Prirodnu (klimazonalnu) vegetaciju Hrvatske najvećim dijelom čine šume. Tako bi bez antropogenog utjecaja gotovo cijela površina Hrvatske bila prekrivena šumama. Prirodna nešumska vegetacija prisutna je u Hrvatskoj jedino na području Baranje, gdje prirodno rastu stepski travnjaci, a djelomično i na velikim nadmorskim visinama, gdje se razvijaju planinski travnjaci. Svi ostali tipovi nešumske vegetacije nastali su djelovanjem čovjeka (antropogenim utjecajem), u prvom redu sječom i paljenjem prvotne šumske vegetacije.
Vegetacija šikara
Ovaj tip vegetacije obuhvaća šikare, šibljake i garige ili bušike. To su antropogene ili sekundarne biljne zajednice nastale uništavanjem šuma.
U nizinskom kontinentalnom području Hrvatske šikare su stvorene uz rubove šuma, livada, polja i puteva. Najčešće vrste su svibovina (Cornus sanguinea), kalina (Ligustrum vulgare), trnina (Prunus spinosa), pasja ruža (Rosa canina), žutika (Berberis vulgaris), pavitina (Clematis vitalba) i dr.
U submediteranskom području nastali su šibljaci drače (Paliurus spina-christi) ili dračici (Vidi odlomak o šumama hrasta medunca i bijelog graba u članku Mediteransko-litoralni pojas).
U eumediteranskom vazdazelenom području stvorene su termofilne i heliofilne šikare nazvane garizi ili bušici. Više u odlomku o šumama hrasta crnike (Mediteransko-litoralni pojas).
Vegetacija sječina
Vegetacija šumskih sječina specifična je po tome što se razvija u uvjetima s više svjetla, jer je drveće posječeno i na tlima bogatijim hranjivim tvarima koje se oslobađaju truljenjem preostalih dijelova drveća (lišće, granje). Ovaj tip vegetacije je prijelazan; ako se sječina zapusti, sukcesijom preko stadija šikare prelazi ponovno u šumu; ako se krčenje nastavi, mogu nastati razni tipovi otvorenih staništa.
Neke od karakterističnih vrsta sječina su kolotoč (Telekia speciosa), kiprej (Chamaenerion angustifolium), velebilje (Atropa belladonna), konopljuša (Eupatorium cannabinum), kopriva (Urtica dioica), bazga (Sambucus nigra), te habdovina (Sambucus ebulus).
Vegetacija visokih zeleni
To je vegetacija visokih (1-3 m) zeljastih biljaka, često s vrlo velikim lišćem, razvijena u zoni subalpskih bukovih šuma i klekovine bora krivulja, i to na mjestima gdje je zbog dugog zadržavanja snijega nemoguć razvoj šumske vegetacije. To su najčešće ponikve, podnožja stijena, rubovi točila i planinskih jezeraca. Ova inače primarna vegetacija proširila se i na sekundarna staništa nastala djelovanjem čovjeka, kao što su šumske sječine, rubovi šuma i mjesta paljevina. No, vegetacija visokih zeleni razvijena na sekundarnim, antropogenim staništima, razlikuje se od prirodne ne samo po postanku nego i po sinekologiji, procesima sukcesije i sastavu vrsta, u kojem gotovo da nema reliktnih i endemičnih vrsta.
Vegetaciju visokih zeleni čine uglavnom robustne vrste iz porodica štitarki (Apiaceae), glavočika (Compositae), žabnjakovke (Ranunculaceae) i ljiljanovke (Liliaceae). Česte vrste su austrijski divokozjak (Doronicum austriacum), mliječ (Cicerbita alpina), siva ljepika (Adenostyles alliariae), šumska sirištara (Gentiana asclepiadea), oštrobridi jedić (Aconitum lycoctonum), europska planinčica (Trollius europaeus), šumska iglica (Geranium sylvaticum), šumska kozlačica (Thalictrum aquilegiifolium) kranjski ljiljan (Lilium carniolicum) i bosanski ljiljan (Lilium bosniacum) i dr.
Travnjaci i vrištine
Travnjaci su biljne zajednice građene od zeljastih vrsta, među kojima prevladavaju predstavnici porodice trava (Poaceae). Koriste se kao pašnjaci ili livade košanice za dobivanje sijena. Trave su obilno zastupljene zato što im njihova anatomska građa omogućuje da se brzo oporave i nastave s rastom nakon što ih stoka odgrize ili budu pokošene. To su gospodarski izuzetno važni tipovi vegetacije, jer čine osnovu stočarstva.
Izuzetno su zanimljivi i botanički jer na njima raste velik broj specifičnih biljnih vrsta koje su vezane isključivo za taj tip staništa. Danas su neke od tih vrsta postale rijetke i ugrožene, i to iz više razloga. S jedne strane, proizvodnja na nizinskim travnjacima se intenzivira, oni se prihranjuju i kose i do tri puta godišnje. Vlažni nizinski travnjaci se isušuju, a dio ih se prevodi u oranice. Time se stvaraju vrlo jednolični životni uvjeti, djelovanje čovjeka je izrazito, pa to djeluje na smanjenje broja vrsta. S druge strane, mnogi brdski pašnjaci i livade se prestaju koristiti zbog nemogućnosti korištenja mehanizacije, niske produktivnosti, prestanka bavljenja stočarstvom ili jednostavno zbog iseljavanja ljudi i zapuštanja. Takve travnjake počinje prerastati šikara i šuma, pa biljke prilagođene na otvorena staništa nestaju.
S obzirom na veliku klimatsku i ekološku raznolikost Hrvatske, razlikujemo četiri velike grupe travnjaka.
Primorski travnjaci (Thero-Brachypodietea)
U mediteranskom dijelu Hrvatske najčešći su suhi travnjaci i kamenjarski pašnjaci nastali degradacijom vazdazelenih šuma hrasta crnike, te listopadnih šuma bijelog graba i hrasta medunca. Kao trajni stadij održavaju se prvenstveno ispašom. Vlažni travnjaci koji se koriste kao livade košanice razvijeni su na poplavnim krškim poljima i u dolinama krških rijeka.
Zbog otplavljivanja tla, djelovanja vjetra, ljetne suše i požara, mnogi primorski travnjaci su vrlo oskudno obrasli, pa izgledaju poput kamenih pustinja (npr. otok Pag, Kornati).
Na mjestima gdje se zadržalo više tla, travnjaci su znatno gušće obrasli i bogatiji vrstama. Značajka primorskih pašnjaka je da imaju dva vegetacijska razdoblja godišnje, u proljeće nakon kiša i u jesen. Između je sušno ljetno razdoblje u kojem dolazi do potpunog prekida vegetacije. Na većim nadmorskim visinama, u zoni crnog graba, razvija se poseban tip kamenjarskih travnjaka izuzetno bogatih biljnim vrstama, od kojih su mnoge i endemične.
Brdski i planinski travnjaci kopnenih područja (Festuco-Brometea i Elyno-Seslerietalia)
Obuhvaćaju suhe travnjake i kamenjarske pašnjake listopadnog dijela primorja i kopnenih brdskih i planinskih područja.
Brdski travnjaci uspravnog ovsika i srednjeg trputca (zajednica Bromo-Plantaginetum mediae) rasprostranjeni su zoni bukovih šuma u rasponu nadmorskih visina od 180 do 1300 m nadmorske visine. Razvijaju se na suhim i plitkim tlima iznad vapnenca ili dolomita. Koriste se kao livade košanice (koje se kose jednom godišnje) ili rjeđe kao pašnjaci. Izuzetno su bogate biljnim vrstama, tako da u vrijeme cvatnje izgledaju poput cvjetnog saga.
Planinski travnjaci (Seslerietalia tenuifoliae) ili rudine razvijaju se u uvjetima niske srednje godišnje temperature, velike količine oborina, dugih zima i kratkih ljeta. Razvijeni su u pojasu klekovine bora krivulja i subalpskih bukovih šuma, na staništima koja nisu pogodna za razvitak klekovine. Krčenjem i paljenjem klekovine proširili su se na velika područja naših planina.
Nizinski travnjaci kopnenih područja (Molinio-Arrhenatheretea)
Dok u primorskim i planinskim područjima travnjaci služe uglavnom kao pašnjaci, u nizinskom području kontinentalne Hrvatske koriste se prvenstveno kao livade košanice.
S gospodarskog gledišta najbolji su oni travnjaci koji nisu previše, ali su još uvijek dovoljno vlažni da daju primjeren prihod i dodru kvalitetu krme. Takva je travnjačka zajednica runjavog zečjeg trna i ovsenice pahovke (Ononido-Arrhenatheretum elatioris) rasprostranjena na svježim, neutralnim do slabo kiselim tlima dovoljno opskrbljenim hranjivima. Takve livade kose se redovito dvaput godišnje, a ako je ljeto kišovito i triput. Za tu zajednicu značajne su vrste francuski ljulj (Arrhenatherum elatius), obična zobika, (Trisetum flavescens), livadna vlasulja (Festuca pratensis), livadna vlasnjača (Poa pratensis), obična rdobrada (Dactylis glomerata), razne vrste djetelina (Trifolium spp.), Proljetna ivančica (Leucanthemum vulgare), divlja mrkva (Daucus carota ssp. carota), kozja brada (Tragopogon) i mnoge druge. Zbog opsežnih hidromeliorativnih zahvata, ta se zajednica znatno proširila na račun poplavnih i močvarnih travnjaka.
Močvarna livada trave busike (Deschampsietum caespitose) rasprostranjena je na teškim, glinastim, za vodu slabo propusnim tlima Posavine. Mnoge vrste koje rastu na livadama pahovke rastu i na livadama busike, uz još niz močvarnih vrsta, kao što su npr. ljekovita milica (Gratiola officinalis), močvarni kaćun (Orchis palustris), ljetni drijemovac (Leucoium aestivum), obični sit (Juncus effusus) i razne vrste šaševa (Carex spp.).
Vrištine i travnjaci na kiselim tlima
Vriština ili bujadnica se razvija nakon uništenja kestenovih i hrastovih šuma na jako kiselim tlima, pretežno u Lici, Gorskom kotaru i široj okolici Karlovca.
Vrištine su detaljnije opisane u odlomku o šumama pitomog kestena i hrasta kitnjaka (Brežuljkasti pojas).
U višim brdskim i gorskim područjima na jako kiselim tlima razvijaju se travnjaci srodni vrištinama, a pripadaju zajednici moravke i trave tvrdače (Arnico-Nardetum strictae). Moravka (Arnica montana) je biljka koja se sabire zbog ljekovitih svojstava, a kako je u Hrvatskoj ima vrlo malo, prijeti joj istrebljenje.
Cretna vegetacija
Cretovi su posebne močvarne zajednice, u kojima glavnu ulogu imaju mahovine, a osobito razne vrste maha tresetara (Sphagnum). Na cretovima je bakterijska razgradnja usporena zbog kiselosti supstrata, tako da se odumrli biljni dijelovi gomilaju i s vremenom stvaraju treset. Redovno su vrlo siromašni hranjivim tvarima, pa na njima rastu biljke mesožderke, kao npr. Okruglolisna rosika (Drosera rotundifolia). Kako su cretovi tipična vegetacija sjeverne i atlantske Europe, oni su kod nas rijetki i predstavljaju reliktnu ledenodopsku vegetaciju. Zbog za njih nepovoljnih klimatskih prilika, razvijeni su vrlo malim površinama i prijeti im izumiranje.
Cretovi se razlikuju po nastanku i flornom sastavu, pa se obično mogu razlučiti visoki, prijelazni i niski cretovi. Visoki cretovi razvijaju se isključivo pod utjecajem oborinske vode, tj. biljke se vodom ne snabdijevaju iz podloge. Zbog nepovoljnih klimatskih prilika, visokih cretova u Hrvatskoj nema, a najbliži su u Sloveniji.
Prijelazni cretovi ne snabdijevaju se samo oborinskom vodom, nego i podvirnom vodom kisele reakcije. Do danas su se održali na sasvim malim površinama u Dubravici u Hrvatskom zagorju, Blatuši (općina Gvozd) na Baniji, na nekoliko mjesta u Gorskom kotaru i Sunđerima na Velebitu.
Niski cretovi razvijaju se na bazičnoj podlozi, a navlažuju se podvirnom vodom alkalne reakcije. Postoje još u Gorskom kotaru, Lici, Velebitu, te okolici Plaškog.
Na cretovima rastu mnoge rijetke biljne vrste koje pridonose bogatstvu hrvatske flore, pa su stoga vrijedni zakonske zaštite.
Močvarna i vodena vegetacija
Rubove tekućih i stajaćih slatkih voda (rijeka, potoka, jezera, kanala, bara) obrastaju zajednice biljaka močvarica i vodenjara (helofitska i hidrofitska vegetacija). Neke od čestih vrsta takvih staništa su busenasti šaš (Carex elata), ljutak (Cladium mariscus), ježinac (Sparganium neglectum), potočna pirevina (Glyceria fluitans).
Tamo gdje je voda nešto dublja, pa i za najsušeg razdoblja leži na površini, razvila se vegetacija tršćaka. Obično u gustim visokim skupinama rastu obična trska (Phragmites communis), širokolisni i uskolisni rogoz (Typha latifolia i Typha angustifolia), obični oblić (Scirpus lacustris), zatim žuta perunika (Iris pseudacorus), žabočun (Alisma plantago-aquatica), močvarna preslica (Equisetum palustre), te vodoljub (Butomus umbellatus).
U još dubljim slatkim vodama, dubine do nekoliko metara, rasprostranjene su zajednice vodenjara. Tu rastu biljke koje su zakorjenjene na dnu, a tijelo im je ili potpuno uronjeno u vodu ili na površini vode imaju plutajuće listove. Tom tipu vegetacije pripada bijeli lopoč (Nymphaea alba), žuti lokvanj (Nuphar lutea), orašac (Trapa natans), razne vrste mrijesnjaka (Potamogeton), voščika (Ceratophyllum demersum), te pršljenasti krocanj (Myriophyllum verticillatum).