Vicko Krstulović (Split, 27. travnja 1905. – Split, 28. rujna 1988.) bio je hrvatski komunistički revolucionar, partizanski zapovjednik i predsjednik Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske od veljače 1952. do veljače 1953. godine. Obnašao je mnoge funkcije u KPJ i KPH, bio je politički sekretar (tajnik) Pokrajinskoga komiteta KPH za Dalmaciju, ministar unutarnjih poslova Federalne Države Hrvatske, ministar pomorstva FNRJ, te ministar rada FNRJ.
Životopis mini|Portret. Vicko Krstulović rodio se u Splitu 1905. godine u siromašnoj radničkoj i težačkoj obitelji. Njegov je otac Marko bio član Socijaldemokratske stranke Dalmacije i pripadnik prve generacije organiziranih dalmatinskih socijalista. Marko Krstulović bio je mobiliziran u Austrougarsku vojsku za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1915. godine, a s fronta se vratio krajem 1918. Tijekom rata Vicku su od bolesti i neimaštine umrli sestra Katica i brat Đordano.
Između dva rata Već kao petnaestogodišnjak, 1920. godine, postao je članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a 1922. primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije, s navršenih 17 godina života. Između dva rata uglavnom je bio zaposlen po kamenolomima i u splitskom brodogradilištu, gdje je radio na širenju i učvršćivanju komunističke organizacije. Više je puta uhićivan i zatvaran zbog komunističkog djelovanja - prvi put ljeti 1929. za vrijeme Šestosiječanjske diktature, kada je osuđen na 10 mjeseci zatvora, a drugi put travnja 1937. godine, kada provodi 7 mjeseci u pritvoru, ali usprkos policijskom mučenju ne priznaje pripadnost KPJ te biva pušten na slobodu. Nakon Drugog svjetskog rata se spominjalo kako je Krstulović sudjelovao na osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske u Anindolu kod Samobora održanom 1. kolovoza 1937., no on je to opovrgavao naglašavajući da je u to vrijeme bio u pritvoru. U kasnijem je životu Krstulović na formiranje nacionalnih partija unutar KPJ gledao s određenom skepsom:
Sekretar Pokrajinskog komiteta KPH Nakon likvidacije dotadašnjeg generalnog sekretara KPJ Milana Gorkića tijekom Velike čistke krajem 1937. godine, unutar Komunističke je partije došlo do borbe za prevlast. Formirale su se dvije glavne frakcije: Privremeno rukovodstvo KPJ predvođeno Josipom Brozom Titom, te tzv. Paralelni centar čiji su najpoznatiji predstavnici bili Labud Kusovac i dalmatinski komunist Ivan (Ivo) Marić. Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju - tada predvođen starim splitskim komunistom Vickom Jelaskom - u ovom je sukobu stao na stranu Paralelnog centra, čime je automatski došao u sukob s Titovim Privremenim rukovodstvom, koje je do sredine 1938. uspjelo konsolidirati vlast unutar CK KPJ. Stoga je krajem 1938. godine CK KPJ smijenio Jelasku sa svih funkcija i izbacio ga iz članstva KPH/KPJ i iz nedavno osnovanog legalnog paravana Komunističke partije - Stranke radnog naroda. Na njegovo je mjesto nakratko bio postavljen Duško Mrduljaš, ali je i on smijenjen u travnju 1939. jer je Centralni komitet smatrao da se nije dovoljno otrgnuo od Jelaskinog utjecaja.
Listopada 1939. godine Krstulović je na sugestiju CK KPJ postavljen za političkog sekretara novoga Pokrajinskoga komiteta KPH za Dalmaciju. Zbog jakog utjecaja Jelaske na partijsku organizaciju u Splitu, Krstulovićev autoritet među dalmatinskim komunistima nije bio posve siguran barem do kraja 1940. Događalo bi se da ga na sastancima lokalnih ogranaka SRN-a i KPH u Splitu izvižde i nadglasaju Jelaskini pristalice, usprkos tome što je imao jasan mandat CK KPJ. Odjeci ove frakcijske borbe među dalmatinskim komunistima bili su vidljivi i u prvoj godini rata, a posebice nakon uništenja prvih dalmatinskih partizanskih odreda u kolovozu 1941. Krstulović je svoj autoritet u Dalmaciji potpuno osigurao tek s jačanjem Narodnooslobodilačkog pokreta u toj regiji tijekom 1942. godine.
Od 19. do 23. listopada 1940. sudjelovao je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu, na kojoj je izabran za člana Centralnog komiteta KPJ.
Drugi svjetski rat
Poslije Travanjskog rata, sloma Kraljevine Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, Vicko je, kao seketar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju i član CK KPJ i CK KPH, radio na širenju Narodnooslobodilačkog pokreta i rukovodio pripremama oružanog ustanka u Dalmaciji. Pod njegovim je predsjedavanjem PK KPH za Dalmaciju krajem ožujka 1941. u Splitu organizirao demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a tijekom Travanjskog je rata poticao Dalmatince na pridruživanje Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci u borbi protiv talijanskog i njemačkog napadača. Dvanaestog travnja 1941., tri dana prije ulaska talijanske vojske u Split, dalmatinski je PK KPH izdao proglas kojim se narod pozivao na borbu protiv okupatora i novouspostavljene NDH.
Formiranje prvih partizanskih odreda Od 8. do 13. srpnja 1941. Krstulović je sudjelovao na sjednici CK KPH održanoj u Zagrebu. Na ovoj je sjednici odlučeno da u Dalmaciji (kao i u ostatku Hrvatske) valja pokrenuti oružani ustanak protiv okupatora i NDH. Krstulović je pritom upozoravao da usprkos razgranatosti komunističke organizacije na otocima i u primorskim gradovima formiranje partizanskih odreda u unutrašnjosti Dalmacije neće biti lak posao zbog slabog utjecaja KPJ u Zagori, koja bi tim odredima morala služiti kao baza. PK KPH za Dalmaciju je nakon zagrebačke sjednice CK KPH ubrzao rad na naoružavanju i organiziranju prvih partizanskih odreda. Ovaj je proces bio dodatno ubrzan dolaskom delegata CK KPH Pavle Papa-Šilje i Mirka Kovačevića-Lale u Split 7. kolovoza 1941. Oni su na sjednici PK KPH inzistirali da se prvi naoružani odredi pošalju u Zagoru u roku od tri dana, čemu se Krstulović (zajedno s ostatkom Pokrajinskog komiteta) pokušao usprotiviti, ali je na kraju ipak popustio pod pritiskom naređenja iz CK. Stoga je odlučeno da do 11. kolovoza za polazak prema Dinari i Kninskoj krajini bude spremno sedam odreda: Splitski, Solinski, Trogirsko-kaštelanski, Rogozničko-primoštenski, Šibenski, Zatonsko-vodički i Sinjski.
Ishitreno formiranje ovih odreda u narednim je danima rezultiralo njihovim raspadom ili uništenjem od strane Talijana i ustaša, pri čemu je najviše nastradao Prvi splitski odred čijih je 25 boraca bilo zarobljeno te uglavnom strijeljano 26. kolovoza u okolici Sinja. Propast prvih partizanskih odreda otežala je daljnji razvoj NOP-a u Dalmaciji. PK KPH za Dalmaciju s Krstulovićem na čelu je zbog ovog neuspjeha bio kažnjen ukorom od strane CK KPH, što je njegovim članovima na sastanku početkom listopada 1941. osobno prenio politički sekretar KPH, Rade Končar. Još je grublju kritiku zbog propasti prvih partizanskih odreda CK KPH Pokrajinskom komitetu uputio u Otvorenom pismu početkom prosinca 1941. U otvorenom je pismu bio kritiziran navodni "avanturistički tempo" Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju koji je, prema mišljenju CK KPH, doveo do uništenja odreda. Krstulović i PK se nisu složili sa zaključcima Otvorenog pisma i odbili su ga proslijediti partijskom članstvu u Dalmaciji. Umjesto toga, Centralnom su komitetu KPH uputili vlastito pismo u kojemu su objasnili svoju poziciju: konkretno, članovi PK KPH su naglasili da se njihova jedina odgovornost nalazi u činjenici da su prihvatili avanturističke naredbe delegata CK KPH o upućivanju prvih partizanskih odreda u Zagoru, usprkos poznavanju lošeg stanja na terenu. Vicko Krstulović je zbog ove neposlušnosti i kasnije dolazio u sukobe s višim partijskim autoritetima.
Razvoj pokreta otpora U rujnu 1941. godine, postao je prvim zapovjednikom Dinarskog partizanskog odreda. Stožer ovog odreda je postupno postao rukovodstvo svih partizanskih postrojba Dalmacije. U travnju 1942. godine, Glavni stožer NOV-a Hrvatske postavio ga je za zapovjednika Četvrte operativne zone Hrvatske.Portal Ratna kronika Splita 1941-1945, pristupljeno 11. rujna 2012.Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., , str. 78.
Poslije sastanka s članovima Vrhovnog štaba NOP-a i DVJ-a i Vrhovnim zapovjednikom Josipom Brozom Titom, u drugoj polovici srpnja 1942. godine na planini Cincar, dobio je nova uputstva za djelovanje antifašističkog pokreta u Dalmaciji. Krajem 1942. i početkom 1943. godine, u Dalamciji je formirano pet novih dalmatinskih brigada NOVH, a 13. veljače 1943. i Deveta dalmatinska divizija NOVH, čiji je prvi zapovjednik bio Vicko Krstulović.Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., , str. 132. Deveta dalmatinska divizija NOVH bila je formirana od 3., 4. i 5. dalmatinske brigade u Imotskom 13. veljače 1943. godine, a uz Vicka Krstulovića, zapovjednika, Ivica Kukoč bio je komesar a načelnik štaba Josip Škorpik. Ova je divizija sudjelovala u bitci na Neretvi. Zbog iscrpljenosti boraca i epidemije tifusa, divizija je rasformirana 12. travnja 1943. godine. Tijekom bitke na Sutjesci, Vicko Krstulović se kretao s ostalim članovima AVNOJ-a, čiji je i on bio član.
Kolovoza 1943. godine, zajedno s Prvom dalmatinskom udarnom brigadom, vratio se u Dalmaciju. 22. kolovoza 1943. godine obnovljen je Štab Četvrte operativne zone Hrvatske, a prestao je postojati Operativni štab za Dalmaciju,Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., , str. 168. i on je ponovno postao njegov zapovjednik. U Štabu IV. OZ-a sve su poslove vršili komesar Ivica Kukoč i zamjenik komandanta Maks Baće, dok je Krstulović bio angažiran na političkim zadatcima, na terenu, kao sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju. Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, Vicko je zajedno s Ivom Lolom Ribarom, ušao u okupirani Split 9. rujna gdje je započeo razgovore sa zapovjednikom divizije "Bergamo", generalom Emilliom Becuccijem, o predaji divizije.Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., , str. 169. 16. rujna 1943. godine potpisan je sporazum o predaji divizije NOVH-u u hotelu "Park", a potpisali su ga zapovjednik divizije general Emilio Becucci, general Koča Popović, zapovjednik 1. proleterske divizije, kao predstavnik i Ivo Lola Ribar kao delegat Vrhovne komande NOVJ-a, dok su svjedoci bili šef britanske misije major Deakin, šef misije za Dalmaciju kapetan J. E. Burke i kapetan M. O. Benson, američki predstavnik pri britanskoj vojnoj misiji. U listopadu 1943. godine bio je formiran Štab Osmog dalmatinskog korpusa, koji je preuzeo funkciju rukovođenja vojnim postrojbama od Štaba Četvte operativne zone, a Vicko se tada posvetio političkom radu u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske i Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, krajem studenoga 1943. godine u Jajcu, bio je izabran za člana Predsjedništva AVNOJ-a.