Republika Srpska Krajina, skraćeno RSK (srp. Република Српска Крајина, РСК) bila je međunarodno nepriznata marionetskaGodišnjica Oluje: Hrvatska slavi, Srbija žali srpska paradržava unutar Hrvatske, u funkciji stvaranja Velike Srbije. Formirana je tijekom 1991. okupacijom dijelova Hrvatske nakon što je 30. rujna 1990. godine "Srpsko nacionalno vijeće" proglasilo "autonomiju srpskog naroda" u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom, a 21. rujna 1990. god. je to područje prozvalo "Srpska autonomna oblast Krajina", 31. svibnja 1991. godine skupština te tvorevine donosi "zakon" kojim se proglašava Republika Srpska Krajina, na čelu s Vladom RSK i Milanom Babićem kao prvim predsjednikom."Vlada Republike Srpske Krajine" , Arhinet, pristupljeno 7. listopada 2015.
Provizorne granice RSK uspostavljene su Sarajevskim primirjem od 2. siječnja 1992. god., sklopljenim između Hrvatske i glavnog "kreatora" RSK – Jugoslavenske narodne armije, na području zauzetom oružanom agresijom na Republiku Hrvatsku. Uključujući tzv. "ružičaste zone" uz linije bojišnice koje su nadzirale snage UN, a u kojima stanovništva nije bilo, RSK je obuhvaćala 13.913 km2. O broju stanovnika je vrh RSK samo maglovito govorio: zna se da je u maksimalnom obuvatu područja pod srpskom kontrolom 1991. god. bilo na tom okupiranom području Hrvatske 549 083 stanovnika, od čega 287 830 (52,4 %) Srbi. Hrvati i drugi ne-Srbi su bili protjerani (ostalo ih je oko 16.000, koji su bili lišeni građanskih prava, te izloženi dovođenju u ropski položaj, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, te nerijetko ubijani, naposljetku ih je početkom 1994. godine ostalo svega oko 8000). Dio Srba s područja zahvaćenih pobunom koje je Hrvatska uspjela 1991. god. vratiti pod svoju vlast je utekao na područje RSK, ali se najmanje oko 100.000 Srba već do 1992. godine iz područja zahvaćenog pobunom iselio, uglavnom u Srbiju. Uglavnom, može se procijeniti da je na području RSK živjelo oko četvrt milijuna stanovnika, koji su skoro svi bili Srbi.
Od samih početaka se radilo na ujedinjenju Republike Srpske Krajine s područjima pod kontrolom Srba u BiH ("Republika Srpska", RS) u "Ujedinjenu Republiku Srpsku". Makar su RSK i RS vrlo blisko surađivale, te zajednički primale znatnu gospodarsku i vojnu podršku od Srbije (bez koje ne bi dugo opstale),"DOKUMENTI INSTITUCIJA POBUNJENIH SRBA U REPUBLICI HRVATSKOJ (siječanj – lipanj 1993.)", edicija "REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1990.-1995. DOKUMENTI", Knjiga 7., str. 14-16, 21, 24, 35, 42, 52, 59, 103, 130, 155, 161, 180-182, 197, 351, 378, 414, 524, 605, 614, 632, 637 zbog međunarodnih okolnosti do ujedinjenja nije došlo. Velika prepreka planiranom ujedinjenju proizlazila je iz činjenica da je između područja pod kontrolom Srba u BiH i Hrvatskoj postojalo oveće područje oko Bihaća, koje je bilo pod kontrolom Armije BiH: nastojanje srpskih snaga da eliminiraju tu enklavu i teritorijalno zaokruže svoje područje spriječeno je akcijama Hrvatske vojske i snaga HVO tijekom 1994. i 1995. godine, koje su okrunjene operacijom Oluja.
Republika Srpska Krajina je odbijala gospodarsku suradnju s Hrvatskom, koja bi očito bila uvjetovana provođenjem odluka Ujedinjenih naroda da se omogući povratak prognanicima na njihova ognjišta u "Krajini" i formiranjem lokalne vlasti uz poštovanje prijeratnih odnosa u stanovništvu. Tako je elektroenergetski sustav na tom području bio odsječen od onoga u preostalom dijelu Hrvatske: to je uzrokovalo poteškoće u opskrbi Dalmacije električnom energijom, ali ni približno kao poteškoća u opskrbi električnom energijom same "RSK" koja je bila vrlo oskudna uz stalna isključivanja napona. Vlasti RSK nisu dopuštale promet hrvatskim civilnim vozilima preko "svojeg" teritorija. Trgovina s hrvatskim gospodarstvom je bila rijetka i na razini šverca (često uz sudjelovanje pripadnika UNPROFOR-a): bez stalne potpore iz Srbije u tom području – koje je zapravo imalo malobrojno stanovništvo i koje je u gospodarskom smislu bio posve orijentirano na obližnje veće urbane centre u Hrvatskoj – gospodarski život bi posve stao. Vlasti RSK nisu svojim "građanima" (koji su svi bili građani Republike Hrvatske) dopuštali da pribave hrvatske putne isprave, niti da preko "granice" putuju do obližnjih gradova u Hrvatskoj – jednako kao što nisu prognanicima iz gradova i sela u "Krajini" dopuštali da iz tih hrvatskih gradova dođu obići svoj zavičaj i imovinu s koje su otjerani. Srbija je opstanku te paradržave "pomagala" između ostalog tako, što ni sama nije izdavala putne isprave stanovnicima RSK i što je hvatala na svojem području vojno sposobne "dezertere" s tog područja i vraćala ih na područje RSK.
U RSK nisu postojala praktički nikakva ljudska prava za stanovnike koji nisu etnički Srbi: Hrvati, Mađari i pripadnici drugih naroda (dakle, oko pola stanovništva) su uglavnom prognani 1991. god.,Druga dopunjena verzija optužnice protiv Slobodana Miloševića, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu od 23. listopada 2002. god., CASE NO. IT-02-54-T, toč. 69 a preostali manji broj uglavnom starijeg nesrpskog stanovništva je bio izložen samovolji, nasilju i povremenim pokoljima, kako se može vidjeti na primjerima pokolja u Baćinu iz listopada 1991., pokolja u Šašićima kod Knina 1992.,"Obilježena 22. obljetnica pokolja u Erveniku", Hvroslav Pavić za "Tris portal", 19. siječnja 2014. pokolja u Polju i Lađevačkom Selištu kod Slunja 1992.,"21. siječanj 1992. – kraj petodnevnog četničkog orgijanja u okolici Slunja", narod.hr 21. siječnja 2016. pokolja u Medviđi kod Benkovca 1993. i pokolja u Zatonu Obrovačkom 1993.
Sva tri predsjednika Republike Srpske Krajine – Milan Babić, Goran Hadžić i Milan Martić – su kod Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, zbog teških i masovnih ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. Slobodan Milošević, glavna politička figura R Srbije u vrijeme kada je nastala i postojala Republika Srpska Krajina, je pred istim sudom bio – među raznim drugim zločinima koji su se odnosili na ratovanje u BiH i Kosovu – optužen također i za zločine koje su se u nastojanju za formiranje i uspostavu granica RSK dogodili u Hrvatskoj: optužnica je obuhvaćala istrjebljivanje i ubojstva Hrvata i drugih ne-Srba u Dalju, Erdutu, Klisi, Lovasu, Vukovaru, Voćinu, Baćinu Saborskom, Škabrnji, Nadinu, Bruski i Dubrovniku, dugotrajno utamničavanje i konfinaciju tisuća civila Hrvata i drugih ne-Srba u zatvorskim objektima u Hrvatskoj i izvan nje, uključujući logore u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini, uspostavu i održavanje nehumanih uvjeta života za Hrvate i druge ne-Srba u tim zatvorskim objektima, uz njihova opetovano mučenje i ubojstva, prisilnu deportaciju najmanje 170.000 ne-Srba s područja RSK, te namjerno uništavanje domova i druge javne i privatne imovine, kulturnih institucija, povijesnih spomenika i svetišta hrvatskog i drugog ne-srpskog stanovništva. Suđenje nije okončano zbog smrti Miloševića u pritvoru u Haagu.
Zbog prekida gospodarske suradnje s Republikom Hrvatskom i uslijed ekonomskih sankcija nametnutih Saveznoj Republici Jugoslaviji kao vojnom i ekonomskom pokrovitelju RSK, stanje u gospodarstvu RSK bilo je teško već tijekom 1992. i početkom 1993.: u to vrijeme je oskudica osnovnih prehrambenih i higijenskih potrepština postala svakodnevicom. Vlade RSK krajem 1993. i početkom 1994. procjenjuje da je gospodarsko stanje „vrlo složeno ako ne i kritično”."Novčani bonovi Teritorijalne odbrane Republike Srpske Krajine iz 1991. i 1992. i Vojske Republike Srpske Krajine iz 1992. i 1993.", Vladimir Geiger, Numizmatičke Vijesti , Vol. 58 No. 69, 2016. Pristupljeno 10. veljače 2022. Nakon uspjeha hrvatskih snaga u operacijama "Maslenica", "Medački džep", "Miljevci" i "Bljesak", u Operaciji "Ljeto '95" 25. do 30. srpnja 1995. godine su hrvatske snage – zauzevši čak oko 1600 km2 teritorija kojega su do tada kontrolirale snage bosanskohercegovačkih Srba – u poluokruženje dovele glavno područje RSK oko Knina. Na dan kada je Hrvatska vojska 28. srpnja 1995. godine zauzela Glamoč i Grahovo u BiH, Vlada RSK proglasila izvanredno stanje. Vojska Jugoslavije nije bilo u stanju dovoljno pomoći, te je general Momčilo Perišić, glavni vojni zapovjednik SR Jugoslavije u Beogradu preporučio da se RSK treba suzdržati od vojnih akcija i prihvatiti sve međunarodne mirovne inicijative poput Plana Z4, koje je vodstvo RSK do tada odbijalo. U situaciji u kojoj je međunarodna situacija za Hrvatsku, kao i stanje Hrvatske vojske i države u cjelini bilo povoljno, a stanje oružanih snaga i cjelokupnog društva u RSK obilježeno konfuzijom i demoralizacijom (hrvatski obavještajci su, tako, presreli komunikaciju u kojoj časnik u Glavnom štabu Srpske Vojske Krajine opisuje kolegi iz Vojske Jugoslavije da je stanje u RSK kao u Berlinu 1945. godine), vrh Republike Hrvatske donio je 31. srpnja 1995. god. odluku da se pokrene Operaciju "Oluja", koja je u samo 3 dana 4. – 7. kolovoza 1995. god. razriješila sudbinu Republike Srpske Krajine. Šef RSK Milan Martić je odmah 4. kolovoza u 16.25 sati potpisao odluku o evakuaciji srpskog stanovništva iz Krajine. "Evakuaciju sprovoditi planski, prema pripremljenim planovima, pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu", naložio je on."Od 'Ljeta" do "Oluje'. Uvod u pad Republike Srpske Krajine 1995. godine", Kosta Nikolić, "Tragovi : časopis za srpske i hrvatske teme" , Vol. 4 No. 2, 2021. Pristupljeno 10. veljače 2022. Sudbina zadnjih ostataka RSK na istočnim granicama Republike Hrvatske razriješena je uz posredovanje međunarodne zajednice u Mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja 1996. – 1998.
Terminološke napomene Ovdje vrijedi nešto reći o terminologiji:
ne postoji zemljopisni entitet s kontinuitetom koji bi se nazivao «Krajina». Postojala je, od druge polovice 16. stoljeća do 1881. Vojna krajina, no to je pojam koji se koristio u kontekstu austrijske vojne uprave, te se nije koristio nakon ukidanja takve uprave središnjih vojnih vlasti iz Beča. Dok se za neke dijelove Dalmacije – Sinjska krajina, Cetinska krajina, Drniška krajina, Imotska krajina, Kninska krajina (dakle u području koje pretežnim dijelom uopće nije bilo obuhvaćena u RSK) – koristilo takve nazive, za Liku, Kordun, Banovinu, Baranju, te za razne dijelove Slavonije i Srijema se naziv "Krajina" ni u službenim dokumentima, ni u govornom jeziku baš nikad nije koristio. područje povijesne Vojne krajine bilo je natpolovično etnički hrvatsko u doba uoči ukidanja 1881. (a konfesionalno, koliko je provjerljivo, cijelo doba postojanja hrvatsko-slavonske krajine bijaše većinski katoličko). Preostali dijelovi RSK – dijelovi sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, kao i istočne Slavonije i Baranje u kojima su bili manjina – nikada nisu bili u sastavu Vojne krajine. u doba raspadanja SFRJ velikosrpski projekt, koji je pokušao stvoriti Veliku Srbiju na razvalinama Jugoslavije, kanio je zamišljenoj budućoj pansrpskoj državi pripojiti sva područja izvan ondašnje SR Srbije na kojima su Srbi etnička većina, ignorirajući međurepubličke granice koje su raspadom zemlje postale međudržavnima (poglavito one s Hrvatskom i BiH). U tu je svrhu kasnih 1980-ih godina osmišljeno korištenje termina «Krajina» da bi se konstruirao svojevrsni povijesni legitimitet srpskim iredentističkim aspiracijama.
Ukratko, «Krajina» je termin osmišljen u sklopu srpskog ekspanzionističkoga projekta koji je pokušao spojiti tri sastavnice:
povijesnu Vojnu krajinu u kojoj su Srbi uvijek bili etnička manjina, područja poput dijelova sjeverne Dalmacije u kojima su Srbi bili većina, no koja nisu bila dijelom Vojne krajine, područja koja su graničila sa Srbijom i u kojima su Srbi bili znatna manjina. Ti teritoriji nisu bili dijelom Vojne krajine, niti su imali srpsku etničku većinu, no bili su, zbog blizine granice sa Srbijom, iskoristivi za vojnu agresiju iz države Srbije.