Republika Srpska () jedan je od dvaju entiteta Bosne i Hercegovine, uz Federaciju Bosne i Hercegovine. Nalazi se na sjeveru i istoku države. Najveći grad i upravno središte je Banja Luka, koja leži na rijeci Vrbasu. Stanovništvo Republike Srpske pretežno čine etnički Srbi.
Prvotno je osnovana 9. siječnja 1992. godine kao Srpska Republika Bosna i Hercegovina odlukom Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao odgovor na referendum o neovisnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine od SFRJ. Dana 7. travnja 1992. proglašeno je odcjepljenje Srpske Republike Bosne i Hercegovine od Bosne i Hercegovine i ostanak u SFR Jugoslaviji. Kada su, međutim, 27. travnja 1992. Crna Gora i Srbija osnovale Saveznu Republiku Jugoslaviju, ostala je Srpska Republika Bosna i Hercegovina izvan sastava te nove države, čija je pomoć međutim bila ključna za opstanak RSBH u već započetom Ratu u Bosni i Hercegovini. Nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma 1995. godine, Republika Srpska međunarodno je priznata kao jedan od dvaju entiteta Bosne i Hercegovine (pored Federacije Bosne i Hercegovine) i zauzima 48 % njezinoga područja. Narodna skupština Republike Srpske vrši ustavotvornu i zakonodavnu vlast, i čine je 83 zastupnika koji se biraju na izborima svake četvrte godine. Vlada Republike Srpske vrši izvršnu vlast. Predsjednik Republike Srpske se bira na neposrednim izborima svake četvrte godine. Razine vlasti su općina, odnosno grad, i entitet.
U Republici Srpskoj živjelo je 2013. godine 81,51 % Srba, 2,41 % Hrvata i 13,99 % Bošnjaka;"Bošnjaci polovina bh. stanovništva, entiteti etnički homogeni", Marija Arnautović, "Slobodna Europa", 30. lipnja 2016. ukupno je u RS te godine imala 1 170 342 stanovnika."U Srpskoj živi 1.170.342 stanovnika" , "Republika Srpska", 22. ožujka 2017. Godine 1991., prije Rata u Bosni i Hercegovini, na tomu je području od ukupnih 1 608 994 stanovnika bilo 872 648 Srba (što je predstavljalo 68,04 % svih Srba koji su tada živjeli u BiH). Do promjene u etničkome sastavu stanovništva došlo je zbog ratnih zbivanja; gdje se – na područjima pod srpskom kontrolom više nego u preostalom dijelu BiH – poduzimalo etničko čišćenje i protjerivanje "protivničke"’ populacije uz istodobno doseljavanje "vlastitog" življa koji je protjeran ili se dobrovoljno doselio s područja koja nisu bila pod srpskom vlašću."ETNIČKA STRUKTURA PROSTORA POD KONTROLOM REPUBLIKE SRPSKE, HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE I ARMIJE BOSNE I HERCEGOVINE PREMA POPISU STANOVNIŠTVA IZ 1991. GODINE", Saša Mrduljaš, Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, sv. XVI, br. 31, 2013. Izuzev značajnog iseljavanja Bošnjaka i Hrvata, osobito znatan doprinos promjeni sastavu stanovništva zabilježen je povodom dobrovoljnog iseljavanja približno 100 000 etničkih Srba 1995. godine – tj. nakon okončanja ratnih operacija – iz dijelova Sarajeva koje je Republika Srpska prema Daytonskom sporazumu tada bila prepustila Federaciji BiH."Je li 1995. godine Hrvatska počinila 'etničko čišćenje' Srba", Nikica Barić, "Časopis za suvremenu povijest", Vol.36 No. 2, srpanj 2004. Pristupljeno 10. kolovoza 2024.
Povijest
Nastanak Događaji, koji su prethodili događajima u donjim podnaslovima, opisani su u članku Raspad SFRJ. U donjim podnaslovima, opisano je političko djelovanje Srba u Bosni i Hercegovini od općih izbora do početka rata u Bosni i Hercegovini.
Republika Srpska osnovana je u jasno deklariranom nastojanju da se osigura da u kontekstu raspada SFR Jugoslavije ostanu sva područja nastanjena Srbima u jednoj državi, uz uporabu oružane sile. Svi glavni osnivači, tj. političke i vojne vođe Republike Srpske u vrijeme njenoga nastanka – Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Ratko Mladić i drugi osuđeni su na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, za zločin protiv čovječnosti, istrebljenje, ubojstva, ubojstvo kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju, nehumana djela i prisilno premještanje, širenje terora, protupravne napade na civile, kršenja pravila rata i uzimanje talaca. Slobodan Milošević, glavna politička figura R Srbije u vrijeme nastanka Republike Srpske, je pred istim sudom bio – među raznim drugim zločinima koji su se odnosili na ratovanje u Hrvatskoj i Kosovu – također i za zločine koje su se u nastojanju za formiranje i uspostavu granica Republike Srpske dogodili u BiH: optužnica je obuhvaćala istrjebljivanje i ubojstva ne-Srba, u prvom redu Bošnjaka i Hrvata koji su živjeli na području Banje Luke, Bihaća, Bijeljine, Bileće, Bosanske Krupe, Bosanskog Novog, Bosanskog Šamca, Bratunca, Brčkog, Čajniča, Doboja, Foče, Gackog, Sarajeva (Ilijaš), Ključa, Kalinovika, Kotor Varoši, Nevesinja, Sarajeva (Novi Grad), Prijedora, Prnjavora, Rogatice, Sanskog Mosta, Srebrenice, Teslića, Višegrada, Vlasenice i Zvornika; stavljanje tisuća civila u zatvore u uvjetima koji su bili sračunati na njihovo fizičko uništenje pomoću neadekvatne prehrane, teškog rada, nedostatne medicinske skrbi, te stalnih fizičkih i psihičkih zlostavljanja, uskratu građanskih prava Bošnjacima i Hrvatima na području pod srpskom kontrolom i njihovo prisilno iseljavanje s tog područja. Suđenje nije okončano zbog Miloševićeve smrti u pritvoru u Haagu.
Raspad Jugoslavije Uz mnogobrojne političke mitinge i vjersko-političke manifestacije, uz politizaciju srpskih žrtava iz Drugoga svjetskog rata, u Sarajevu je 12. srpnja 1990. osnovana Srpska demokratska stranka (SDS).Uz svakodnevne napise o srpskim žrtvama Drugoga svjetskog rata, izišlo je i nekoliko posebnih publikacija o srpskim žrtvama i ustaškim zločinima u Hercegovini. Tako je tijekom 1991. izišla brošura Gospa međugorska a jame srpske. Posebno izdanje Politike tiskano je u 50.000 primjeraka. Za predsjednika Inicijativnog odbora izabran je Radovan Karadžić.Dragan RADIŠIĆ, Hronologija događaja na prostoru prethodne Jugoslavije, Glas srpski, Banja Luka, 2002., 32. SDS BiH osnovan je kao "svesrpski nacionalni pokret",Božo KIJAC, Zašto Momčilo Krajišnik nije kriv, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo, 2003., 38. pod utjecajem kninskog SDS-a i njegovoga predsjednika Jovana Raškovića.Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj : 1990-1995., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 193. Radovan Karadžić je predstavio SDS kao socijaldemokratsku stranku i rekao da ga je na njezino čelo izbacila rečenica: "Srbi, uprkos svim progonima, pokoljima, pritiscima i stradanjima, još uvijek postojite i smijete da budete Srbi".“Učimo Srbe da budu Srbi“, Stranke programi ličnosti, Oslobođenje, Sarajevo, listopad 1990., 27.-29.
Na prvim demokratskim izborima, 18. studenog 1990., SDS je odnio pobjedu u svim općinama s većinskim srpskim stanovništvom, osim u Derventi, Modriči i Kotor Varošu, gdje je pobijedio HDZ. Iz redova SDS-a, izbrana su dva srpska člana Predsjedništva SRBiH Nikola Koljević i Biljana Plavšić. U Skupštini SRBiH, SDS je osvojio 30 % zastupničkih mjesta, a Momčilo Krajišnik je postao njenim predsjednikom.
Zastupnici nacionalnih stranaka (SDA, SDS, HDZ) sukobili su se već na prvim sjednicama Skupštine i to najprije zbog jezika, pisma (identiteta) i sadržaja Svečane izjave. Srpski zastupnici tražili su radne materijale tiskane na ćirilici, hrvatski zastupnici na hrvatskom jeziku, a muslimanski na latinici "s poštovanjem bosanskohercegovačke specifičnosti".Tarik HAVERIĆ, Ethnos i demokratija, Rabic, ECLD, Sarajevo, 2006., 101.-110. Prilikom usuglašavanja Svečane izjave srpski zastupnici htjeli su naglasiti državnost Jugoslavije i vezanost BiH za nju. Hrvatski zastupnici su bili protiv toga, dok su muslimanski zastupnici bili spremni na kompromis. Srpski zastupnici zalagali su se za što jaču Jugoslaviju, hrvatski zastupnici bili su uglavnom protiv bilo kakve Jugoslavije, dok su se muslimanski zastupnici izjašnjavali za Jugoslaviju u kojoj bi Bosna i Hercegovina imala isti status kao i druge republike, prije svega Srbija i Hrvatska. Anketa provedena 1990. u SRBiH pokazala je da je 69,3 % stanovništva bilo za federativno uređenje Jugoslavije, a tek 30,7 % za konfederalno uređenje, što je podrazumijevalo i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, ali i vjerojatan raspad Jugoslavije.Mehmedalija BOJIĆ, Historija Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001., 285.
Suprotstavljeni politički koncepti mini|Grafički prikaz raspada SFRJ tijekom 1991. i 1992. godine: Srpski nacionalisti su osjećali da je njihov položaj ugrožen. Do 1990. godine posve su ovladali partijom i državom u SR Srbiji, ali nisu mogli ostvariti svoje interese i ambicije unutar postojećih jugoslavenskih institucija i u sklopu zadanih ustavnopravnih rješenja. Za to su im bile potrebne nove i drukčije institucije na federalnoj razini, pa su želju za čvršćom i "jedinstvenom" federacijom pokušali ostvariti rušeći njezinu dotadašnju ustavnu konstrukciju. Pri tome su zagovarali politiku "građanske države" ili su se pozivali na "pravo naroda na samoopredjeljenje". Na taj način samo su ubrzali proces raspada federacije, koji je tekao paralelno s procesom raspada i ostalih komunističkih ideoloških konstrukcija. Za razliku od ostalih istočnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja, jugoslavenski vojno-partijski vrh zadugo nije napuštao komunističku ideologiju niti je prihvaćao rješenja, koja su dovodila u pitanje "jedinstvo države". Kako je vrijeme odmicalo, bivalo je sve jasnije da se jugoslavenska kriza neće razriješiti mirnim putem. Događaji koji su istaknuli su svu nemoć novoizabrane bosanskohercegovačke vlasti, odnosno neodrživost koalicije suprotstavljenih političko-nacionalnih programa.
Skupština SR Bosne i Hercegovine izabrala je na Trećoj zajedničkoj sjednici vijeća, održanoj 30. i 31. siječnja 1991., predsjednika Vlade, tri potpredsjednika i 17 članova Vlade.Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 1990.-1996., Sarajevo, 1996., 30.-32. Time su stvorene osnovne pretpostavke da nova koalicijska vlast, sastavljena od SDA, SDS-a i HDZ-a, počne preuzimati ovlasti. Deklaracija o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine je dva puta skinuta s dnevnog reda u veljači jer su zastupnici SDS-a zatražili upućivanje Deklaracije na razmatranje Savjetu za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine.Magnetofonska snimka Četvrte zajedničke sjednice obaju vijeća Skupštine SR BiH, održane 27. veljače 1991., 43/2.-43/3. Deklaraciju vidjeti: Miroslav TUĐMAN, Istina o Bosni i Hercegovini dokumenti 1991.-1995., Slovo M, Zagreb, 2005., 53.-54. Stajalište zastupnika SDS-a o Deklaraciji iznesen je u vidu Saopštenja Savjeta SDS-a.“Saopštenje“ je imalo šest točaka, a u sklopu Izjave SDS-a o Deklaraciji pročitao ga je dr. Aleksa Buha. Vidjeti: Magnetofonska snimka 44/2.-45/2. Usporediti: “Saopštenje Savjeta SDS BiH Deklaracija neprihvatljiva“, Muslimanski glas (Sarajevo), 20. veljače 1991., 1. Rasprava o Deklaraciji u Skupštini Bosne i Hercegovine otvorila je uz pitanje Jugoslavije i pitanje Bosne i Hercegovine. mini|Radovan Karadžić, vođa Srba u BiH