Sveti Lovreč (talijanski: San Lorenzo del Pasenatico) gradić je i istoimena općina u zapadnoj Hrvatskoj. Nalazi se u Istarskoj županiji. Gradić ima izrazita obilježja gradine - očuvane bedeme, kule i gradska vrata iz mletačkog doba, trobrodnu župnu crkvu iz romaničkog razdoblja te odvojeni zvonik-kulu.Bertoša, Miroslav i Matijašić Robert, ur., "Istarska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005., str. 769. Očuvan je i stari popločani trg sa stupom srama te gradskom lođom. Lođa sa stupovima se naslanja na južni zid župne crkve i sadrži zbirku rimskih natpisa - kamenih spomenika.
Područje je bilo naseljeno od prapovijesti, u kasnoj antici počinje rasti njegov obrambeni značaj, a od 10. stoljeća je središte feuda porečkog biskupa. U 14. stoljeću postaje sjedište kapetanije seoskog područja za čitav mletački dio Istre. Odatle potječe pridjevak Pazenatički (San Lorenzo del Pasenatico, Paisanatico).
Osnovno ime izvedeno je iz imena mjesnog zaštitnika, ranokršćanskog mučenika svetog Lovre, na čiji se dan 10. kolovoza slavi i Dan općine. I mjesto i općina najčešće se nazivaju kraćom varijantom Lovreč. Generacije mještana okolnih sela za Sveti Lovreč koriste naziv Grad.
Općinska naselja U sastavu općine su 23 naselja (stanje 2022.), to su: Čehići, Frnjolići, Heraki, Ivići, Jakići Dolinji, Jurcani, Kapovići, Knapići, Kršuli, Krunčići, Lakovići, Medaki, Medvidići, Orbani, Pajari, Perini, Radići, Rajki, Selina, Stranići kod Svetog Lovreča, Sveti Lovreč, Vošteni i Zgrabljići.
Zemljopis
Gradić se nalazi na 45°11' sjeverne geografske širine, 13°45' istočne geografske dužine te 202 metra nadmorske visine. Smješten je na uzvisini, uz državnu cestu Pula-Buje.
Općina Sveti Lovreč zauzima krajnji jugoistočni dio nekadašnje Općine Poreč i okružuje je, počevši od sjevera na istok, Grad Poreč, Općina Tinjan, na zapadu Općina Vrsar, dok joj južnu granicu čini obala Limskog kanala. Ukupna površina Općine je 30,61 km2 a čine je sela Čehići, Frnjolići, Heraki, Ivići, Jakići Dolinji, Jurcani, Kapovići, Knapići, Kršuli, Krunčići, Lakovići, Medaki, Medvidići, Orbani, Pajari, Perini, Radići, Rajki, Stranići, Sveti Lovreč, Vošteni i Zgrabljići.
Stanovništvo
U općini je po popisu stanovništva iz 2021. godine živjelo 960 žitelja.
Uprava
Općina Sveti Lovreč je kao jedinica lokalne samouprave nastala novim teritorijalnim ustrojstvom 1992. godine, kad je prestala postojati dotadašnja Općina Poreč u čijem je sastavu bilo i sutlovrečko područje.
Lokalnu predstavničku vlast ima općinsko vijeće sastavljeno od 11 članova-vijećnika biranih na lokalnim izborima na mandat od četiri godine.
Veći dio izvršne vlasti obavlja načelnik općine koji se od 2009. bira zasebno i izravno.
Povijest
Prema današnjoj veličini i broju stanovnika stječe se dojam o vrlo skromnoj ulozi ovog gradića kroz povijest. Povijesna je istina, međutim, drugačija. Smještaj gradića na blagoj uzvisini (nadmorska visina gradića varira između 195 i 210 m) koja dominira prostorom po kojem je razasuto čak 22 naselja - sela i zaselaka govori o njegovoj značajnoj ulozi kroz povijest.
Prapovijest, Rimsko doba, Bizant i Franci Brojna arheološka nalazišta a i toponimi upućuju na postojanje kulture gradina iz kasnog brončanog i željeznog doba. Ostaci jedne takve gradine vidljivi su i u donjem sloju srednjovjekovnih zidina Grada, kako lokalno stanovništvo naziva Sveti Lovreč. Nakon poraza Epulona, posljednjeg kralja Histra 177. godine prije Krista, i pacifikacije Istre raseljenjem Histra i potpunim uništenjem ilirske kulture, Rim u Istri osniva municipije Trst i Pulu a potom i Poreč koji će polovinom I. stoljeća poslije Krista u vrijeme Tiberija (Kaligule) biti uzdignut u rang kolonije (Colonia Iulia Parentium), urbano sjedište s vojno-administrativnom moći. Porečki ager proteže se od Mirne na sjeveru do Limskog kanala na jugu dok u unutrašnjost seže do Drage, produžetka Limskog kanala na kopnu. Sveti Lovreč se našao u onom dijelu agera gdje će moći odigrati značajnu prometnu funkciju posebno prema južnoj Istri – Dvigradu i Nezakciju. Udaljena od glavnih prometnica, Istra će biti pošteđena velikih barbarskih razaranja. Tek će Justinijanova osvajanja u prvoj polovini 6. stoljeća i vizija stvaranja velikog carstva pogoditi i Istru koja će definitivno priznati vlast Bizanta 539. i u čijem će posjedu, uz kratak period prevlasti Langobarda, ostati sve do Karla Velikog i njegovog moćnog Franačkog carstva. Još Bizant nije ni učvrstio svoju vlast kad dolazi do provale Langobarda, Avara i Slavena u Istru. Prodorima se ispočetka Bizant uspješno suprotstavlja, no ne za dugo: povijesni proces slavenizacije, odnosno kroatizacije Istre nije se mogao zaustaviti. Istra unutar franačke države kratko vrijeme zadržava karakter zasebne provincije no ubrzo postaje dio, najprije furlanske a potom Bavarske vojvodine, da bi negdje oko 1040. postala posebnim upravnim područjem, markom. Naredno stoljeće Istra živi svoj život uz sve veći utjecaj akvilejskog patrijarha kojem će se konačno 1209. predati.
Prvi pisani izvori Prvi put se Sveti Lovreč spominje na jednoj karti iz 1030. godine kao «castrum sancti Laurentii». Iz jedne druge isprave iz 1040. saznajemo da iz Sv. Lovreča vodi put do Dvigrada (Due Castelli) te Kaliseda, današnje Gradine, i Vrsara. Međutim, prvi pisani dokument o Svetom Lovreču datiran je 24. studenog 1186 i govori o borbi Poreča i Svetog Lovreča za kaštel Kalisedo, posjed pulskog feudalca Giroldia. Godine 1186. Sv. Lovreč je već organiziran kao općina (komuna). Bila je to prva organizirana ruralna općina u Istri a četvrta istarska općina uopće, poslije Trsta (1139.), Pule (1145.) i Kopra (1182.). U ovoj fazi još nema izabranih gradskih vijeća pa odluke donosi opća skupština žitelja a gradom upravlja podeštat u zajedništvu s gastaldom koji upravlja gradom u ime markgrofa, odnosno akvilejskog patrijarha.
Sveti Lovreč je, dakle, već u 12. stoljeću gradić s vlastitom samoupravom koja ga dijeli od široke organizacije malih naselja u široj okolici. No, zbog nedostatka podrobnijih povijesnih izvora, ne znamo tko je i za kojeg feudalca gradio Grad, odnosno tko je bio gospodar Grada, a time i administrativni upravitelj prostranog teritorija. Postoje naznake da je Sv. Lovreč u dugom vremenu prije nego što se formirao kao samostalna općina bio nastanjen gospodarima seoskih alodija koji su bili oslobođeni plaćanja feudalnih nameta i bilo kakve podčinjenosti lokalnoj gospodi. Oskudni povijesni izvori govore da je Sv. Lovreč, među prvim istarskim komunama izabrao svog podeštata već 1256. g. kojeg je iste godine potvrdio patrijarh. Tko je to bio, međutim, ne znamo. Nedugo zatim, 1261 godine izabran je prvi lovrečki podeštat čije ime znamo. Bio je to padovanski plemenitaš Senisio de Bernardis, patrijarhov rođak koji je ujedno obavljao funkciju patrijarhovog namjesnika u Istri. U 7. stoljeću započeto naseljavanje hrvatskih plemena (arheološki nalazi govore da su Slaveni naselili prostor do pod same zidine Poreča), nastavit će se vrlo intenzivno sljedećih stoljeća. To će izazvati pritužbe istarskih feudalaca pred vojvodom Ivanom na Rižanskoj skupštini 804. godine. Slavenski etnik bavio se pretežno stočarstvom napasujući stoku po cijelom teritoriju pa se ubrzo nametnula nužnost preciznog utvrđivanja granica između pojedinih općina. Zbog povećanog broja žitelja zbog novih naseljavanja Hrvata, i neutvrđenih granica među posjedima došlo je do navedenog spora oko feuda Kalisedo, odnosno Gradine. Presuda u tom sporu išla je u korist vlasnika feuda, pulskog posjednika Giroldija, kojemu će Sv. Lovreč plaćati najam kako bi na zemlji feuda Kalisedo Lovrečani mogli slobodno napasati svoju stoku. Situaciju na ovom području zakomplicirala je i činjenica da je na prostoru između feuda Kalisedo (Gradine) i Sv. Lovreča benediktinac sv. Romualdo oko 1002. osnovao benediktinski samostan kamaldoljana i uz ranije sagrađenu crkvicu koja postoji i danas, sagradio veću crkvu Sv. Mihovila Arhanđela nad Limom. Samostan će postati prvo školsko središte na Lovreštini a samostansko imanje će benediktinci vrlo brzo pretvoriti u respektabilni posjed na koji će vrlo brzo polagati pravo porečki ali i tršćanski biskupi. Patrijarhovi posjedi u Istri su veliki no vrlo mu se snažno suprotstavljaju porečki biskupi, čiji je posjed sv. Maura vrlo značajan. Nastupa period snažnog trvenja akvilejskog patrijarha i porečkog biskupa. Tu će borbu lukavo iskoristiti Venecija, koja nastoji istarske gradove privući u svoje okrilje. U sukob su se umiješali i gorički grofovi koji nastoje proširiti svoj posjed na račun istarskih gradova. U strahu da ne dođe pod vlast patrijarha Poreč se 1267. predaje Veneciji. Nakon Poreča 1269. isto čini Umag, 1270. Novigrad a 1271. i Sveti Lovreč. U sljedećih nekoliko desetljeća Venecija će zauzeti veći dio Istre koja će ostati podijeljena na habsburški i mletački dio, stanje koje će ostati do 1797., odnosno do propasti Serenissime. Ova podjela odijelila je primorske gradove od njihovog prirodnog zaleđa i time umrtvila gospodarsku aktivnost u oba dijela što će imati katastrofalne posljedice koje se osjećaju i danas.
Mletačko doba Utvrđen gradić, kaštel Sv. Lovreč dobrovoljno se stavlja pod zaštitu Venecije čije Veliko vijeće 25. studenoga 1271. prihvaća zaštitu nad Sv. Lovrečom pod istim uvjetima kao i nad ostalim istarskom gradovima: u sljedeće dvije godine Gradom će upravljati od dužda izabrani podeštat s godišnjom plaćom od 200 lira i plaćenim stanom. Nakon ovog perioda izbor podeštata vršit će se na način kao i u ostalim istarskim gradovima s godišnjom plaćom od 300 lira i stanom. Tijekom vremena Venecija će se postupno domoći i ostalih istarskih gradova i poslije niza ratova i sukoba s Akvilejom i Koprom učvrstiti svoj položaj u Istri. Kako bi cijeli prostor nadgledala i vojno povezala, posebno široki teritorij izvan jurisdikcije pojedinih gradova čiji statuti preciziraju ovlasti pojedinih komuna, stvara posebnu instituciju, tzv. pazenatik («societas Paysanatici terrarum», od mletačke riječi pais, paiz - zemlja, kraj, predjel), mletačko izvangradsko područje. Na čelu pazenatika je kapetan (Capitaneus) postavljen od mletačkog senata na godinu dana. Zadaci kapetana pazenatika, čije su naloge podeštati dužni izvršavati, isključivo su vojni koji će se s vremenom proširiti. Kapetan je dužan povremeno obilaziti vojne postrojbe raspoređene na prostoru Istre (reklo bi se «otići u pazenatik»), ali se, u početku, ne smije miješati u unutrašnje poslove pojedinih komuna. Sam pazenatik funkcionira na način da Venecija osigurava plaću kapetana te troškove uzdržavanja 7 konja koje kapetan kao zapovjednik konjaništva kapetanije mora imati: 1 prvoklasnog konja za sebe, 5 konja za borbu te 1 starijeg konja za trubača, 1 člana postrojbe starijeg od 20 godine, 4 vješta konjanika i trubača. Konje je trebao osigurati svaki grad shodno svojoj veličini: Izola 10, Piran 20, Umag 4, Novigrad 4, Poreč 12, Rovinj 5, Motovun 8, Sv. Lovreč 5 te Pula 20. Budući da Bale (ni Pula u to vrijeme nije bila pod Venecijom) još nisu bile pod dominacijom Venecije za uzdržavanje vojske pazenatika nisu osiguravale konje već su plaćale 400 tzv. malih lira.