Kakanj i Vareš u bošnjačko-hrvatskom sukobu obuhvaćaju razvoj bošnjačko-hrvatskih oružanih sukoba, razaranja, protjerivanja stanovništva i ratnih zločina na području općina Kakanj i Vareš tijekom rata u Bosni i Hercegovini. U vojno-povijesnoj literaturi taj se prostor opisuje kao dio šireg srednjobosanskog bojišta na kojem su se raspad dotadašnjega savezništva HVO-a i ARBiH, borba za prometnice te promjena nadzora nad općinama izravno odrazili na civilno stanovništvo i etničku strukturu naselja.

Područje Kaknja i Vareša bilo je važno zbog prometnih veza između srednje Bosne, doline Bosne i pravaca prema istočnoj Bosni i Hercegovini. Usto, lokalni politički i vojni odnosi uklapali su se u širi raspad hrvatsko-bošnjačkoga savezništva koji su u poslijeratnoj historiografiji i istraživanju civilnih ratova obradili i Sabrina P. Ramet te Fotini Christia.

Pozadina Tijekom 1992. u mješovitim općinama središnje Bosne postupno su se oblikovale zasebne hrvatske i bošnjačke političke i vojne strukture. Lokalni sporovi oko vojarni, skladišta oružja, policije i prometnica brzo su se pretvarali u sigurnosne incidente, a dotadašnja suradnja HVO-a i ARBiH protiv srpskih snaga postupno se raspadala. U tom je smislu Kakanj, s Varešom, bio dio istoga obrasca koji su vojni povjesničari opisali kao prijelaz od lokalnih napetosti prema otvorenome sukobu.

U središnjoj Bosni posebnu je ulogu imalo i pitanje izbjeglica, jer su pad pojedinih gradova i općina, osobito Travnika i kasnije Kaknja, stvarali pritisak na obližnje hrvatske enklave. Vareš je zato bio važan ne samo kao vojna točka nego i kao privremeno utočište za raseljene Hrvate iz širega kakanjskog područja.

Razoružavanje i pritisak ICTY je u predmetu Kordić i Čerkez zabilježio da je HVO u siječnju 1993. u Uskoplju tražio da bošnjačke snage predaju oružje i prihvate HVO-ovu kontrolu nad gradom. Taj je obrazac pritiska na razoružavanje i političko potčinjavanje kasnije vidljiv i u srednjobosanskim općinama, uključujući kakanjsko-vareško područje, gdje su se zahtjevi za predaju oružja povezivali s teritorijalnom kontrolom nad selima i komunikacijama.

Kakanj U Kaknju je HVO organiziran kao lokalna obrambena struktura, a organizirane su i postrojbe Armije BiH. Kako je rat tijekom 1993. ulazio u otvorenu hrvatsko-bošnjačku fazu, napetosti su se povećavale zbog kontrole nad gradom, okolnim selima i komunikacijama prema Varešu. Pad Kaknja sredinom lipnja 1993. imao je neposredan operativni učinak na raspad hrvatske obrane u tom dijelu srednje Bosne.

Sredinom travnja 1993. godine zabilježeni su prvi teži incidenti. Demolirana je zgrada zapovjedništva kakanjskog HVO-a, a ubijen je i zapovjednik kakanjskog HOS-a Ivo Vuletić. U razdoblju prije otvorenoga sukoba na području općine ubijeno je i više hrvatskih civila.

U svibnju 1993. pripadnici Armije BiH uhitili su više civila Hrvata i Srba te ih zatočili u motelu Sretno, gdje su, prema opisima iz izvora, bili zlostavljani. U lipnju su uslijedili napadi na hrvatska sela u kakanjskoj općini, među kojima su Lučići, Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac, Crnač, Slapnica i Slana Gora. Posljedica je bio velik broj poginulih, ranjenih, protjeranih i zatočenih stanovnika.

Iz napadnutih mjesta hrvatsko je stanovništvo bježalo prema Varešu. Procjene u Balkan Battlegrounds i Shraderovoj studiji navode da je oko 12.000 do 15.000 Hrvata napustilo područje Kaknja i njegove okolice te se slilo u varešku enklavu.

Kraljeva Sutjeska Kraljeva Sutjeska imala je posebno mjesto u vjerskoj i kulturnoj povijesti bosanskohercegovačkih Hrvata. Franjevački samostan i župa ondje su bili važni za očuvanje lokalnoga katoličkog i hrvatskog identiteta, pa je područje tijekom rata imalo i snažnu simboličku dimenziju. U kulturno-povijesnim studijama o ratu u Bosni i Hercegovini Kraljeva Sutjeska ubraja se među naselja čija je baština bila osobito izložena ratnom razaranju i depopulaciji.

U prvoj polovici lipnja 1993. napadnuta su i mjesta oko Kraljeve Sutjeske. Zbog toga se veći dio hrvatskog stanovništva povukao prema Varešu, dok je manji broj ljudi ostao pod zaštitom UNPROFOR-a. U tom su razdoblju bilježeni paljenje kuća, pljačka i napadi na civilno stanovništvo.

U lokalnoj memoriji Kraljeva Sutjeska ostala je jedan od najvažnijih simbola hrvatske prisutnosti u kakanjskom kraju. Nakon rata broj katolika u mjestu bio je znatno smanjen, a povratak je tekao sporo i uz trajne demografske posljedice.

Vareš Vareš je tijekom rata imao važan strateški položaj jer je nadzor nad gradom omogućavao kontrolu komunikacija prema istočnoj i srednjoj Bosni. U općini su se isprepletali hrvatski, bošnjački i srpski vojno-politički interesi, a grad je zbog rudarskoga i prometnog značaja bio važan i za lokalnu obranu i za kretanje izbjeglica.

U proljeće i ljeto 1992. u Varešu su se postupno stvarale hrvatske i bošnjačke obrambene strukture, dok su odnosi među njima postajali sve napetiji. Prvi sukob HVO-a s postrojbama srpske vojske na području općine dogodio se 31. svibnja 1992., a jedan vojnik HVO-a tada je poginuo.

U srpnju 1992. vlast u Varešu mirnim je putem preuzeo HVO, što je izazvalo napetosti s bošnjačkom stranom. U Dabravinama je potom osnovan zaseban ratni stožer koji nije priznavao novu vlast. Kada su u lipnju 1993. počeli napadi Armije BiH na hrvatska područja u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci i okolici, Vareš je postao glavno odredište velikoga broja izbjeglica. U grad je, prema Balkan Battlegrounds, stiglo oko 12.000 do 15.000 Hrvata iz kakanjskog područja.

Izbjeglice su smještane u škole, tvornice, barake, obiteljske kuće i stanove, ali su uvjeti bili vrlo teški. Kako su se bojišnica i humanitarna kriza pogoršavale, dio izbjeglih Hrvata pokušao je preko srpskoga teritorija stići do sigurnijih područja u Hercegovini. Taj je odlazak, međutim, samo privremeno rasteretio Vareš, jer su se izbjeglice ubrzo ponovno vraćale u grad ili su preusmjeravane prema Kiseljaku i drugim mjestima.

Konačna faza sukoba na vareškom području počela je u listopadu 1993. Humanitarni konvoji za Vareš bili su zaustavljani i pljačkani, a 18. listopada 1993. Armija BiH pokrenula je opći napad na varešku općinu iz više smjerova. U napadima su zauzeta i opljačkana hrvatska sela, a dio stanovništva je ubijen ili protjeran. U selu Stupni Do nakon zauzimanja sela počinjen je ratni zločin nad bošnjačkim stanovništvom. ICTY je u predmetu protiv Ivice Rajića taj zločin opisao kao jedan od najtežih pojedinačnih zločina u vareškom području.

Stupni Do Stupni Do se u vareškoj završnici sukoba izdvaja kao najpoznatiji primjer zločina nad bošnjačkim stanovništvom. U danima prije napada HVO je u širem području Vareša i Kaknja nastojao osigurati kontrolu nad komunikacijama i nadzor nad selima u kojima se tražila predaja oružja. U samom napadu 23. listopada 1993. ubijeni su bošnjački civili, selo je opljačkano i spaljeno, a Ivica Rajić je kasnije pred ICTY-em osuđen zbog svoje uloge u događajima u Varešu i Stupnom Dolu.

Krajem listopada 1993. jake snage Armije BiH ušle su u Vareš. Hrvatsko stanovništvo i pripadnici HVO-a povukli su se prema drugim područjima, a velik broj civila krenuo je u izbjeglištvo preko srpskoga teritorija. Nakon pada grada hrvatska je prisutnost u Varešu i okolnim selima gotovo nestala, a povratak je u poratnim godinama tekao sporo.

Posljedice Ratna zbivanja u Kaknju i Varešu dovela su do pogibija, ranjavanja, zatočenja, pljački i masovnoga raseljavanja stanovništva. Velik dio hrvatskog stanovništva napustio je Kakanj i okolna sela te Vareš i njegova naselja, a brojni su objekti spaljeni ili teško oštećeni. Vojno-povijesna literatura i sudska praksa povezuju te događaje sa slomom hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i s kasnijom demografskom promjenom u više općina.

U historiografiji se slučajevi Kaknja i Vareša često promatraju zajedno jer pokazuju kako je lokalni ratni pritisak na jednu općinu neposredno utjecao na susjednu. Kakanj je pao kao dio operativnog pomaka ARBiH u lipnju 1993., a Vareš je nekoliko mjeseci kasnije postao posljednje veće hrvatsko utočište na tom prostoru prije vlastita sloma.

Taj je proces imao dugotrajne humanitarne i društvene posljedice. Raseljavanje stanovništva, promjene u etničkoj strukturi općina i oštećenja kulturne baštine ostali su obilježje poslijeratnoga razdoblja, a Kakanj i Vareš u literaturi se i dalje navode kao važni primjeri lokalnoga sloma koegzistencije u srednjoj Bosni.

Izvori

Literatura

Kakanj i Vareš Kategorija:Kakanj u Ratu u Bosni i Hercegovini Kategorija:Vareš u Ratu u Bosni i Hercegovini