Rat u Bosni i Hercegovini bio je međunarodni oružani sukob koji se vodio na području Bosne i Hercegovine između 18. rujna 1991. i 14. prosinca 1995. godine. Rat je izbio povodom raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Suprotstavljene snage su bile Republika Bosna i Hercegovina - inače cjelina čiju su cjelovitost u dotadašnjoj povijesti održavale veće države u čijem se sastavu nalazila, od Osmanskog Carstva, preko Austro-Ugarske do SFRJ"Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)", Davor Marijan, ČSP,Vol. 36, No. 1, 2004., str. 218 - i samoproglašeni srpski i hrvatski eniteti unutar Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (prvobitno Srpska Republika Bosna i Hercegovina) i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koje su podržane od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.
Još od proljeća 1991. god., Srpska Demokratska Stranka BiH je u suradnji s Jugoslavenskom narodnom armijom potajice počela s naoružavanjem i organiziranjem etničkih Srba u BiH; koristilo se oružje koje je JNA prevozila iz skladišta na području Hrvatske."OD KARADŽIĆEVOG OPERATIVCA DO DODIKOVOG PREDSJEDNIKA SKUPŠTINE: Nenad Stevandić je predvodio SOS koja je zločinima sijala strah i vršila teror nad Muslimanima i Hrvatima Bosanske Krajine!", Dženana Karup Druško, "Bosna", 15. studenog 2022. Pristupljeno 15. svibnja 2025. U prosincu 1991. god. je Generalštab JNA službeno donio Direktivu o upotrebi oružanih snaga u narednom periodu za pripremu i izvođenje borbenih dejstava (str. pov. broj: 2256-1 od 10. 12. 1991.): u njoj se kao glavni cilj snaga JNA u očekivanom ratu navodi - zaštitu srpskog stanovništva. U BiH su koncentrirane postrojbe koje su nakon rata 10-dnevnog rata u Sloveniji i početnih faza Domovinskog rata u Hrvatskoj povučene iz vojarni u tim republikama. Tako je početkom 1992. JNA u BiH držala vojne snage sa 100.000 vojnika s velikom količinom vojne opreme."Neki podaci o stvaranju Republike Srpske u BiH", Ante Nazor, "Hrvatski vojnik" br. 592, 29. lipnja 2017. Pristupljeno 15. svibnja 2025. U pripremi za očekivani rat u na području BiH, JNA je sve važnije pogone za proizvodnju naoružanja i važnije zalihe streljiva izmjestila na područje Srbije."VOJNI POTENCIJALI JNA U PRIPREMI AGRESIJE NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU I OPSADU SARAJEVA", Džemal Najetović, u zborniku radova "Agresija na REpubliku Bosnu i Hercegovinu: Opsada o odbrana Sarajeva", 2023., str. 425-442
Sve tri strane koriste različit naziv i nadnevak početka rata. Hrvati, protekli rat, nazivaju Domovinski rat, a za početak rata obično uzimaju 1. listopada 1991. godine, kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini.Članak 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihove obitelji // Portal http://www.ramski-branitelji.com/ - Pristupljeno 4. kolovoza 2011.Federacija BiH Zakoni Vlade Federacije BiH za 2004. - Zakon o pravima branitelja i članovima njihovih obiteljiMiroslav Krmpotić, Kronologija rata : agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu : (s naglaskom na stradanja Hrvata u BiH, 1989.-1998.), Hrvatski informativni centar Slovo, 1998., , str. 525.Zvonko Miljko, Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 2006., str. 31. Pouzdanija je mjera početka da je velikosrpska agresija započela u Hercegovini već 19. rujna 1991., kad je JNA s 20-ak tisuća vojnika zauzela Dubravsku visoravan. Već sutradan je napala, zatim potpuno razorila te nastavila napadati ka Slanom i Dubrovniku, dok je drugom branom zauzela zračnu luku u Mostaru, grad Mostar, te se rasporedila na granice općine Mostara, davši do znanja da i općinu Mostar pripaja srpskom području, te odsijecajući Mostar od ostalog dijela zapadne Hercegovine.Tuđman, Miroslav: Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta, 2006., str. 447., Iskaz istražiteljima Haaškog tribunala Zorana Buntića, hrvatskog dragovoljca, organizatora otpora i prvog zapovjednika bojne Brotnjo, bivšeg ministra u Vladi Herceg-Bosne. potom pristuplja masovnom dijeljenu vojnog naoružanja etničkim Srbima u Hrvatskoj"Jugoslavenska narodna armija u agresiji na Republiku Hrvatsku 1990. – 1992. godine", Davor Marijan, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 33 No. 2, 2001. i u Bosni i Hercegovini."Doyle: Bosanski Srbi su se naoružavali iz skladišta JNA", Goran Jungvirth, Radio Slobodna Europa, 23. kolovoza 2012. Pristupljeno 15. svibnja 2025.
Srbi iz Bosne i Hercegovine ga nazivaju Obrambeno-otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. ožujka 1992. godine, napad na svadbenu povorku, u kojem je ubijen mladoženjin otac (stari svat) na Baščaršiji, u Sarajevu; inače je već 9. siječnja 1992. godine proglašena Republika Srpska, s nejasnim granicama, u jasnoj povredi suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti BiH. Bošnjaci ga nazivaju Agresija na Bosnu i Hercegovinu, a za početak uzimaju 1. travnja 1992. godine, kada su srpske paravojne postrojbe po naređenju šefa srbijanske tajne službe Jovice Stanišića prešle granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka.Zvornička operacija planirana u Beogradu, Deutsche Welle 03.06.2009.Kronologija rata u Bosni i Hercegovini
Rat je bio dijelom raspada SFRJ, kao nova epizoda velikosrpske agresije. Nakon slovenskog i hrvatskog razdruženja od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije tijekom 1991. godine, multietnička Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, koja je bila naseljena muslimanskim Muslimanima-Bošnjacima (44 %), pravoslavnim Srbima (31 %) i katoličkim Hrvatima (17 %), na referendumu 29. veljače i 1. ožujka 1992., se odlučila za neovisnost. To su odbili politički predstavnici Srba (SDS), koji su bojkotirali referendum i spriječili njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje, u siječnju proglašenim dijelom Srpske Republike BiH. Nakon proglašenja neovisnosti (EZ i SAD su priznali RBiH, 6. i 7. travnja, a u UN je primljena 22. svibnja), bosanskohercegovački Srbi koje je podržavala srbijanska vlada Slobodana Miloševića i Jugoslavenske narodne armije (JNA), mobilizirali su svoje snage unutar Republike Bosne i Hercegovine kako bi prisvojili što više prostora koji će proglasiti za srpski teritorij, što se uskoro pretvorilo u velikosrpsku agresiju diljem zemlje, popraćenu etničkim čišćenjem Muslimana u Podrinju, Hrvata u Bosanskoj Posavini te Muslimana i Hrvata u Bosanskoj Krajini.
To je prvenstveno teritorijalni sukob, u početku između srpskih snaga, uglavnom organiziranih u Vojsci Republike Srpske (VRS) - nastalom dodjeljivanjem cjelokupnih postrojbi JNA, sa svim naoružanjem i osobljem, koje su i nadalje primale cjelokupnu opskrbu i plaće iz Beograda, odakle su na službu u postrojbama VRS u smjenama slani i vojni zapovjednici iz sastava Vojske Jugoslavije - na jednoj strani, te na drugoj strani hrvatskih snaga u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), većinom sastavljene od Muslimana. Ovdje se radilo dakle o dvjema stranama, velikosrpskog agresora i vojnih snaga koje su branile BiH: Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj nesklone zemlje odnosno zemlje nesklone savezu Hrvata i Muslimana praktično od prvih mjeseca rata govorili su o "trima zaraćenim stranama", premda su u stvarnosti postojale samo dvije strane. Poslije, potkraj 1992., zbog gubitka teritorija u istočnoj Bosni (Podrinje) i velikog preljeva muslimanskih izbjeglica u središnju Bosnu, uz svesrdnu potporu britanskih agenata koji su pripremili teren, izbio je hrvatsko-muslimanski rat, rat unutar rata, koji se potom širi na sjevernu i središnju Hercegovinu. Sporazumom, potpisanim u Washingtonu, 18. ožujka 1994., uspostavljena je Federacija Bosne i Hercegovine, kojom je obnovljeno savezništvo Bošnjaka i Hrvata. U zajedničkim operacijama, u kojim je glavnu ulogu imala Hrvatska vojska, oslobođen je velik dio zapadne Bosne.
Nakon genocida u Srebrenici i drugog masakra na Markalama, Sjevernoatlanski savez (NATO) je intervenirao u oviru operacije Namjerna sila, granatirajući važne položaje Vojske Republike Srpske, što se uz oslobađanje zapadne Bosne, pokazalo kao ključno u okončanju rata. Rat je priveden kraju potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u Parizu 14. prosinca 1995. Mirovni pregovori održani u gradu Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, završeni su 21. studenoga 1995. Uspjeli pregovori, poznati su pod nazivom Daytonski sporazum, čiji je sastavni dio Ustav Bosne i Hercegovine, koji određuje današnju Bosnu i Hercegovinu.
Rat je bio obilježen žestokim napadima, prekomjernim i neselektivnim granatiranjem, etničkim čišćenjima, koncentracijskim logorima, masovnim pokoljima i silovanjima. Događaji poput opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici, postali su simboli ovoga rata. Prema izvješću američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1995., može se procijeniti da su snage Srba u Bosni i Hercegovini odgovorne za 90% ratnih zločina počinjenih tijekom sukoba. Svi glavni osnivači, tj. političke i vojne vođe Republike Srpske u vrijeme njenoga nastanka - Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Ratko Mladić - osuđeni su na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, za zločin protiv čovječnosti, istrebljenje, ubojstva, ubojstvo kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju, nehumana djela i prisilno premještanje, širenje terora, protupravne napade na civile, kršenja pravila rata i uzimanje talaca. S početkom 2008., Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je ukupno 45 Srba, 12 Hrvata i 4 Bošnjaka zbog ratnih zločina, počinjenih tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
U Ratu u Bosni i Hercegovini je poginulo 101.040 ljudi, od čega 38.239 civila (31.107 Bošnjaka, 4178 Srba, 2484 Hrvata, 470 ostalih) i 57.701 vojnik (30.906 Bošnjaka, 20.775 Srba, 5919 Hrvata, 101 ostalih). Među poginulima bilježi se 86.039 muškaraca, 9901 žena i 5100 osoba za koje nije upisan spol. Najviše je žrtava, 44.204, bilo 1992. godine.
Političko stanje prije početka rata
Raspad Jugoslavije mini|Grafički prikaz raspada SFRJ tijekom 1991. i 1992. godine: Rat u Bosni i Hercegovini je nastao kao rezultat raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kriza u Jugoslaviji se pojavila slabljenjem dotadašnje komunističke vlasti, što se može okarakterizirati kao dio općih promjena, koje su uslijedile završetkom Hladnog rata. U Jugoslaviji, komunistička partija, službeno nazvana Savez komunista Jugoslavije (SKJ), gubi svoju ideološku snagu pred najezdom nacionalističkih ideologija, koje jačaju nakon prosvjeda na Kosovu. Dok je cilj srpskih nacionalista bila centralizirana zemlja, drugi narodi su težili federalizaciji i decentralizaciji zemlje.
U ožujku 1987., kriza u Jugoslaviji se produbila usvajanjem amandmana na Ustav Socijalističke Republike Srbije, koji su su dopustili srbijanskoj vlasti da nametne dominaciju nad socijalističkim autonomnim pokrajinama, Vojvodinom i Kosovom. Do toga trenutka, Vojvodina i Kosovo su bili samostalni u donošenju odluka i obje pokrajine su imale glas na jugoslavenskoj saveznoj razini. Tako je Srbija, pod novoizabranim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, stekla kontrolu nad tri od ukupno osam glasova u jugoslavenskom Predsjedništvu. S dodatnim glasom iz Crne Gore, Srbija je na taj način mogla jako utjecati na odluke federalne vlasti. Ova situacija je dovela do prigovora u drugim republikama i poziva za reformu jugoslavenske federacije.
Na 14. izvanrednom kongresu SKJ, 20. siječnja 1990., delegacije republika nisu se mogle dogovoriti o glavnim pitanjima u jugoslavenskoj federaciji. Kao rezultat toga, slovenski i hrvatski delegati napustili su kongres. Slovenska delegacija, na čelu s Milanom Kučanom, zahtijevala je demokratske promjene i blažu federaciji, a srpska delegacija, na čelu s Miloševićem, protivi se tomu. Ovaj događaj se smatra kao početak kraja Jugoslavije.