North America A-5 Vigilante je nadzvučni bombarder američke ratne mornarice namijenjen djelovanju s nosača zrakoplova. Iako je bio dizajniran kao jurišnik za dostavu nuklearnog naoružanja, najčešće se koristio kao zrakoplov za izviđanje te se intenzivno koristio tijekom Vijetnamskog rata. Od samog početka Vigilante je bio riznica najnaprednijih aerodinamičkih rješenja i elektroničkih tehnologija, koje su ga na kraju "došle glave". Tako je iz operativne uporabe povučen već 1979. a avion kojeg je trebao zamijeniti - A-3 Skywarrior je i dalje je ostao u operativnoj uporabi. Isto kao i bombarder B-52 Stratofortress koji je nadživio većinu modernih nadzvučnih bombardera.

Razvoj Početak Početkom pedesetih godina 20. stoljeća ubrzani razvoj zrakoplovnih tehnologija omogućio je razvoj borbenih zrakoplova koji će letjeti brže od 2000 km/h. Taj razvoj tehnologija željela je iskoristiti i američka ratna mornarica kako bi svoje nosače zrakoplova opremila najmodernijim lovcima i bombarderima. Jedan od njih trebao je biti i nadzvučni palubni strateški bombarder za nuklearne udare koji bi zamijenio ostarjele nuklearne bombardere Douglas A-3 Skywarrior i North American AJ Savage. Njihova najveća mana bila je premala brzina leta (nisu mogli probiti zvučni zid) zbog čega bi bili laki ciljevi za tada najnovije sovjetske lovačke avione.

I prije nego što je američka ratna mornarica objavila službeni zahtjev za razvojem novog nadzvučnog bombardera tvrtka North AMerican Aviation je u studenom 1953. počela privatni projekt razvoja nadzvučnog bombardera NAGPAW (North American General Purpose Attack Weapon), naknadno označen kao NAA-233. Razvoj novog bombardera dodijeljen je Franku G. Comptonu. Nakon što se američka ratna mornarica zainteresirala za NAGPAW cijeli je projekt prilagođen njezinim zahtjevima. To je značilo da će novi bombarder dobiti dva turbomlazna motora dovoljno snažna da ga potjeraju do brzina većih od 2 Macha, najmodernije sustave za elektroničko djelovanje i prostor za borbeni teret (nuklearnu bombu) smješten između motora kako bi se mogao izbacivati tijekom propinjanja (kako bi avion lakše izbjegao udarno djelovanje nuklearne eksplozije). Razmatrala se i mogućnost ugradnje raketnih motora na tekuće gorivo koji bi se aktivirali kad bi avion došao iznad cilja, radi naglog ubrzanja. Ideja je odbačena jer ratna mornarica nije željela skladištiti opasno tekuće gorivo za raketne motore na svojim nosačima zrakoplova. Nakon što je do sredine 1955. cijeli projekt prošao nekoliko revizija i promjena 29. kolovoza 1956. North American je dobio ugovor za proizvodnju dva prototipa. Prvi je dobio oznaku YA3J-1 Vigilante, te je dovršen 16. svibnja 1958. Prvi je let obavio već 31. kolovoza iste godine. Avionom je upravljao tadašnji šef testnih pilota North Americana Dick Wenzel. Drugi je prototip poletio u studenom 1958. da bi, zbog otkazivanja eletkričnih i hidrauličkih sustava, bio izgubljen 3. lipnja 1959.

Nove tehnologije minijatura|lijevo|200px|Kokpit pilota S obzirom na sve napredne tehnologije koje je Vigilante ujedinio razvoj je bio začuđujuće brz. Zapravo nijedan avion u povijesti zrakoplovstva nije objedinjavao u sebi toliko novih tehnologija kao prvi Vigilante. Da bi dosegnuo brzine veće od 2 Macha, prvi je dobio automatsku regulaciju presjeka usisnika i mlaznika motora. Glavne noge masivnog stajnog trapa dobile su samo jedan kotač. Prije uvlačenja noge su se morale zarotirati za 90 stupnjeva kako bi mogle ući u uski prostor u usisniku zraka. Za pogon su odabrana dva turbomlazna motora General Electric YJ79-GE-2 koja će se ugrađivati i na palubni lovac F-4 Phantom II. Zbog velike snage motora prostor za njihov smještaj uglavnom je napravljen od titanija. Kako se tijekom rada jako grijao prostor je obložen zlatnom folijom koja je trebala spriječiti nekontroliran prijenos topline prema unutrašnjosti trupa. Bombarder je dobio velike unutarnje spremnike za gorivo kako bi imao dostatan dolet i pri dužoj uporabi sustava za naknadno izgaranje. Ugrađen je i izvlačiv priključak za punjenje gorivom u letu.

Ugrađen mu je i pomični okomiti stabilizator te diferencijalni vodoravni stabilizatori-kormila. Zahvaljujući uporabi predkrilca i zakrilca dobio je i strelasto krilo male površine. Krila su opremljena spojlerima (zračnim kočnicama), po tri na svakom krilu. Osim što su rabljeni tijekom slijetanja za naglo usporavanje i oduzimanje uzgona krila, spojleri su rabljeni i tijekom leta za kontrolu naginjanja (umjesto elerona). Kako bi se krilu povećao uzgon tijekom sporog prilaska kratkoj sletnoj stazi nosača zrakoplova, uporabljen je sustav prisilnog opstrujavanja zakrilca. Inačica A-5B dobila je i sustav prinudnog opstrujavanja kroz otvore duž čitavog napadnog ruba krila čime je omogućeno da avion ponese dodatni teret (dodatni spremnik za gorivo zapremine 6800 kilograma). Kako bi mogao stati u hangar nosača zrakoplova, Vigilante je dobio preklopni okomiti stabilizator. Za smanjenje širine vrhovi krila su se preklapali pod 90 stupnjeva, otprilike do visine preklopljenog okomitog stabilzatora. minijatura|lijevo|200px|Kokpit navigatora Dva člana posade (pilot i navigator/operater sustava) sjedili su jedan iza drugog u odvojenim kabinama. Zbog toga je pilot dobio mogućnost pokretanja zajedničkog procesa izbacivanja iz aviona neovisno o navigatoru (koji se mogao i sam katapultirati). Posada je sjedila na katapultrajućim sjedalima North American HS-1. I dok je pilot mogao uživati u izvrsnoj vidljivosti kroz velike prozore, navigator je dobio dva prozorčića. Zapravo su projektanti originalno zamislili da navigator uopće ne dobije prozore. Kao razloge navodili su potrebu zatamnjenja kabine radi lakšeg očitavanja podataka s displeja, te bolju zaštićenost od svjetlosti koja se javlja tijekom nuklearne eksplozije. Zbog jako negativnih reakcije navigatora na kraju su ipak pristali postaviti dva mala prozora. minijatura|desno|200px|Testiranja na nosaču zrakoplova Posebno poglavlje bila je napredna, ali i jako kompleksna elektronička oprema. Vigilante je tako dobio jedan od prvih fly-by-wire sustava kontrole leta. Kako je cijeli sustav bio tek na početku razvoja, te je patio od raznih nedostataka (između ostalog i nepouzdanosti), projektanti su ugradili i mehaničko-hidraulički sustav. Iako je Vigilante dobio navigatora, koji se doduše morao brinuti i o radu svih ostalih elektroničkih sustava, zbog potreba povećanja preciznosti napada ugrađen je računalni navigacijsko/napadajni sustav AN/ASB-12 koji je sve podatke prikazivao na head-up prikazniku PPDI (Pilot's Projected Display Indicator) koji je radio u sprezi s višenamjenskim radarom. Navigator je radarsku sliku mogao vidjeti na posebnom displeju. Tako je Vigilante postao prvi bombarder, i jedan od prvih aviona koji je ušao u operativnu uporabu opremljen head-up prikaznikom. Osnova navigacijskog sustava bio je podsustav REINS (Radar-Eyuipped Inertial Navigation System) razvijen na osnovama sličnog sustava razvijenog za uporabu na nadzvučnom krstarećem projektilu Navaho. Osim radara pod nos je postavljena i TV kamera za lakše prepoznavanje i identifikaciju ciljeva. Slika kamere prikazivala se na head-up prikazniku i radarskom displeju navigatora. Sve te sustave ujedinjavalo je digitalno računalo (jedno od prvih uopće) nazvano VERDAN (Versatile Digital Analyzer). Doduše piloti su kratica VERDAN češće tumačili kao Very Effective Replacement for a Dumb-Ass Navigator. Naravno, toliko napredne tehnologije na jednom mjestu moglo je značiti samo jedno - potpunu nepouzdanost.

Operativna uporaba minijatura|desno|200px|Slijetanje Prvi serijski A3J-1Vigilante poletio je 1960. Dobio je snažnije motore J79-GE-8 potiska 48,5 kN. Uporabom sustava za naknadno izgaranje potisak bi se povećavao na 75,6 kN. Isti je motor ugrađen na lovački avion F-4B Phantom II, što je značilo znatno olakšavanje održavanja aviona na nosačima. Prije ulaska u operativnu uporabu Vigilante je morao proći težak test mogućnosti djelovanja s nosača zrakoplova. Prva su testiranja obavljena u srpnju 1960. Kako bi lakše "progurali" dobivanje novca za njegovu nabavu mornarica je organizirala rušenje nekoliko rekorda. Tako je 13. prosinca 1960. mornarički probni pilot kapetan fregate Leroy Heath, s poručnikom bojnog broda Larryjem Monroeom kao navigatorom, uspio s Vigilanteom postići brzinu od 2,1 Machova i visinu od 27 750 metara (91 000 stopa). Na toj visini avion više nije mogao ostvariti uzgon na krilima, a zbog nedostatka kisika u zraku ugasili su se i motori. Zbog toga je uslijedio strmoglavi pad. Međutim, posada je znala što će se dogoditi te je Heath uspio stabilizirati avion i ponovno upaliti motore. minijatura|lijevo|200px|Vigilantei na palubi Isporuka serijskih A3J-1 u postrojbe mornaričkog zrakoplovstva krenula je 1961. da bi zadnji avion bio isporučen već 1963. U to vrijeme dobio je novu oznaku A-5A, nakon što je u rujnu 1962. na snagu stupila nova odluka o jedinstvenom sustavu označavanja svih zrakoplova američkih oružanih snaga.

Unatoč svim svojim naprednim tehnologijama posade i tehničko osoblje baš i nisu dobro prihvatili Vigilnatea. Najviše je prigovora bilo na elektroničke sustave, posebno na njihovu (ne)pouzdanost. Tako je tijekom testiranja VERDAN računalni sustav imao MTBF (mean time between failure - prosječno vrijeme između dva kvara) od "čak" 15 (petnaest) minuta. Ipak s vremenom se VERDAN "popravio" te je MTBF narastao na prihvatljivih 240 sati. Unatoč svim naprednim rješenjima, posebno što se tiče povećanja uzgona krila, operacija slijetanja na palubu nosača nije bila lagani posao. Osim što je bio velik, Vigilante je bio mekan i "vruć". Tijekom malo grubljeg slijetanja avion bi "odskočio" pri čemu bi nosni kotač često eksplodirao te se počeo ljuštiti. Nakon drugog udara o palubu dijelovi prednjeg kotača bi se još jače raspršili te bi često uletjeli u usisnike i kroz njih u kompresore motora. Zbog toga je konstrukcija nosne noge temeljito primijenjena. Nakon što su se piloti privikli na veličinu Vigilantea problemi sa slijetanjem na nosače su se bitno smanjili, iako su priče ostale. Djelomično i zbog njih, ali i zbog svoje veličine, piloti Vigilantea su dobili poseban status koji su oni, šireći često prenapuhane priče, dodatno njegovali. Iako su piloti lovaca Vigilante često opisivali kao slona kapetan korvete Ken Enney je to zorno opovrgnuo u simuliranoj zračnoj borbi s palubnim lovce Vought F-8 Crusader. S malo goriva i na visinama iznad 6000 metara Vigilante je bez problema izmanevrirao Crusadera. minijatura|desno|200px|RA-5C Zbog naglog razvoja balističkih projektila s nuklearnim bojnim glavama i podmornica s nuklearnim pogonom, zainteresiranost američke ratne mornarice početkom šezdesetih godina 20. stoljeća za uporabu Vigilantea kao nuklearnog bombardera naglo je splasnula. Pojava balističkog projektila UGM-27 Polarisa namijenjenog uporabi s podmornica značila je i kraj karijere Vigilanta kao palubnog bombardera za nuklearne udare. S obzirom na to da je na njegov razvoj potrošeno 200 milijuna dolara, te da je cijena svakog dovršenog Vigilantea bila 10 milijuna dolara, američka ratna mornarica se nije htjela odreći njegovih "usluga", tim prije što je avion tek ušao u operativnu uporabu. Kako su studije pokazale da Vigilante nije pogodan da ga se pretvori u klasičnog jurišnika (za tu je ulogu odabran Grumanov Intruder) trebalo je pronaći nešto drugo. Na kraju je zaključeno da su njegova brzina, velik dolet i izvrstan operativni vrhunac leta odlična osnova da ga se pretvori u izvidnički avion.

Inačice A-5B