thumb|right|220px|Chris Cornell nastupa u Melkwegu u Amsterdamu, Nizozemska Christopher John „Chris“ Cornell (rođen kao Christopher John Boyle, 20. srpnja 1964. – 18. svibnja 2017.) bio je američki glazbenik, ponajviše poznat kao glavni pjevač, gitarist i tekstopisac rock sastava Soundgardena (1984. – 1997., 2010. – 2017.) i Audioslavea (2001. – 2007.). Bio je osnivač i frontman benda Temple of the Dog, jednog od prvih priznatih sastava posvećenih njegovom bivšem dugogodišnjem prijatelju, Andrewu Woodu. Objavio je i tri samostalna albuma, Euphoria Morning, Carry On i Scream.
Smatra se jednim od vodećih utemeljitelja Grunge pokreta 1990-ih te je nadaleko poznat po svojem opusu kao tekstopisac, svojem moćnom glasu u rasponu od gotovo četiri oktave. Objavio je četiri samostalna studijska albuma, Euphoria Morning (1999), Carry On (2007), Scream (2009), Higher Truth (2015), te live album Songbook (2011). Cornell je bio nominiran za Golden Globe Award nagradu za pjesmu "The Keeper" koja se pojavljuje u filmu Machine Gun Preacher (2011), bio je koscenarist te izvođač glavne pjesme za James Bond film Casino Royale, "You Know My Name" (2011). Njegovo posljednje samostalno izdanje je bio ljubavni singl "The promise", pisan za odjavnu špicu istoimenog filma.
Čitatelji glazbenog časopisa Guitar World su ga proglasili najvećim rock pjevačem ("Rock's Greatest Singer"), nalazi se na četvrtom mjestu "Heavy Metals najboljih 100 vokala svih vremena" ("Heavy Metal's All-Time Top 100 Vocalists") prema časopisu Hit Parader, na devetom mjestu "Najboljih frontman-a svih vremena" ("Best Lead Singers of All Time") prema časopisu Rolling Stone te na dvanaestom mjestu MTV ljestvice "22 najveća glasa glazbe" ("22 Greatest Voices in Music").
U cjelokupnom stvaralaštvu, Cornell je prodao 14.8 milijuna albuma, 8.8 digitaliziranih pjesama te 300 milijuna audio stream-ova na zahtjev samo u SAD-u, zajedno s preko 30 milijuna prodanih albuma diljem svijeta. Nominiran je za 14 Grammy nagrada, od toga je dvije i osvojio.
Cornell je patio od depresije te zlouporabe droga u ranijim godinama života. Pronađen je mrtav u hotelskoj sobi u Detroitu u rano jutro, 18. svibnja 2017, nakon nastupa s grupom Soundgarden noć prije. Njegova smrt je proglašena samoubojstvom.
Životopis Cornell je rođen kao Christopher John Boyle, 20. srpnja 1964 u Seattlu, Washington, gdje je i odrastao. Njegovi roditelji su Ed Boyle (farmaceut irsko-katoličkog podrijetla) i Karen Cornell (računovotkinja židovskog podrijetla). Cornell oba roditelja opisuje kao alkoholičare. Cornell ima dva starija brata, Petera i Patricka, te tri mlađe sestre, Katy, Suzy i Maggie. Peter, Katy i Suzy osnovali su sastav Inflatable Soule, umjereno popularan sastav u Seattlu tijekom devedesetih. Peter Cornell je trenutno u sastavu Black Market Radio, koji je izdao svoj debi album naslovljen Suicide Parlour 2006. Cornell, njegova braća i sestre uzimaju majčino djevojačko prezime nakon što su se njihovi roditelji rastali.
Pohađao je Christ the King Catholic katoličku osnovnu školu gdje je prvi puta nastupao ispred publike, pjevajući anti-ratnu pjesmu 60ih "One tin soldier". Kasnije je pohađao srednju školu "Shorewood High School". Kada je imao samo sedam godina, majka je njega i njegovu sestru ispisala iz katoličke škole; Cornell je kasnije tvrdio kako je tome prethodila njihova prevelika znatiželja zbog čega su trebali biti izbačeni iz škole. U razgovoru iz 1994. Cornell se prisjeća događaja: "Takva vjera nije dizajnirana da bi ju se preispitivalo. Mladi ljudi su prirodno znatiželjni te će i sa pola pameti primijetiti nedosljednosti kojih ima na pregršt u organiziranim religijama. Oboje smo dali svima u razredu do znanja da ne razumijemo. Tražili smo pojašnjenje, a kako odgovor nismo dobili, počeli smo stvarati probleme".
Cornell je proveo dvogodišnji period između devete i jedanaeste godine slušajući bend The Beatles nakon što je pronašao kolekciju napuštenih ploča u susjedovom podrumu. Sebe u tim godinama opisuje kao samotnjaka; mogao se nositi sa svojom tjeskobom okružen ljudima jedino kroz rock glazbu. Tijekom tinejdžerskih godina, zapao je u duboku depresiju, ispisao se iz škole te je gotovo zauvijek ostao zatvoren u svom domu. S 12 godina je već imao pristup alkoholu, marihuani, acid-u, halucinogenim gljivama te lijekovima na recept koje je konzumirao na dnevnoj razini sve do 13. godine nakon čega je pauzirao jednu da bi se s 15 godina vratio svojim starim porocima sve dok se nije okrenuo najvećoj strasti, glazbi.
Cornell je uzimao satove sviranja klavira i gitare kada je bio dijete. Jednom je pojasnio kako mu je majka spasila život kupivši mu bubnjeve, instrument koji je prisvojio i kojim je krenuo na put glazbenog stvaralaštva. Prije nego što je postao poznati glazbenik, radio je kao konobar, perač suđa, kao prodavač morske hrane na veliko i suupravitelj restorana koji se zvao Ray's Boathouse.
U ranim '80im, Cornell je bio član cover benda The Shemps u kojem je svirao poznati basist Hiro Yamamoto te su nastupali diljem Seattle-a. Nakon što Yamamoto napušta The Shremps, u bend ulazi novi član Kim Thayil. Cornell i Yamamoto su ostali u kontaktu i nakon što su se The Shrimps raspali, počinju zajedno svirati te poziva gitarista Kim Thayil-a da im se pridruži.
Prvi brak je proveo sa Susan Silver, menadžericom Alice in Chainsa i Soundgardena s kojom ima kćer Lillian Jean (lipanj, 2000).On i Silver se rastaju 2001. godine. Godine 2004. se ponovno vjenčao za Vicky Karayiannis, novinarku s kojom ima dvoje djece Toni (rujan, 2004) i Christopher Nicholasa (prosinac, 2005) s kojom ostaje u braku sve do svoje tragične smrti.
Glazbena karijera (2007. – 2017.) 1984–1997 i 2010–2017: Soundgarden
Soundgarden su 1984 osnovali Cornell, Thayil i Yamamoto s Cornellom kao bubnjarom i glavnim vokalom. 1985 bend uključuje bubnjara Scott Sundquista kako bi se Cornell fokusirao na pjevanje. Prve snimke benda su bile tri pjesme koje se pojavljuju na kompilaciji za C/Z Records imenom Deep Six. 1986, Sundquist, koji je do tada već imao ženu i dijete, napušta bend kako bi proveo više vremena s obitelji. Zamijenio ga je bubnjar benda Skin Yard, Matt Cameron koji postaje stalna postava Soundgardena.
Soundgarden je potpisao ugovor sa Sub Pop izdavačkom kućom te objavljuje pjesme The Screaming life (1987) i The Fopp (1988). Iako su se bendu nudile velike izdavačke kuće, potpisali su ugovor s nezavisnom kućom SST Records 1988 gdje izdaju debitantski album Ultramega OK, za koji su bili nominirani za Grammy Award nagradu u kategorji najbolja rock metal izvedba 1990. Bend potom potpisuje ugovor s A&M Recodrs izdavačkom kućom, čime postaje prvi grunge bend koji potpisuje za veću izdavačku kuću. Godine 1989 bend izdaje drugi album Louder Than Love. Yamamoto napušta bend za vrijeme izlaska albuma kako bi završio magisterij iz fizikalne kemije na Western Washington University sveučilištu. Mijenja ga bivši gitarist benda Nirvana, Jason Everman. Evermana su izbacili iz benda tijekom turneje Louder Than Love albuma te im se ponovno pridružuje novi basist, Ben Shepherd.
Uz Nirvanu, Alice in Chains i Pearl Jam Soundgarden ubrzo postaje jednim od najuspješnijih sastava grunge scene u Seattleu tijekom ranih 90-ih godina 20. stoljeća. Sa Shepherdom, nova postava snima album Badmotorfinger (1991). Album donosi bendu komercijalni uspjeh te Soundgarden odjednom nalazi usred iznenadne popularnosti i pažnje koja se počela pridavati glazbenoj sceni Seattlea. Badmotorfinger uključuje pjesme "Jesus Christ Pose", "Outshined", and "Rusty Cage". Tri pjesme su dobile iznenađujuće velik radijski prostor na alternativnim rock postajama, dok su video spotovi za "Outshined" i "Rusty cage" dobili značajan prostor na MTV glazbenim listama. "Rusty cage" kasnije obrađuje Johnny Cash na svom albumu Unchained (1996). Pojavljuje se također na fiktivnoj radio stanici Radio X videoigre Grand Theft Auto: San Andreas (2004) te u 32-bitnoj verziji Road Rush. Badmotorfinger uvodi Soundgarden na mainstream scenu te im donosi prvi veliki uspjeh: nominiran je za Grammy Award nagradu za najbolju rock metal izvedbu 1992. te je kasnije dospjela u časopisu Guitar World (izdanje: listopad 2006) na 45. od 100 mjesta najboljih gitarskih albuma svih vremena.
Četvrti studijski album Superunknown (1994) se pokazao prekretnicom benda. Od trenutka njegova izdanja u ožujku, 1994, Superunknown je debitirao na prvo mjesto Billdoard-ovih top 200. Album lansira nekoliko uspješnih pjesama, uključujući "Spoonman" i "Back Hole Sun" te donosi Soundgardenu međunarodno priznanje.Superunknown dostiže peterostruku platinastu tiražu u SAD-u, trostruko platinastu u Kandi te zlatni status u Velikoj Britaniji, Švedskoj te Nizozemskoj. Rolling Stone daje albumu Superunknown 4/5 zvijezda. Recenzent J.D. Considine ističe kako Superunknown "prikazuje znatno veći raspon i snagu nego što to uspije većina bendova tijekom cijele svoje karijere". Considine je prvobitno kritizirao "Black Hole Sun" i "Half", ističući kako prva "nije tako dobra pjesma". Kasnije se ispravlja te ju naziva "virtualnom definicijom B-strane". Jon Pareles iz The New York Times-a napominje kako "Superunknown zapravo nastoji proširiti svoju publiku probojem kroz barijeru heavy-metal žanra koje je Soundgarden prethodno koristio". Nadodaje kako "Soundgarden...želi drugačiji zvuk u odnosu na standardni zvuk heavy-metala". David Browne iz Entertainment Weekly časopisa daje albumu peticu, tvrdeći kako "Soundgarden nošen na krilima Superunknow albuma samo isporučuje 'materijal' "
Veličao je album nazivajući ga "hard-rock prekretnicom - kipućom vulkanskom moći, pametnim snimkama i tjeskobom i rastrojstvom '90ih koje postavlja novi standard za sve što se naziva metal". Album je bio nominiran za Grammy Award nagradu za najbolji rock album 1995. Dvije pjesme sa Superunknown albuma, "Black Hole Sun" i "Spoonman", osvajaju Grammy Awards nagradu dok glazbeni video za "Black Hole Sun" osvaja MTV Video Music Award nagradu te Clio Award nagradu. Superknown se u časopisu Rolling Stone nalazi na 336 mjestu na listi najboljih 500 albuma svih vremena dok je "Black Hole Sun" smješten na VH1 listi 100 najboljih pjesama '90ih na visoko 25. mjesto.
Njihov peti album je samostalno produciran Down on the Upside (1996). Album izbacuje nekoliko pjesama, uključujući "Pretty Noose", "Burden in My Hand", i "Blow Up the Outside World". Album je bio značajno manje "heavy" u odnosu na njihove prethodne albume te označava početak odmaka od grunge-a. Soundgarden tada pojašnjava kako su željeli eksperimentirati s drugačijim zvukovima. David Browne iz Entertainment Weekly kaže kako "malo bendova, još od Led Zeppelina, ima tako drsko udružene instrumente, akustične i električne". Međutim, "tenzije unutar grupe polako izlaze na vidjelo gdje se Thayil i Cornell navodno sukobljavaju oko Cornellove želje za odmakon od heavy gitarskih rifova u tolikoj mjeri da je to postao zaštitni znak benda". Unatoč naklonjenim recenzijama, album nije dostigao tiražu Superunknown albuma.
Godine 1997, Soundgaren dobiva nominaciju za Grammy Award nagradu za pjesmu "Pretty Noose". Kako su tenzije unutar benda rasle, navodno zbog sukoba oko kreativnih smjerova, Soundgarden najavljuje razlaz u 9. travnja, 1997. U razgovoru 1998 Thayil pojašnjava kako "je tijekom prethodnog perioda generalno nezadovoljstvo bilo prilično očito u našim stavovima".