijedilo. U Sloveniji se događaji iz svibnja 1945. nazivaju Vetrinjska tragedija, po slovenskom nazivu za austrijski gradić Viktring gdje je bio smješten jedan od zarobljeničkih logora pod upravom savezničkih snaga.
Pozadina i povijesne okolnosti
Okupacija i podjela Jugoslavije minijatura|desno|Okupacija i podjela Jugoslavije 1941. minijatura|Nezavisna Država Hrvatska provodila je sistematske kampanje masovnog ubijanja i istrjebljenja Srba, Židova i Roma. Ova slika prikazuje zarobljenike koji stižu u koncentracijski logor Jasenovac.Kada je Drugi svjetski rat izbio 1939., vlada Kraljevine Jugoslavije proglasila je neutralnost. Do početka 1941. većina njezinih susjeda pridružila se Trojnom paktu. Jugoslavija je također bila pod jakim pritiskom da se pridruži osovinskim silama, pa u ožujku 1941. jugoslavenska vlada popušta i pristupa savezu sila osovine, iste godine kada nacistička Njemačka, nekoliko mjeseci kasnije, napada Sovjetski Savez. U Beogradu su izbili prosvjedi protiv te odluke, a 27. ožujka opozicija je svrgnula vladu u državnom udaru. Nova jugoslavenska vlada odbila je ratificirati potpisivanje Tripartitnog pakta, iako ga nije isključila. Adolf Hitler reagira pokretanjem invazije na Jugoslaviju 6. travnja 1941., u savezništvu s snagama Italije i Mađarske.
Dana 10. travnja njemačke trupe ulaze u Zagreb, a istoga dana uspostavljena je njemačko-talijanska marionetska država, Nezavisna Država Hrvatska. Ustaše dolaze na vlast uz Hitlerovu potporu, a on je imenuje Antu Pavelića poglavnikom. Jugoslavija je kapitulirala nekoliko dana kasnije, već 17. travnja. Ustaše, posve marginalni ekstremistički pokret u predratnoj Hrvatskoj, na sve načine pokušavaju zadobiti širu potporu među Hrvatima i bošnjačkim Muslimanima, ali u tome nikada nisu uspjele. Veliki udarac njihovoj popularnosti nanijela je predaja dijela teritorija Italiji. Poseban status unutar marionetske države dobila je njemačka manjina, čiji su članovi služili u vojnim snagama NDH (Einsatzstaffel), a bili su organizirani kao autonomno tijelo. Od 1942. članovi njemačke manjine uključuju se u SS diviziju Prinz Eugen.
Ustaški teror i genocid nad Srbima, Romima i Židovima u NDH Nakon okupacije i podjele Jugoslavije, njemačke i druge okupacijske snage uvode antisemitske zakone u skladu s nacističkim planom za Konačno rješenje. U NDH ustaše donose vlastite rasne zakone, te započinju kampanju genocida nad Srbima, pravoslavnim kršćanima, kao i nad židovskim i romskim stanovništvom diljem zemlje. Uspostavljen je sustav koncentracijskih logora, od kojih je najveći bio Sabirni logor Jasenovac, gdje je ubijeno, prema suvremenim procjenama, između 77.000 i 100.000 ljudi, prvenstveno Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata i Bošnjaka antifašista. Tijekom Holokausta Ustaše su istrijebile između 29.000 i 31.000 Židova, odnosno čak 79% od njihova prijeratnog stanovništva u NDH. Također, Ustaše su gotovo u potpunosti istrijebile romsko stanovništvo koje je prije rata brojalo oko 25.000 ljudi.
Ustaše nisu ubijale samo Srbe, Židove i Rome u sklopu državnog projekt genocida nad tim etničkim skupinama, već su u sklopu svog zločinačkog poduhvata progonili i brojne Hrvate koji se nisu slagali s njihovim ciljevima i politikom. Među žrtvama bili su komunisti, pripadnici Hrvatskog seljačkog saveza (HSS) i drugi politički neistomišljenici, koji su smatrani neprijateljima režima. Ustaški režim je sustavno provodio teror nad svima koji su izražavali otpor ili su označeni kao „protuhrvatski“. Hrvatski komunisti i socijalisti bili su posebno ciljani, a tisuće su ih likvidirane ili zatvarane u koncentracijske logore poput Jasenovca, gdje su mnogi Hrvati stradali kao „izdajice“ režima. Ustaše su koristile prijeke sudove koji su donosili smrtnu kaznu za najmanji oblik neslaganja, uključujući i posjedovanje radija ili slušanje neprijateljskih izvora. Ovakav teror nad Hrvatima disidentima pokazuje brutalnost režima prema svima koji nisu podržavali njihovu ideologiju i ciljeve.
Aktivnosti komunista i partizana u Jugoslaviji Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) uglavnom je bila neaktivna dok je Pakt Molotov-Ribbentrop između Njemačke i Sovjetskog Saveza bio na snazi. Tijekom tog razdoblja, Sovjetski Savez gajio je prijateljske odnose s Njemačkom i čak razmatrao priznanje NDH. Tek nakon nacističke invazije na Sovjetski Savez 1941., komunistički vođeni partizani uputili su poziv na općenarodni ustanak. Josip Broz Tito, vođa KPJ, postao je vrhovni zapovjednik partizanskih snaga. Komunističko vodstvo vidjelo je rat kao priliku za revoluciju i uspostavu totalitarnog režima u sovjetskom stilu. Sve do prve polovice 1942., tijekom razdoblja opisanog kao "crveni teror", njihove jedinice bile su uključene u masovna ubojstva percipiranih klasnih neprijatelja, što je ugrožavalo potporu u narodu pa je stoga komunističko vodstvo bilo primorano promijeniti pristup, manje se usredotočiti na klasnu borbu, te klasne obračune odgoditi za poslijeratno razdoblje.