Sikorsky S-92 je višenamjenski helikopter za prijevoz srednje teških tereta s dva motora. Radi se o evoluciji helikoptera Sikorsky S-70.
H-92 Superhawk je vojna inačica, koja može prevesti do 22 vojnika, odnosno može se prilagoditi raznim potrebama, uključujući za potragu i spašavanje te za VIP prijevoz. H-92 naručila je kanadska vojska 2004. godine pod nazivom CH-148 Cyclone.
Razvojni put Zamisao o potrebi za helikopterom kao što je H-92 postala je jasna još krajem 1980-ih godina, kada se već razmatrala zamjena ili pak upotpunjavanje uloga helikoptera poput UH-60 Black Hawk, Sea King ili pak drugih helikoptera u toj klasi unutar koje spadaju i helikopteri kao što je poznata Super Puma. U svojoj civilnoj inačici, veliku ulogu S-92 konstruktori tvrtke Sikorsky vidjeli su u luksuznom helikopteru za prijevoz putnika, ali i u sve aktualnijoj ulozi prijevoza ljudi i materijala na udaljene morske nafte bušotine. Razvoj tog helikoptera prvi je put i javno objavljen široj javnosti 1992. godine kada je i prikazana maketa tog helikoptera u prirodnoj veličini. Razvoj S-92 išao je brzo i uz velika financijska ulaganja, što je i očekivano, jer iza te tvrtke stoji bogato iskustvo, ali i velika financijska moć (prihod tvrtke Sikorsky samo u 2003. godini iznosio je 2,1 milijardu dolara). Ipak niti takva financijska moć nije mogla spasiti privremeno zaleđivanje razvojnog programa već 1993. i to zbog negativnog svjetskog tržišta helikoptera, zbog čega su se okrenuli traženju stranih partnera koji će sudjelovati u daljnjem razvoju letjelice i to prije svega zbog smanjenja financijskog rizika u slučaju tržišnog neuspjeha. Osim financijske sigurnosti postoji i pretpostavka kako će države u kojima se nalaze kooperativne tvrtke nastojati kupiti taj helikoper zbog međusobne koristi. Do 1995. Sikorsky je na taj način oko sebe okupio tim koji je jednostavno nazvan TEAM S-92, a činili su ga japanski Mitsubishi Heavy Industries (7,5% udjela i izrada dijelova kabine), španjolski Games (7% udjela i izrada interijera putničkog prostora te kućišta reduktora), pa čak i kineska tvrtka Jingdezhen (2% udjela i izrada repne grede i repnih površina), dok su tvrtke Embraer i ADIC iz Tajvana ugovorni proizvođači pilotske kabine i gorivnog sustava. Te iste godine, S-92 je predstavljen i na međunarodnoj izložbi u Parizu, pri čemu je izazvao veliko zanimanje, osobito zbog toga što se o tom helikopteru govorilo malo, a predstavio se kao izniman helikopter.
Tijekom razvojnog procesa izrađeno je ukupno pet prototipova pri čemu su četiri primjerka uporabljena za letna ispitivanja, dok je jedan prototip rabljen za zemaljska ispitivanja strukturalne čvrstoće te ugradnju opreme i instrumenata.
Iako je razvoj S-92, tj. H-92 baziran na osnovi Black Hawk/Seahawk obitelji helikoptera, u odnosu na svog prethodnika, Super Hawk je strukturalno i koncepcijski potpuno novi helikopter. Primarna zadaća za koju je H-92 namijenjen jest traganje i spašavanje u borbenim i neborbenim uvjetima, na koju se još nadovezuje široka lepeza zadaća koju taj helikopter može izvršavati. Poboljšanja koja su očekivana u odnosu na Black Hawk helikopter jesu veći stupanj aktivne i pasivne zaštite, veći dolet uz istodobnu mogućnost prijevoza veće količine korisnog tereta, jednostavnije održavanje s manjim omjerom radnih sati održavanja po satu leta helikoptera, te veći stupanj sigurnosti helikoptera. Zadatak nije bio baš lak jer je H-60 (sa svojim vrlo velikim brojem inačica) i danas vrlo napredan helikopter čija je najnovija serijska inačica UH-60S tehnološki vrhunac zrakoplovne tehnologije, ali s nedostacima koje smo naveli, a koji će se početi ispoljavati u skoroj budućnosti.
Prvi let ovog helikoptera u civilnoj inačici S-92 izveden je 23. prosinca 1998. godine nakon čega su uslijedili vrlo intenzivni probni letovi kako bi se što prije dobili certifikati za plovidbenost od strane kompetentnih svjetskih udruženja. Ne treba zaboraviti ni to da je i utrka s vremenom pridonijela otvaranju financijskih izvora, jer mu je glavni tehnološki suparnik s gotovo jednakim mogućnostima bio helikopter EH-101, a najveći ulog je bila borba za helikopter koji će prevoziti predsjednika SAD-a. Ipak, faktor sigurnosti, koji je glavni adut tvrtke Sikorsky, nije bio dovoljan za pobjedu, zbog čega se u najvišim političkim vrhovima još vode polemike, a sigurno je veliki moralni udarac bila i činjenica da će uz jaku zrakoplovnu industriju američkog predsjednika prevoziti europski helikopter. FAA je izdala certifikat na simboličan datum 17. prosinca 2002., točno 99 godina nakon prvog leta braće Wright.
Proizvodnja helikoptera odobrena je već 1999. kako bi potencijalnim kupcima dokazala spremnost za isporuku letjelica, što je ubrzo i urodilo rezultatima. Osim borbe za predsjednički helikopter, S-92 pripremao se za dva velika natječaja: kanadski mornarički helikopter (kojem je suparnik ponovno bio EH-101), te novi američki CSAR-X (combat search and rescue - borbeno traganje i spašavanje) helikopter koji će imati zadaću naslijediti prekaljeni HH-60 Pawe Hawk, a ukupna narudžba procjenjuje se na 146 helikoptera. Iako je EH-101 pobijedio već u natječaju za kanadski SAR (search and rescue - traganje i spašavanje) helikopter, isti se slučaj nije ponovio s potrebom zamjene 32 stara mornarička helikoptera CH-124 Sea King (kanadska oznaka), jer je u studenome 2004. potpisan toliko očekivani ugovor o prodaji 28 primjeraka H-92 koje su Kanađani preimenovali u CH-148 Cyclone. Ugovor je vrijedan 4,23 milijarde dolara, u što ulazi kupnja helikoptera (s početkom isporuke 2008. godine), te preobuka osoblja, nabava simulatora i tehnička podrška idućih 20 godina.
Najzanimljivija borba u koju se upustila tvrtka Sikorsky je pobjeda na natječaju koji se zove CSAR-X. Helikopter koji predstavlja Sikorsky, a koji je i nama s vojnog aspekta najzanimljiviji, jest HH-92 Super Hawk, pa će nastavak teksta biti za opis upravo te inačice.
Konstrukcijska izvedba mini|250px|Sikorsky S-92 mini|250px|Sikorsky S-92 na pariškom sajmu aeronautike Cjelokupna izvedba helikoptera zamišljena je kao modularna izvedba, pri čemu ne treba osobito isticati kako su u njezinoj izvedbi rabljeni kompozitni materijali koji čine gotovo 40% cjelokupne konstrukcije. Iako je namijenjen da bude zamjena HH-60, od njega se razlikuje većim dimenzijama, iako posjeduje letne osobine mnogo manjih helikoptera, jer je stupanj preživljavanja u CSAR zadaćama proporcionalan s pokretljivošću helikoptera. Na prvi pogled, mnogi će teško razlikovati ovaj helikopter od njegova glavnog suparnika EH-101, jer su izgled transportnog prostora i repne grede vrlo slični, dok je bočno gledano najizraženija razlika u nižem smještaju motora i reduktora kod HH-92. Mnogima će u razlikovanju tih dvaju helikoptera pomoći upravo rotori helikoptera, jer H-92 ima četverokraki noseći rotor, dok EH-101 ima peterokraki rotor, a repni rotor je na H-92 na desnoj strani, a kod EH-101 na lijevoj strani repne grede.
Vanjskim izgledom dominira veliki transportni prostor koji je maksimalno protegnut prema repu, čime se inače neiskorištena duljina repne grede maksimalno iskoristila. Iako teretni prostor koji se proteže ispod repne grede nije predviđen za prijevoz težih tereta, uspješno je iskorišten za ugradnju spuštajuće rampe širine 2,13 m. Rampa kao na H-92 ne nalazi se na helikopteru Black Hawk, te uvelike olakšava unos većih tereta, kao što i u akcijama CSAR-a omogućava brži izlazak i ulazak ljudi, što je presudno u takvim zadaćama, kako bi se što kraće boravilo u neprijateljskom okruženju. Zanimljivo je da je H-92 jedini helikopter u svojoj klasi koji s potpuno otvorenim stražnjim vratima, tj. rampom, nema ograničenje brzine, tj. može letjeti s jednakom maksimalnom brzinom leta kao i u slučaju podignute rampe.
Transportni prostor je kvaliteta tog helikoptera i s razlogom je proizvođač stalno navodi. Pojedinci koji prvi put vide unutrašnjost H-92 pomisle da se radi o transportnom ili putničkom avionu, jer je "veći izunutra nego izvana". Dimenzije teretnog/putničkog prostora (dužina: 6,10m, visina: 1,83m, širina: 2,01m) omogućuju u putničkoj inačici smještaj i do 23 putnika (s po tri sjedala u redu) uz osoblje posluge, a u vojnoj inačici 22 potpuno opremljena vojnika ili pak 16 nosila i dva bolničara, pri čemu maksimalna količina korisnog tereta iznosi 4434 kg, a podvjesnog 4536 kg. Ulaz u teretni prostor osiguran je spuštajućom rampom te kliznim vratima na desnoj strani, čime je na oba ulaza omogućen utovar tereta velikih dimenzija, ali ostaje nejasno zašto unatoč pozitivnim iskustvima s kliznim vratima na obje strane transportnog prostora helikoptera ovakve namjene i Sikorsky s H-92 nije učinio isto. Uporaba kompozitnih materijala, ali i najnovija tehnologija izrade dijelova od aluminijskih legura, doveli su do životnog vijeka trupa od čak 30 000 sati. Pretpostavlja se da do kraja svoj radnog vijeka trup to neće dostići, smanjujući tako uvelike troškove generalnog remonta helikoptera. Unatoč svojim velikim dimenzijama, H-92 prilagođen je transportu u zrakoplovima C-5 i C-17, a potrebno vrijeme za pripremu H-92 za ovakav transport traje samo 20 minuta, dok vrijeme potrebno da se nakon transporta dovede u letno stanje zajedno sa svim potrebnim preletnim pregledima iznosi rekordnih 40 minuta.
Gledajući helikopter izvana, upadljivi su veliki bočni samozatvarajući tankovi koji služe kao osnovni rezervoari zapremine 2877 litara (760 galona), a čiji stražnji dijelovi služe i za smještaj uvlačivog glavnog stajnog trapa. Odmah iza sustava uvlačenja stajnog trapa ugrađen je sustav gorivnih pumpi koje imaju i zanimljivu ulogu stvaranja vakuuma u rezervoarima u slučaju nesreće, kako ne bi došlo do pojave zapaljenja gorivnih para. Unutar trupa moguć je smještaj dodatnih gorivnih rezervoara zapremine 370 galona, čime se dolet H-92 uz 20 minuta rezerve leta povećava na respektabilnih 1482 km. Kod HH-92 inačice, dolet teoretski može biti beskonačan, jer se s desne donje strane pilotske kabine nalazi sustav za napajanje gorivom u zraku, povećavajući time fleksibilnost djelovanja tog helikotera u npr. uvjetima dugotrajnog SAR-a ili potreba hitnog prebaziranja helikoptera na žarišna područja. U kućištu bočnih gorivnih spremnika moguća je ugradnja samonapuhavajućih sustava za slijetanje na vodu, dok se prednji nalaze ispod pilotske kabine a stražnji u repnoj gredi. Time je osigurano plutanje helikoptera na vodi i do jačine valova od 5 stupnjeva.
Pilotska kabina skladno je ukomponirana u liniju helikoptera, pri čemu ostakljenje kabine osigurava vrlo hvaljenu preglednost, koja se osim velikih staklenih površina i ergonomskim položajem pilota, postiže i minimalnom izvedbom pregradnih upornica koje, pogotovo kod starijih helikoptera, dosta ograničavaju vidno polje. Ulazak posade u pilotsku kabinu osiguran je kroz teretni prostor, a primjedbe koje su se odnosile na nepostojanje zasebnih vratiju za posadu u slučaju nužde, osporene su ugradnjom odbacivih bočnih prozora dovoljnih dimenzija da posada bez poteškoća napusti kabinu. Uostalom, jer se radi o modularnoj izvedbi trupa, ugradnja bočnih vratiju na pilotsku kabinu strukturalno bi oslabila taj dio, jer zbog pokretnih dijelova vratiju struktura gubi svoju kompaktnost. U zašiljenom nosnom dijelu nalazi se veliko kućište za smještaj senzora ili pak radarskog sustava, a cijelo je kućište obloženo sa zaštitom protiv štetnog djelovanja radarske opreme kako bi se zaštitila posada.
Pogonska skupina i rotori