Gaza (arap. Ġazza, غزة‎; hebr. ‘Azza, עַזָּה) najveći je grad u Pojasu Gaze, području Palestinske samouprave. Grad je 2017. godine imao 590.481 stanovnika, a čitav pojas oko 1,89 milijuna koji gravitiraju gradu.

Grad se nalazi na obali Sredozemnoga mora, ima morsku i međunarodnu zračnu luku koja nije u funkciji (djelomično razrušena). Veliki dio stanovnika Palestinske su izbjeglice (ili njihovi potomci).

Gaza je naselje duge povijesti koja seže do 2000. god. pr. Kr. U gradu se nalazi veliki broj značajnih građevina od kojih se izdvaja Velika džamija Al Omari iz 12. stoljeća, kao i crkva sv. Porfirija iz 4. stoljeća

Etimologija

Ime „Gaza“ iz arapskog Ġazza (غَزَّة‎), dolazi od arapske riječi azza (عَزَّ) ili hebrejske riječi ʻaz (עַז), koje obje znače „jak, snažan” ili „silan”. Hebrejski naziv grada je ʕazzā, što znači „uporište”, „tvrđava”. Hebrejski ʻAzzā (עַזָּה‎) ili arapski Ḡaza (غَزَّة‎), Egipćani su preuzeli kao gꜣḏꜣtw, a Grci kao Gáza (Γάζα).

Geografske odlike

mini|lijevo|Zemljoid grada Gaze i njezin položaj u Pojasu Gaze. Grad Gaza se proteže na površini od otprilike 46 km². Smješten je na obali Sredozemnoga mora, između Sjeverne Afrike i zemalja Levanta. Gaza se nalazi 78 kilometara jugozapadno od Jeruzalema, 71 kilometar južno od Tel Aviv-Jaffe i 30 kilometara sjeverno od Rafaha. Velik dio modernog grada izgrađen je duž ravnice ispod brda, posebno na sjeveru i istoku. Plaža i luka u Gazi nalaze se 3 kilometra zapadno od gradske jezgre, a prostor između njih u potpunosti je izgrađen na niskim brdima. Urbana središta su četvrti al-Zejtun u unutrašnjosti blizu glavne ceste te Rimal, Šeik Radvan i al-Nasr blizu mora.Soazig Dollet (ur.), Jean-François Juillard: Gaza, le livre noir, Predgovori Camille Mansour i Gideon Levy, Éditions La Découverte/ Reporters sans frontières, Pariz, 2009., str. 6. i 116. ISBN 978-2-7071-5853-6 Obalna cesta Rašid proteže se uz obalu Pojasa Gaze, povezujući ga s ostatkom obale Pojasa Gaze na sjeveru i jugu. Glavna cesta Pojasa Gaze, cesta „Saladin”, prolazi kroz središte grada Gaze, povezujući ga s Deir al-Balahom, Han Junisom i Rafahom na jugu, te Džabalijom i Bejt Hanunom na sjeveru. Ulica Omara Muktara glavna je ulica u smjeru sjever-jug u gradu Gazi; odvaja se od ulice Saladin i proteže se od obale Rimal do Starog grada, gdje završava kod „Zlatne tržnice”.Dave Winter, Priručnik o Izraelu: S područja Palestinske uprave, Footprint Handbooks, 1999., str. 428.–429. ISBN 978-1-900949-48-4

Gaza ima vruću polusušnu klimu (Köppen: BSh) s mediteranskim karakteristikama, koju karakteriziraju blage, kišne zime i suha, vruća ljeta.Ujedinjeni narodi: Okoliš i razvoj u studijima Zapadnog Baltika i Pojasa Gaze - UNCTAD, iz „Pitanje Palestine” Pristupljeno 7. kolovoza 2025. Proljeće dolazi oko ožujka ili travnja, a najtopliji mjesec je kolovoz, s prosječnom maksimalnom temperaturom od 31,7 °C. Najhladniji mjesec je siječanj, s temperaturama koje obično padaju na 17,96 °C. Kiša je rijetka, pada gotovo isključivo između studenog i ožujka, s godišnjom količinom oborina od oko 542 milimetra.Gaza, PS klimatska zona, mjesečni vremenski prosjeci i povijesni podaci Pristupljeno 7. kolovoza 2025.

Povijest

Današnja Gaza izgrađena je na temelju antičkog grada i katkad je bila opisana kao jedan od najstarijih gradova na Zemlji.Michael Dumper, Bruce E. Stanley, Janet Abu-Lughod, Cities of the Middle East and North Africa: A Historical Encyclopedia, ABC-CLIO, 2007., str. 155. ISBN 978-1-57607-919-5 Od Tutmozisa lll. do Ramsesa lV. Gaza, tada poznata kao Āl Ĥazzati (u Pismima iz AmarneAnson F. Rainey, The El-Amarna Correspondence, Vol. 1., Leiden: Brill, 2015., str. 1120.–1121. ISBN 978-90-04-28147-9, je bila središte egipatske uprave u južnom Kanaanu, dok je u 12 st. pr. Kr. nisu osvojili Filistejci u naletu tzv. „naroda s mora". Na temelju svojega povoljnog položaja Gaza je bila krajnja točka puta tamjana. U 8 st. pr. Kr., grad HāzatSeymour Gitin, Philistines in the Book of Kings iz (André Lemaire, Baruch Halpern, Matthew Joel Adams, ur.), The Books of Kings: Sources, Composition, Historiography and Reception, BRILL, 2010., str. 301.–363., tj. Neo-Assyrian sources str. 312. uzdigao se do najvažnijeg grada u Filistejaca u Pentapolisu (pet filistejskih gradova u Palestini: Aškelon, Ašdod, Ekron, Gat i Gaza).

U 8. i 7 st. pr. Kr. grad je više puta promijenio vladara. 734. pr. Kr. grad su osvojili Asirci pod vodstvom Tiglat Pilesara III. Sami su Asirci Gazu nazvali: „grad na egipatskom potoku“ (Nahal Mušur). U Nimrud –Prismi proslavio se i Sargon II. Hanunu od Gaze pobunio se 720. g. pr. Kr. protiv Sargona II. Svrgnut je, ali grad nije razoren. 609. pr. Kr. Gaza je ponovo postala egipatska. 605./4. pr. Kr. priključila se Novobabilonskom carstvu. Pod perzijskim Ahemenidima uživala je, zbog svoje važnosti kod trgovine s Arabijom, vrlo veliku autonomiju. Antika U antici, Gaza je bila važna kao lučki grad između Afrike, Azije i Europe. Prostor staroga grada proteže se u kvadratnom obliku na 1km². Bio je osiguran položajem na brdu, kao i gradskim zidom s vratima na četiri strane svijeta. Aleksandar III. Veliki je u Gazi 332. godine dao izgradio tvrđavu.Gaza, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 6. kolovoza 2025.

Nakon propasti Aleksandrijskog carstva, oko Gaze su se sukobljavali Dijadosi, Ptolomejevići i Seleukidi, dok 200. pr. Kr. konačno nije prešla u seleukidske ruke. Upravo u to vrijeme počeo je gospodarski slom grada, dok konačno nije izgubio ulogu trgovačke metropole, kojom tada postaje Aleksandrija. 98. pr. Kr. Aleksandar Janej u potpunosti je uništio grad. Rimljani, posebno prokonzul Gabinije, sredinom će 1. st. pr. Kr. južno od starog gradskog brda ponovno sagraditi Gazu. U rimsko vrijeme bila je prije svega poznata po svojoj školi govorništva. mini|lijevo|Prikaz Gaze na bizantskom mozaiku iz Um er-Rasasa u Jordanu (8. stoljeće). Srednji vijek U 5. st. grad je u velikoj većini kršćanski, ali postoji i židovska zajednica (ostatci sinagoge datirane u 508./9. s grčkim i hebrejskim natpisima). Svoju važnost za trgovinu više nije zadržala. Tek u 7. st., nakon propasti Bizantinaca zbog Arapa, trgovina s Mekom dobila je maha po putu tamjana.

Oko 638. godine Gazu je osvojio ashabi Amr ibn el-As za Rašidunski Kalifat. Kako muslimani tradicionalno grad zovu Ḡazat Hāšim, u čast Muhamedovog pradjeda Hašima koji je navodno sahranjen u gradu,Mariam Shahin, Palestine: A Guide, Interlink Books, 2005., str. 414. ISBN 1-56656-557-X on nije bio razoren, ali su bizantski vojnici masakrirani.J.-P. Filiu, Gaza: A History, Oxford University Press, 2014., str. 18.-19. ISBN 978-0-19-020189-0. Većina stanovništva je prihvatilo islam, arapski je postao službenim jezikom i neke su crkve pretvorene u džamije, kao što je Velika džamija u Gazi, izvorno crkva iz 5. stoljeća. U gradu je 767. godine rođen i Imam Šafi, islamski učenjak, poznat kao osnivač šafijskog mezheba, jedne od četiri velike pravne škole u sunitskom islamu. Za abasidske vladavine, geograf Al-Mukadasi je opisao Gazu kao „veliki grad na glavnom putu za Egipat na granici s pustinjom”.Moshe Sharon, Corpus Inscriptionum Arabicarum Palaestinae, G. Vol. 4., BRILL, 2009., str. 17. ISBN 978-90-04-17085-8 Fatimidski Kalifat je područje Gaze preuzeo od bujidskog prebjega i vladara Sirije, turkijskog vojskovođe Alptakina, 978. godine.

Križari pod Baldovinom I., kraljem Jeruzalema (1100.), opljačkali su grad Gadres. 1152. Baldovin III. izgradio je utvrdu, a 1170. Saladin je bezuspješno opsjedao grad. Nakon bitke kod Hattina 1187., konačno je predan Saladinu bez borbe 1188. godine, u zamjenu za templarskog velikog majstora Gérarda de Rideforta, koji je zarobljen u bitci. U bitci kod Gaze (1239.) i bitci kod La Forbieja (1244.), križari su poraženi od muslimanskih vojski u blizini grada.Elias Sanbar, ur., [Jérusalem et la Palestine – Le fonds photographique de l'École biblique de Jérusalem], Éditions Hazan, Pariz 2013., str. 84. ISBN 978-2-7541-0615-3

Pod vladavinom egipatske dinastije Mameluka, Gaza je postala sjedište uprave obalnog pojasa oko sjevera Cezareje Primorske. Od 15. st. nalaze se izvještaji o brojnom židovskom stanovništvu uz arapsko.

Novi vijek

mini|Stari grad Gaza, slika Frances Frith, 1857. Nakon što su Osmanlije pobijedile u bitci kod Mardž Dabika u blizini Alepa 1516. godine, Palestina je pala pod osmansku vlast. Iako su gradski čelnici u Palestini predali ključeve svojih gradova novim vladarima, Gaza je postala jedino poprište otpora Osmanlijama. Osmanlije su ugušile pobunu i grad je postao sjedištem sandžaka Gaza u većem ajaletu Damaska.Ring Trudy, Robert M. Salkin, Paul E. Schellinger, International Dictionary of Historic Places, Taylor & Francis, 1994., str. 290. ISBN 978-1-884964-03-9 Uslijedilo je gotovo stoljeće vladavine begova iz obitelji Ridvan koje se drži za zlatno doba Gaze, kada je Gaza bila kulturno i vjersko središte, te na neki način „prijestolnica Palestine”.

Dana 25. veljače 1799. Napoleon Bonaparte okupirala je Gazu na putu prema Jaffi i neuspješnoj opsadi Akre.Thierry Lentz, Napoléon en 100 questions (La campagne d'Égypte fut-elle un des grands succès de Napoléon?), Zbirka Textova, 3. izdanje, Éditions Tallandier, Pariz, 2019., str. 37. ISBN 979-1-02104346-6

Muhamed Ali Egipatski osvojio je Gazu 1832. godine i desetljeće gospodarskog uspona, utemeljen na proizvodnji sapuna i pamuka, te trgovine s Egiptom i sjevernom Sirijom, završilo je izbijanjem kuge 1839. godine. Već slijedeće godine Osmanlije su ponovno zavladale Gazom, ali je grad zapao u stagnaciju.

Procjenjuje da je stanovništvo Gaze tijekom 19. stoljeća poraslo s 8.000 na preko 20.000, pa je zabilježeno da je 1896. godine u Gazi živjelo 20.750 stanovnika, među kojima je 786 kršćanaRuth Kark, Uspon i pad obalnih gradova u Palestini, iz Gad G. Gilbar (ur.): Osmanska Palestina 1800.–1914. (Studije iz ekonomske i društvene povijesti), EJ Brill (Leiden) za Institut Gustav Heinemann za bliskoistočne studije (Haifa), Leiden (Nizozemska) 1990., str. 69.–89. ISBN 90-04-07785-5

20. stoljeće

mini|Gaza nakon predaje Britanskoj vojsci 1918. U I. svjetskom ratu Turci su ondje izgradili prvu liniju obrane protiv Britanaca. Nakon neuspješnog napada u ožujku 1917. Britanci su 7. studenog 1917. zauzeli grad. Po završetku rata, bila je, kao i cijeli Pojas Gaze, dio britanskog mandata Palestine. God. 1948. zaposjeli su je Egipćani, a kao rezultat nakbe (tj. „stradanja”, kako Arapi zovu etničko čišćenje) u Prvom arapsko-izraelskom ratu, gotovo 200.000 izbjeglica stiglo je u Pojas Gaze, uglavnom s obalnih ravnica i iz Jaffe.

God. 1956. osvojio ju je Izrael tijekom Sueske krize, a pod međunarodnim pritiskom napustio 1957. i vraćena je Egiptu. Djelomice je bila pod nadzorom snaga UN-a (Hitne snage Ujedinjenih naroda, UNEF I), koje kontroliraju granicu prema Izraelu, od studenog 1956. do lipnja 1967. godine. Te godine, tijekom Šestodnevnog rata (treći Arapsko-izraelski rat) Izraelske snage osvojile su Gazu. God. 1973., Ahmed Jasin osnovao je islamističku organizaciju Moujamma al-Islami (Hamas). mini|Gaza tijekom prve Intifade , prosinca 1987. Nakon mirovnog sporazuma u Camp Davidu (1979.) i egipatsko-izraelskog razgraničenja 1982., ostala je pod izraelskom vojnom upravom. Potkraj 1987. u Gazi je počela masovna palestinska pobuna (intifada), koja je trajala do početka 1990-ih. Izrael je s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) 1993. godine (Sporazum iz Osla) dogovorio ograničenu palestinsku autonomiju u Gazi (Pojas Gaze) i na dijelovima Zapadne obale. prijenos vlasti na Palestinsku nacionalnu upravu (PNA) otežavali su oružani incidenti zbog kojih je Izrael (u drugoj polovici 1990-ih) Gazu često prometno blokirao.

21. stoljeće