Apokrifi (grč. ἀπόκρυφα; ‘skriven’, ‘tajan’), spisi dvojbene autentičnosti; naziv se osobito odnosi na određen broj židovskih i kršćanskih vjerskih knjiga biblijskog sadržaja koje se ne ubrajaju u kanon Svetog pisma.Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 266.
Nakon sinode u Jamniji, 90. godine određen je židovski kanon iz kojeg su isključene određene knjige, jer nisu pisane hebrejskim ili aramejskim jezikom. Poimenice, radi se o Tobiji, Juditi, dodacima Estere, Prvoj i Drugoj knjizi Makabejaca, Mudrosti, Sirahu, Baruhu, te dijelovima Estere i Daniela. No, kršćanska je Crkva ih je i dalje smatrala dijelom Starog zavjeta, jer su ih sadržavale sve najstarije sačuvane Biblije (iz 4. stoljeća). Te knjige Katolička Crkva smatra nadahnutima i naziva ih deuterokanonskima. No, neki teolozi poput Atanazija i Jeronima, smatrali su da te knjige ne bi trebale pripadati kanonu, jer ne pripadaju ni hebrejskom kanonu, a ne citiraju se ni u Septuaginti, grčkom prijevodu Staroga zavjeta, kojim se Crkva služila. Ipak su krajem 4. stoljeća, nakon nekoliko održanih koncila na kojima su definirani kanoni, apokrifi ostali dijelom Biblije.
U vrijeme Reformacije, Martin Luther izbacio je apokrife iz protestantskih biblija kao one knjige koje nisu uvrštene u židovski kanon, smatrajući prigovore ranijih kršćanskih teologa opravdanima. Za razliku od toga, novootkrivena gnostička evanđelja, kao i neka od ranije poznata, koje katolička Crkva nije uvrstila u svoj kanon, ta Crkva smatra apokrifima.
Katoličke apokrifne knjige
Evanđelje po Filipu Evanđelje po Judi Evanđelje po Mariji Evanđelje po Petru Evanđelje po Tomi Knjiga proroka Henoka Pavlova apokalipsa Tajno evanđelje po Marku Život Adama i Eve
Bilješke
Literatura
Collins, Michael i Price, Matthew A., Kršćanstvo - 2000 godina vjere, Znanje, 2000. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. I, Zagreb, 2005.
Kategorija:Stari zavjet
Kategorija:Grecizmi