Kraljevina Dalmacija (njem. Königreich Dalmatien) bila je krunska zemlja u Austrijskom Carstvu (1815. – 1867.) i Austro-Ugarskoj (1867. – 1918.). Austro-ugarskom nagodbom 1867. ostala je u austrijskom dijelu, odvojena od Hrvatske i Slavonije (tada u ugarskom dijelu). Dalmacija je pravno bila sastavni dio Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koja ju je zato i nosila u svome imenu i grbu (Dalmaciju kao sastavni dio Trojedne Kraljevine priznaje i čl. 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe), iako do stvarnog ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom nikad nije došlo.
Kraljevina Dalmacija je od 1861. imala svoju vlastitu parlamentarnu skupštinu – Dalmatinski sabor sa sjedištem u Zadru. Državni odbor, izabran od Sabora (osim predsjednika, ujedno i predsjednika Sabora, kojega je imenovao car i kralj), predstavljao je vladu Kraljevine Dalmacije u samoupravnim poslovima. Središnju je vlast predstavljala je C. kr. Vlada u Zadru (tal. Imperial Regio Governo della Dalmazia), koja od 1852. nosi ime C. kr. Namjesništvo (tal. Imperial Regia Luogotenenza della Dalmazia) na čelu s guvernerom, odnosno namjesnikom kojeg je imenovao car i kralj kao i u drugim krunskim zemljama austrijskog dijela Austro-Ugarske. Nestala je krajem listopada 1918., kada je Hrvatski sabor proglasio nezavisnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom i pristupanje Državi SHS. Gotovo istovremeno, velike dijelove Dalmacije okupirala je Kraljevina Italija na temelju tajnog Londonskog ugovora zaključenog s Britanskim Carstvom, Francuskom i Ruskim Carstvom.
Povijest Prva austrijska uprava Na vijest o propasti Venecije pobunili su se težaci i pučani po cijeloj Dalmaciji. Uz to, pojavio se i snažan pokret za sjedinjenje s Hrvatskom. Franjevci i drugo svećenstvo, održavali su skupove, primjerice u Karinu, na kojima su zahtijevali sjedinjenje.Macan, 265. Pridružili su im se i splitski nadbiskup Cippico, makarski biskup, ali i pravoslavno svećenstvo. U lipnju 1797. oformili su izaslanstvo koje je trebalo poći u Beč zamoliti cara za sjedinjenje, no preduhitrio ih je mirovni sporazum, pa su adresu poslali hrvatskom banu. Mirom u Campoformiju 1797. između Francuske i Habsburške Monarhije podijeljeni su dotadašnji mletački posjedi. Habsburškoj Monarhiji su pripale cijela Dalmacija i Istra. Austrijsku vojsku s oko 4.000 vojnika u zaposjedanju Dalmacije predvodio je podmaršal Matija Rukavina, pobornik sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, koji je imenovan i vojnim upraviteljem Dalmacije. Narod i svećenstvo oduševljeno su dočekali dolazak vojske sastavljene pretežito od Hrvata, s hrvatskim podmaršalom na čelu.Macan, 266. No, Beč je Dalmaciju tretirao kao novoosvojenu zemlju te ju je podvrgnuo izravno vladi u Beču. Tako je 1798. utemeljena C. kr. Vlada u Zadru (tal. Cesareo Regio Governo in Zara) na čelu s guvernerom. Članove vlade i guvernera imenovao je car, a bili su podređeni C. kr. dvorskom povjerenstvu za Istru, Dalmaciju i Albaniju u Veneciji (tal. Ces. Reg. commissione aulica per l'Istria, Dalmazia ed Albania), a od 1802. Sekciji za Dalmaciju i Boku Dvorske kancelarije u Beču. Sama pokrajina bila je podijeljena na upravno-sudske kotare odnosno mjesna starješinstva (tal. superiorità locale) na čelu s rektorom (tal. rettore) ili sucem upraviteljem (tal. giudice dirigente). Sjedišta mjesnih starješinstava bila su u mjestima Cres, Krk, Rab, Pag, Zadar, Nin, Novigrad, Skradin, Šibenik, Knin, Sinj, Trogir, Split, Klis, Omiš, Brač, Hvar, Korčula, Imotski, Makarska, Poljica i Metković. 1802. dvor je i službeno odbio zahtjev za ujedinjenje. Austrijska vlast u svojoj kratkoj upravi nije mnogo mijenjala zatečeni mletački sustav, te je tek provela ograničene reforme u školstvu i sudstvu. 1803. u Zadru je otvorena gimnazija. Nakon austrijskog poraza protiv Napoleona, Mirom u Požunu 1805. Dalmacija je predana Francuzima, koji su je pripojili Napoleonovoj satelitskoj Kraljevini Italiji, a po uspostavi vlasti Napoleonove Kraljevine Italije, navedena austrijska upravna tijela i kotari prestaju djelovati.
Francuski interregnum
Austrija se 26. prosinca 1805. Požunskim mirom morala odreći Istre, Dalmacije i svih jadranskih otoka pa u veljači 1806. Francuska preuzima vlast u Dalmaciji. Generalni providur i civilni upravitelj francuske pokrajine Dalmacije (1806. – 10.) postao je Mlečanin Vincenzo Dandolo, dok je francuski general Auguste Marmont preuzeo sveukupne vojne ovlasti. Novim uvećanjem francuskih tečevina na račun Austrije (mir u Schönbrunnu, 14. listopada 1809) Dalmacija je uključena u Ilirske provincije, a 15. travnja 1811. Napoleon je izdao dekret o organizaciji Ilirije, koju je podijelio na 6 civilnih pokrajina, od kojih je jedna bila Dalmacija i Dubrovnik.
Godine vojne uprave i Druga austrijska uprava Već 1811. Britanci su Francuzima preoteli Vis, a 1812. i Lastovo, Korčulu, Pelješac, Hvar, Cavtat, dubrovačke otoke i Split. Kotor su držali Rusi. Nakon bitke kod Leipziga i pada Napoleona, 1813. Habsburgovci odlučuju zaposjesti ostatak Dalmacije. Operaciju je proveo general-bojnik barun Franjo Tomašić s 2.900 vojnika iz Hrvatske. S glavninom snaga zauzeo je Knin, a nakon kraće opsade i Zadar, dok je njegov pobočnik, general Todor Milutinović, s odredom banskih husara osvojio Kotor i Dubrovnik te istjerao Crnogorce.Vladimir Brnardić: Franjo Tomašić (1761. – 1831.), podlistak - Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije (X) , Hrvatski vojnik, broj 172, siječanj 2008.
Odredbama Bečkog kongresa 1814. i 1815. godine cijela Dalmacija je i formalno pripojena Austrijskoj Carevini kao krunska zemlja, također Dalmaciji je pripojena i Dubrovačka Republika koja je prestala postojati još 1808. kada su je ukinuli Francuzi. Barun Tomašić je postavljen za namjesnika, a upravu je preuzela pokrajinska vlada s njim na čelu. Da bi što više integrirao prostor od otoka Raba do Budve, bečki dvor je osnovao posebnu teritorijalnu jedinicu: Kraljevinu Dalmaciju. S istom namjerom, papinskom bulom Locum Beati Petri osnovana je jedinstvena zadarska crkvena metropolija, kojoj su podređene sve dalmatinske biskupije, uključujući Split i Dubrovnik, dotadašnja nadbiskupska središta, dok su brojne dalmatinske biskupije ukinute (Stonsko-korčulanska, Trogirska, Ninska, Skradinska i Rapska), a Makarska biskupija spojena je sa Splitskom.
U razdoblju od 1816. do 1822. utemeljeni su i svi središnji pokrajinski organi u Zadru (na čelu kojih je bila C.kr. Vlada Dalmacije – tal. I.R. Governo della Dalmazia – s guvernerom kao upraviteljem i "predsjednikom" vlade), kao i područna tijela uprave (okruzi, kotari – preture i općine), te je izvršena i sudska reorganizacija. Ova upravna i sudska tijela djelovat će sve do 1852./1854. i 1868. kada dolazi do nove upravno-sudske organizacije pokrajinskih tijela u Zadru (umjesto Vlade, utemeljeno je C.kr. Namjesništvo za Dalmaciju – tal. I.R. Luogotenenza della Dalmazia – na čelu s namjesnikom) i nižih organa uprave i sudstva (politički kotari, sudski kotari, općine), takva organizacija, uz manje izmjene, ostat će na snazi sve do 1918. (temeljem Veljačkog patenta 1861. utemeljen je i Dalmatinski sabor). Austrija u Dalmaciju dovodi i strane činovnike, mahom iz sjeverne Italije (tada u sastavu Monarhije) i Austrije.Macan, 271. 1832. otvorena je nova cesta (graditelj Josip Kajetan Knežić) preko prijevoja Mali Alan, tek drugi spoj s kontinentalnom Hrvatskom. Austrijska uprava povećala je broj škola: do 1839. bilo ih je 50-ak, a do 1846. oko 150., koje je pohađala trećina djece školske dobi. No, hrvatski je u školama bio gotovo iznimka na štetu talijanskog.
Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji 200px|minijatura|lijevo|Glavni trg u Šibeniku, 1841. Gibanja Hrvatskog narodnog preporoda u tzv. Banskoj Hrvatskoj počela su se osjećati i u Dalmaciji. 1835. Božidar Petranović u Zadru počinje tiskanje Srbsko-dalmatinskog magazina, a 1844. Ante Kuzmanić u Zadru pokreće časopis Zora dalmatinska te počinje rad na jezičnom i nacionalnom osvješćivanju Dalmatinaca, dotad poticanom tek od svećenstva. Revolucionarna 1848. isprva donosi stidljivu političku podjelu na markiliste (pobornike obnove Republike sv. Marka) i monarhiste (pobornike Habsburške Monarhije). Kako je zbog izbornih pravila bogato talijansko građanstvo i plemstvo imalo potpunu kontrolu nad gradovima i njihovim skupštinama, prijedlog županijskih i gradskih skupština Kraljevine Hrvatske "dalmatinskoj braći iste krvi i jezika" revolucionarne 1848. za ujedinjenje s Hrvatskom glatko je odbijen. No, hrvatska nacionalna strujanja i gibanja ipak su bila jaka. Na autonomašku odbijenicu reagirali su župnici i stanovništvo Dalmatinske zagore pismom Jelačiću, u kojem su ipak tražili sjedinjenje, jer su protivnici u velikoj manjini. U prosincu 1848. Franjo Josip I. imenovao je bana Jelačića i namjesnikom Dalmacije. Njegovom imenovanju protivile su se splitska i zadarska općina (tada u autonomaškim rukama), a preporoditelji u Dalmaciji, pogotovo u Dubrovniku, su ga dočekali s velikim očekivanjima.Macan, 288. No, ona uglavnom nisu ispunjena. Jelačićeva vlast ostala je uglavnom formalna, a dvor je odbio sjedinjenje s Hrvatskom. 1851. Jelačić je posjetio Dalmaciju, a u Dobroti (Boka kotorska) dočekan je s posebnim oduševljenjem. Kako bi se suprotstavili talijanskom građanstvu, osnivaju se narodne čitaonice i društva, uglavnom pod "slavjanskim" imenom. Mali pomak bila je odluka vlade da se u srednjim školama hrvatski poučava kao drugi, zemaljski jezik. Unatoč tome, škole s hrvatskim nastavnim jezikom mogle su se nabrojiti na prste jedne ruke. Zbog toga su franjevci u Sinju 1854. osnovali prvu hrvatsku gimnaziju u provinciji.
Sukob narodnjaka i autonomaša
1860. car je odlučio obnoviti ustavni i politički život te je sazvao prošireno carsko vijeće. Predstavnici Hrvatske i Slavonije, Vranyczany i Strossmayer, potakli su pitanje sjedinjenja Dalmacije. Predstavnik Dalmacije, Frane Borelli, priznao je da su Talijani u manjini, ali je smatrao da još nije došlo vrijeme za taj korak. Tada u Dalmaciji počinje okupljanje u dvije struje: narodnjake pod vodstvom Mihe Klaića i don Mihovila Pavlinovića te autonomaše na čelu s Antoniom Bajamontijem i Luigijem Lapennom. Autonomaši (tolomaši) su uglavnom bili pripadnici talijanske nacionalne manjine i zastupali su gledište o talijanskom identitetu Dalmacije, kasnije podupirući teoriju o posebnoj dalmatinskoj naciji, talijansko-slavenskoj umjesto hrvatske i srpske. Uz autonomaše su bili guverner, Lazar Mamula, gradovi Zadar i Split, uz koje su pristali i mnogi drugi gradovi i općine, te bečki dvor, koji se bojao slabljenja Austrije nauštrb Hrvatske i Ugarske u slučaju sjedinjenja. Uz narodnjake su odmah pristali Stari Grad, Vrboska, Metković, Bol, te pogotovo Dubrovnik i Kotor. Narodnjaci su isprva nastupali pod neutralnim, slavenskim ili narodnim imenom, kako bi bili prihvatljiviji talijanaški nastrojenom biračkom tijelu. Glavna točka njihovog programa bilo je sjedinjenje s Hrvatskom i uvođenje hrvatskog jezika u upravu i školstvo.