Ivanić-Grad je grad u središnjoj Hrvatskoj. Nalazi se u Zagrebačkoj županiji. Po popisu iz 2011. godine u gradu je živjelo 14 548 stanovnika.
Imena u povijesnim izvorima U izvorima na mađarskom jeziku, Ivanić-Grad se naziva Ivanicsvár.
Gradska naselja Ivanić-Grad se sastoji od 19 naselja: Caginec, Deanovec, Derežani, Graberje Ivanićko, Greda Breška, Ivanić-Grad, Lepšić, Lijevi Dubrovčak, Opatinec, Posavski Bregi, Prečno, Prerovec, Šemovec Breški, Šumećani, Tarno, Topolje, Trebovec, Zaklepica, Zelina Breška.
Samo naselje Ivanić-Grad se sastoji od 8 gradskih četvrti: Centar Ivanić-Grad, Donja Poljana, Donji Šarampov, Gornja Poljana, Gornji Šarampov, Jalševec, Lonja i Prkos.
Zemljopis Grad Ivanić-Grad obuhvaća orijentaciono područje dimenzija prosječne dužine u smjeru sjever-jug od oko 25,5 km, te prosječne širine u smjeru istok-zapad od 12,0 km (srednji dio), do max. 21,0 km (sjeverni dio). Ukupna površina iznosi 173,57 km2 (17.357 ha).
Prema svom prostornom položaju u granicama Zagrebačke županije Grad Ivanić-Grad zauzima područje njezinog jugoistočnog dijela, pri čemu svojim južnim rubom graniči sa Sisačko-moslavačkom županijom, a manjim dijelom sjeveroistočne granice prislanja se uz Bjelovarsko-bilogorsku županiju.
Grad Ivanić-Grad se smjestio uz rijeku Lonju, u zapadnoj Moslavini, na 103 metara nadmorske visine, uz magistralnu prometnicu (autocestu A3) Zagreb - Lipovac, državnu cestu (D-43) Bjelovar - Ivanić-Grad, te regionalnu prometnicu i željezničku prometnicu Zagreb - Vinkovci. thumb|Kapelica
Stanovništvo Prema popisu stanovnika iz 2011. godine Grad ima 14 548 stanovika, od toga u naselju Ivanić-Grad 9 379 stanovnika.
Povijest thumb|Središte thumb|Središte thumb|Središte Ranija povijest do 16. stoljeća O naseljenosti današnjeg Ivanić-Grada u najranijem povijesnom periodu za sada ne postoje nikakvi materijalni dokaza. Može se pretpostaviti da će arheološka istraživanja potvrditi postojanje ranijih civilizacija, pogotovo rimske, jer je ovim područjem prolazila rimska cesta od Andautoniae prema Mursi. Za razdoblje ranoga srednjeg vijeka također nedostaju povijesni izvori i materijalni ostaci sve do 12. i 13. stoljeća. U povijesnim je ispravama iz 12. stoljeća zapisano da je ugarski kralj Ladislav darovao zagrebačkoj biskupiji posjed Dubravu prilikom osnivanja zagrebačke biskupije godine 1094. U sklopu toga je posjeda i župe najvjerojatnije od početka bio i ivanićki kraj. Granice tog posjeda zvanog Dubrava poznate su tek od početka 13. stoljeća, a obuhvaćale su današnje ivanićko područje osim dijela uz rijeku Savu. Taj je naime dio pripadao posjedu i župi Moslavina. Radi lakšega upravljanja biskupi kasnije odvajaju od dubravske župe dio područja, te osnivaju ivanićku župu sa sjedištem posjeda i župe u Kloštar Ivaniću. Ta se župa prvi put spominje godine 1334., a najvjerojatnije je osnovana ranije. Naime pretpostavlja se da je na tom mjestu još u 13. stoljeću zagrebački biskup Stjepan II Babonić sagradio prvu drvenu kuriju ili utvrdu, al tek u prvoj polovici 14. stoljeća biskup Ladislav de Kobol gradi tvrdi grad, “castrum novum” zbog višegodišnjeg rata s buntovnicima protiv crkvene desetine. Područje biskupskoga posjeda Ivanić, u mnogim dokumentima kasnijih stoljeća nazivano "Otok Ivanić" (danas područje Ivanić-Grada, Križa i Kloštar Ivanića) dobro se razvijalo, čemu je pogodovalo i plodno tlo nastalo krčenjem šuma koje su u srednjem vijeku pokrivale veliki dio područja. Osim poljodjelstvom stanovništvo se najviše bavilo svinjogojstvom, a u brežuljkastom dijelu u manjoj mjeri i vinogradarstvom. Zemlju su obrađivali u najvećem broju zavisni kmetovi, te povlašteniji predijalci. Razvoju je pogodovala i cesta koja je prolazila ovim područjem i povezivala Čazmu, Dubravu i Ivanić s panonskom cestom uz Savu. Sve to pogoduje razvoju naselja. Iako se za većinu naselja ne zna točno vrijeme nastanka, za neka se naselja ipak pouzdano zna da su nastala u predturskom razdoblju (Jalševec Breški, Poljana Breška, Ivanić-Grad).
Turska osvajanja i razvoj Ivanić tvrđe Turska osvajanja u prvoj polovici 16.st. iz temelja su promijenila razvoj ovoga područja. Kao i drugdje, stanovništvo napušta naselja i pred turskom se opasnošću iseljava u sigurnije zapadne krajeve. Turska pljačkanja te iseljavanje stanovništva naročito su pojačana padom susjednih utvrda Čazme i Moslavine. Obranu svoga posjeda od početka turskih nadiranja organizirali su zagrebački biskupi, ali zbog nedostatka ljudstva i sredstava, organizacija obrane prelazi u nadležnost krajiške vojne vlasti koja se postepeno stvarala. Tako je i područje Ivanića uklopljeno u tu novu krajišku organizaciju (Slavonska krajina). U novim okolnostima važnu ulogu obrane ostatka Hrvatske ima Ivanić, koji, nakon što je Krajina podijeljena na kapetanije, postaje sjedištem jedne od njih.
U drugoj polovini 16. stoljeća područje je izloženo stalnim turskim pohodima, te se zbog strateške važnosti ovoga položaja gradi u Ivaniću nova utvrda, jer stara biskupska utvrda, iako često popravljana i nadograđivana, nije zadovoljavala obrambene potrebe.
Izgled nove utvrde dokumentiran je u projektima njezine obnove potkraj 16. stoljeća. Na nacrtima graditelja Alexandera Pasqualinija iz godine 1597. – 1598. ucrtan je i obris dotadašnjeg drvenog kaštela, jednostavnog pravokutnika s manjim istacima na uglovima. Kaštel je bio utvrđen bedemima od nabijene zemlje i okružen kanalom, ispunjenim vodom iz rijeke Lonje. Prvi i drugi Pasqualinijev nacrt prikazuju utvrdu približno iste veličine kao zatečeni kaštel, no u trećem su njezine dimenzije gotovo dvostruko veće, kvadratnog je oblika, s bastionima na uglovima. Po tom je projektu utvrda i izvedena, što se vidi na kasnijim Stierovim nacrtima iz 17. stoljeća.
Fortifikacija je služila za smještaj vojnog garnizona i ratne opreme. Zbog oskudnosti raspoložive povijesne dokumentacije i nedostatka arheoloških nalaza nema puno pouzdanih podataka o izgledu tvrđave i pojedinih građevina unutar nje. Zna se da je od druge polovice 17. stoljeća u tvrđavi postojala drvena kapela sv. Ivana Kapistrana (odnosno kapela sv. Petra), te velika carska vojarna, koja je imala prizemlje građeno od opeke, drveni kat, šiljati krov i onizak toranj.
U prizemlju vojarne 1750. otvorena je prva pučka škola kao “Komunitetna pučka škola”, koja je tu bila smještena do 1797. godine, kada je preseljena u posebnu školsku zgradu, sagrađenu u podnožju brežuljka Prkos. Među ostalim građevinama unutar tvrđave u izvorima se još spominju dvije oružarnice i glavna vojna straža.
Za turske je opasnosti ivanićka tvrđava bila jedna od najznačajnijih u obrani preostaloga slobodnog dijela Hrvatske.
Trgovište Ivanić Nakon što opasnost od Turaka, nakon dva stoljeća života u strahu, prestaje, tvrđava u Ivaniću ostaje ratna i vojna baza krajiške vojske. Prestankom ratne opasnosti, Ivanić dobiva nove mogućnosti gospodarskog i društvenog razvoja. U 17. stoljeću, 1660. godine, od Leopolda Habsburga, građani Ivanića dobili su svečanu kraljevsku povelju u kojoj su bile popisane i spomenute sve ranije povelje s pravima i povlasticama, što je potvrđeno „tajnim visećim pečatom“.
Iz istog vremena imamo i povijesno svjedočanstvo o upotrebi pečata slobodnog trgovišta Ivanić-Grada. Pečat je bio okrugao s prikazanom kulom od tesanog kamena u sredini. Kula je postavljena na proširenom temelju, a završava kruništem. Vrata na kuli su otvorena. Pored kule se, s obje strane, nalaze po tri stabljike rascvjetanog ljiljana, dok je uz vanjski rub pečata latinski natpis „S COMMUNIT TATIS DE IVANICH“ (pečat općine Ivanić). Sadržaj grba mogao bi biti u uskoj vezi s položajem na močvarnom području, dok je kula vjerojatno simbol obrambenog značaja renesansne tvrđave koja je zaista bila neosvojena točka obrane u najkritičnijim godinama turskih osvajanja.
U 18. stoljeću Ivanić je bio direktno pod komandom Varaždinskog generalata kao slobodna vojna općina. Istovremeno su zbog unaprijeđenja trgovine, obrta i gospodarstva građani stekli pravo vlasništva nad pokretnim i nepokretnim imetkom, a sudstvo je uređeno prema austrijskim građanskim, ali ne i vojnim zakonima. Poglavarstvo se sastojalo od gradskog načelnika, suca, upravnika, liječnika, pisara te dvorskih stražara. Uređenoj novoj gradskoj upravi dodijeljen je novi gradski grb i pečat s njemačkim natpisom „K : K : MILITÄR-COMMUNITÄT FESTUNG IVANIĆ“ (Carsko-kraljevska općina Ivanić). Natpis je u 19. stoljeću promijenjen na hrvatski jezik – „POGLAVARSTVO GRADA IVANIĆ TVRDJE“, te taj grb i danas krasi Gradsku vijećnicu.
Ivanić je imao miran gospodarski razvoj unutar krajiških granica i pretvorio se u snažan obrtnički centar, nadaleko poznato trgovište. Poslije turskih osvajanja posve su zapušteni obrambeni nasipi, a jarci s vodom postaju žarišta malarije. Zatrpavanje jaraka započinje godine 1827. i traje više desetljeća. Na prostoru nekadašnjih nasipa uređen je prvi vrt i perivoj uz ondašnju zgradu pučke škole, što je začetak vrtne umjetnosti na ovome području. Godine 1805. osnovana je u Ivaniću župa sv. Petra. Na ozelenjenom platou nekadašnje tvrđave u 19. stoljeću grade se nova župna crkva, 1831. godine, te nova zgrada škole, 1861. godine. Kroz gotovo dva stoljeća mirnog gospodarskog razvoja unutar krajiških granica Ivanić-Grad je postao jedna od najbogatijih gradskih općina. Razvio se u snažan obrtnički centar, nadaleko poznato trgovište i tržište za krajiške vojne potrebe.
Cehovska škrinja ivanić-gradskih obrtnika izrađena je godine 1827., nakon što je carsko-kraljevska kancelarija cara Franje I. u cehu okupljenim majstorima s posjeda Poljana 11. kolovoza 1826. izdala listinu cehovskih pravila, pisanu na latinskom jeziku, kojom se svim „ceh-meštrima“ sa šireg područja današnjeg Ivanić-Grada omogućuje legitiman rad prema pravilnicima, pod zaštitom i nadzorom bečkoga dvora i njegovih područnih ureda.
U listini su navedena obrtnička zanimanja čiji su majstori u vrijeme oko 1825. živjeli na području Poljane te su, kao članovi cehovskog udruženja, zatražili izdavanje ovog visokog državnog dokumenta. Tako se poimence spominju LONČARI (Figuli), ČIZMARI (Cothurnarii), KROJAČI (Sartores), KOVAČI (Fabri-Ferrarii), KLOBUČARI (Pileatores), REMENARI (Lorarii), BAČVARI (Vietores) i OBUĆARI (Sutores). Sama listina sadrži 49 članaka, podijeljenih na nekoliko poglavlja, kojima se vrlo precizno određuju propisi djelovanja ceha, počevši od postupanja s novacima (De Tyronibus – čl. 1-9), opširno su predstavljena pravila članova (De Sodalibus – čl. 10-20), dok o majstorima govore čak dva poglavlja od kojih je prvo općenito (De Magisterio in Genere – čl. 21-28), dok je drugo posvećeno obvezama majstora (De Obligationibus Magistrorum – čl. 29-35).
Ivanić se postupno pretvorio se u snažan obrtnički centar, nadaleko poznato trgovište. Ivanićki obrtnici proizvode gotovo sve potrebne sajamske robe.
„U Ivanić-Gradu se već početkom 19. stoljeća proizvodilo oko 20.000 lonaca i raznog zemljanog posuđa, oko 3.000 lakata srednje finog i oko 4.500 lakata grubog platna. Prema jednom popisu u Ivanić-Gradu nalazio se velik broj različitih obrtnika: 1 kolar, 1 bačvar, 2 tesara, 2 stolara, 7 kovača, 2 nožara, 9 bravara, 1 tkalac, 45 njemačkih krojača, 5 slavonskih gumbara, 1 klobučar, 7 postolara, 22 čizmara, 1 sedlar, 2 pekara, 1 kolačar, 2 mesara, 1 dimnjačar, 2 staklara, 9 lončara, 3 brijača i vlasuljara.
Godine 1803. Ivanić ima 127 obrtnika u 21 različitom zanatu, dok iste godine, npr. Kostajnica ima 108, Glina 81, Ogulin 54, Križevci 136 obrtnika.“ (R. Bićanić, „Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750-1860“).
Prema anketnom upitniku iz 1850. godine upućenom svim župama i odgovoru tamošnjeg župnika vidi se da „Kovačah imade u tvrđavi Ivaniću 2, stolarah 5, lončarah 14, opančarah 3, gumbara 1, bravarah 2, tkalacah 1, puškara 1, kolara 2, klobučara 3, krojačah i čizmarah ponajviše, šoštara 3, kerznara 3“. (PKH, Dokumentarna zbirka, inv. br. 21576)